Linkovi
Blog
srijeda, rujan 17, 2008
Surfajući po netu svratio sam do sitea svog omiljenog hrvatskog hip-hop ili (post-hop tragičara) benda i naišao na genijalnu recenziju člana benda (Nebua) u kojoj on komentira kako izgleda artsy-fartsy večer na projekciji kratkih filmova u sklopu Splitskog Međunarodnog festivala Novog filma. Moram priznati da sam festival pratio zadnjh 4,5 godina i nerijatko pomišljao napisati sličnu recenziju. Drago mi je što me elokventni i puno nadareniji Nebu pretekao. Recenziju sam shvatio kao prvi i legendarni post u našoj novoj rubrici gost kritika. Uživajte u recenziji, ja znam da ja jesam. Čisto zlato!

Nebuova recenzija s www.djecaci.net:

"znači mogli smo birat oćemo na mamma miu sa meryl streep, na nekog zohana sa adam sandlerom ili se okušat u kratkometražnim filmovima na split film festivalu u broadwaya. pomislio sam da kratkometražni filmovi možda neće bit preveliko ART SRANJE.
i tako, čim smo sjeli, zateklo nas je ART SRANJE. prvi filmić je bio jedini na hrvatskom i cijeli je bio u obliku oglasa u kojem neki sjebani lik sa luj XIV. perikom traži djevojke koje su spremne navratit u njegov stan na goli razgovor o umjetnosti. koliko god da mi je napeto posrat flawless govno na čitavu seriju filmova, nevoljko priznajem da je taj prvi film ima svojih smiješnih momenata, iako većina tih momenata dolazi nepovezano, svaki za sebe, iz uzoraka drugih filmova, koje je autor toliko bezveze nasložio jedan na drugog, da bi puno bolje funkcioniralo da su ti klipovi iz drugih filmova išli samo random jedan iza drugoga, bez pokušaja stvaranja neke tematike. ovako, sve u kinodvorani je sve lagano zasmrdilo na ART GOVNO.

slijedeći film nije bio film nego fast forward snimka tipa kako drka kurac. bez uvoda, naslova, bez zvuka, samo tip sjedi i drka kurac. u zamračenoj kinodvorani je zavladao muk. prema art facama koje sam vidia na ulazu u dvoranu, bia sam siguran da bar 10 posto prisutnih vjerojatno razmišlja o genijalnosti konceptualne divergencije iskonske prostote i vulgarnosti takvog simplificiranog prikazivanja antropološkog onaniranja kao metafore na masturbacionu prirodu samog ljudskog pokušaja domišljaja svog bitka. da je bar, bar, to bilo neko pošteno drkanje, ono klasično, izdrkaš i svršiš i to je to. ne, to je bilo neko slaboguzo brljavljenje ruke po kurcu uz duboke i zamišljene poglede u kameru. nakon jednoga drkadžije, pojavio se drugi i par ljudi se diglo i napustilo dvoranu. drugi lik se, dok je drkao, uzbuđivao dirajući se po nožnim prstima. srećom, trećeg lika nije bilo i počea je treći „film“.

treći se zvao „film o moru“ i, naime, prva scena je bila more. kamera se udaljila i ispalo je da tu sliku mora na zidu bijele sobe projicira neki usamljeni crni projektor koji se počea pretvarat u cigle, trokute, šare i crnu krv i sve to uz kakofonično dodekafoničnu skladbu na klaviru u pozadini. siguran sam u plemenitost umjetnikovog nastojanja da mi trokutima i šarama dočara dinamiku duboke neutješivosti ljudske unutarnje drame ali ipak, u sebi sam pomislio „JEBEM TI MATER“. upitao sam nesretnu mladu djevojku koju sam doveo na to ART SRANJE jeli ok i odgovorila mi je da će preživit. nakon trećeg filma upalila su se svjetla i neka ženska je dotrčala ispred publike da nam, stišćući ruku u ruci, nervozno objasni da je večeras među nama autorica idućeg filma „NAKON ZATIŠJA“ (WTF LOL) i da je zamoljena da kaže par riječi o svom djelu.

pred publiku se spustila mala, obična ženica i tihim glasom, i na engleskom jeziku sa španjolskim naglaskom promrljala nešto ofrlje i jedva dočekala da šmugne nazad u publiku, sva u neugodi, očito neupozorena da će morat pričat. i tako, počelo je „nakon zatišja“(OMG LOL) i prva scena je bila bijela podloga na koju, od izvan kadra, padalo nešto slično lišću. iz zadnjih redova se javio neki uzbunjeni mladi glas: "ovaj film nije crno bijeli!". svi su to shvatili kao neku besmislenu umjetničku šalu u trenutku dadaističke inspiracije i mlako se nasmijali ali je u pozadini još par upućenih glasova počelo negodovati da je film trebao biti u boji. publika je već uzdahnula da će morat gledat tri minute padanja lišća ispočetka, jer umjetnički doživljaj nije isti bez boje. film se ipak nastavio u crno bijelom, lišća se nakupilo i pojavila se neka spora bosa noga i s metlom rasčistila lišće. pao je aplauz, velikim dijelom iz sažaljenja prema prisutnoj autorici. upalilo se svjetlo i na ekranu su se vrtili settingsi videa na kojima se tražio pravi format videa. dolje, u prvom redu, neki stari art peder je naslonio bose noge na stolicu. gledao sam u njegova smrdljiva pretenciozna art stopala i zamišljao koliko je neugodno onoj ženskoj šta je snimila ovo sranje o lišću.

kako nisu uspjeli namistit boju, opet je pao mrak i pustili su slijedeći film. zvao se "Projekt sjećanje" ili nešto tako. neki japanac je valjda sakupio raspadnute stare žute snimke nekog rođendana iz 60-tih i složio ih, uključujući fizičko topljenje i raspad filmske trake. Kao, sjećanje je krhko i raspada se (SINJAJ MACI, STVARNO SE RASPADA). jedino šta je bilo smiješno je kratki flash neke babe sa velikom bocom jegera, i na kraju, u creditsima je pisalo da je autor muzike stanoviti "Panda Bear".

šesti film je jedini ima radnju i zato se među svim tim smećem činio genijalnim. neki mornar, ženska i kapetan su bili u podmornici kad ih je golemi trash galeb napao trash laserima iz očiju i ubio kapetana kojeg su ženska i mornar natjerali da ih na izdisaju oženi. svježi mladoženja mornar je izašao na palubu i trash pištoljem ubio galeba. kad se vratio dolje, žena mu je imala glavu od galeba.

sedmi film je bio dirljiva priča o suživotu mladića, djevojke i žene bez ruku i nogu koja im je prala suđe. Tehnike držanja prljavih čaša batrljcima otjerale su dosta ljudi iz kino dvorane. usred filma, trojac je izveo poseban umjetnički ples u kojem su, u svrhu izražajnosti plesa, iskorištene sve umjetničke prednosti nemanja udova.

za osmi film nisam siguran šta je, osim da je ART SRANJE. neka beba je sisala majčinu sisu i onda se pojavio stari kapetan i započeo dugu nerazumljivu uspavanku o drugom svjetskom ratu uz random clipove nacističkih bombardera, pilota i hitlera. litanija o ratu se pretvorila o priču o plaži a snimke hitlera je zamijenila petominutna statična snimka dvojice dječaka u moru. zamislia sam kako dolazim doma pijan iz o'hare i sjeban palim televiziju i uhvatim ovaj film i od užasa se bacam kroz prozor.

izašli smo iz kino-dvorane kašljući krv od jebanja u mozak. plakat za mamma miu se činia kao nešto najbolje ikad. čak se i kretenska faca brendana frasera, na plakatu mumije sa mačem i na plakatu putovanja u centar zemlje sa ruksakom, činila kao nešto lijepo, ljudski i razborito. Čak se i plakat novih dosjea X, jednog od najgorih filmova današnjice, činio prijateljski."
dr.loomis @ 19:12 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 4, 2008
Vjerojatno se mnogi jednom ili više puta nisu slagali s našim recenzijama, mišljenjima ili zaključcima a nisu reagirali zbog malenog prostora za komntiranje koje i nije adekvatno mjesto za opširno izlaganje. S toga smo odlučili otvoriti novi tag(gost kritika) koji će biti namjenjen vama, pomoću kojega će te moći izraziti svoje mišljenje, neslaganje, pokude ili neku sasvim drugu vrstu konstruktivne kritike čija tematika sadržava spomenute teme i osvrt na nekakav naš tekst(vodite računa da ne kopate po starim tekstovima jer se nemamo namjeru vraćati u nazad). Vaše tekstove šaljite e-mailom, naslovljene s "movie-maker" na adresu martinis@fesb.hr. Poslani e-mail biti će proslijeđen autoru teksta kojemu je upućena vaša kritika te će isti odgovoriti na nju. Čast prvog puta pripala je meni(Mario). Kritiku na moju poslijednju recenziju filma A I'interieur poslao je ni manje ni više nego uredništvu bloger.hr najkontroverzniji bloger ikada, veličanstveni pitekantrop.
 
Pitekantrop:
Postoji stara priča o radniku kojeg su sumnjičili za krađu: svake večeri kada bi napuštao tvornicu ispred sebe je gurao kolica koja su stražari pomno pretraživali ali nisu nalazili ništa sumnjivo jer su ona bila prazna, dok naposlijetku nisu shvatili o čemu se radi: radnik je krao upravo sama kolica.
        Isti paradoks se odnosi na nasilje. Zato je potrebno napraviti korak unatrag, odvojiti se od fascinantnog iskušenja izravnog subjektivnog nasilja koje vrši jasno prepoznatljiv počinitelj i umjesto toga uočiti obrise pozadine koja generira takve ispade; takav korak unatrag omogućava nam identificirati nasilje koje podupire naša nastojanja da se protiv njega borimo i zagovaramo toleranciju. U ovom jadnom uratku koji neki nazivaju film niti na jednom mjestu se ne uočavaju niti najtanji obrisi konteksta nastajanja konkretnog niza nemaštovitih krvavih ubojstava(Mariju su vjerojatno izuzetno maštovita).
SUBJEKTIVNO nasilje samo je najvidljiviji dio trokuta nasilja koji na suprotnoj strani zatvaraju dvije vrste objektivnog nasilja: NASILJE UTJELOVLJENO U JEZIKU I FORMAMA ( jer jezik i forme osim što na izravan način mogu poticati na nasilje tvore određeni univerzum značenja i prostor razmišljanja koji je često vrlo uzak) i SISTEMSKO NASILJE koje se odnosi na posljedice funkcioniranja ekonomskih i političkih sistema. Ova dva objektivna nasilja se u potpunosti razlikuju od subjektivnog jer se subjektivno nasilje doživljava kao nešto što tek odstupa od normalnog stanja stvari dok je objektivno nasilje(koje izravno utječe na subjektivno) inkorporirano u normalni poredak stvari i upravo zato ga je tako teško uočiti.
Film koji se na nijedan način(a ima ih bezbroj) ne bavi protutežom vidljivog nasilja, svodi se na iracionalne, neobjašnjive, besmislene izljeve konkretnog nasilja utjelovljenog u glavnom negativcu. Takav film ne spada u umjetnost nego u sferu zabave za kobasičare i voditelje pršutoreznica i štatigajaznam pa onda nek se prepozna tko hoće u ovakvoj metafori.
 
Kada govorim o obrisima pozadine nekog zločina ne mislim pri tome na njegovu hladnokrvnu i nepristranu analizu nego na izvlačenje njegovih najautentičnijih točaka na površinu i stvaranje u potpunosti originalnog mentalnog(jer je u hororu jedan od ključeva u psihopatologiji) i vizualnog ambijenta dok se u ovom filmu, koliko god se njegovi tvorci trudili, sve svodi na općenite izlizane simbole i klišeje. O glavnoj žrtvi samo znamo da je fotografkinja, da voli plesti, da ima mačku i da je deprimirana. O glavnoj negativki saznajemo tek na kraju da je sudjelovala u automobilskoj nesreći na početku, da je bila isto trudna i da je izgubila to dijete. Poprište zločina je najobičnija kuća. Način izvršenja tih zločina je relativno šokantan(šok može biti tek metoda kojom se pripremaju čula za nešto drugo, a kada je on sam sebi svrha riječ je o jeftinom konzumerističkom smeću protiv kakvog se treba svim silama boriti, koje zaglušuje i stvara jebeni diskurzivni kaos)
 
Ovaj film je frustrirajuće njem i zato vrijeđa svakoga sa iole razvijenijom kritičkom sviješću. Ako nešto i pokuša reći kroz površnu i jadnu simboliku kojom se koristi to zvuči kao mumlanje kretena. Za artikuliranu misao o nekoj situaciji je potrebno toliko malo, ali to je sa druge strane i toliko teško tako da me ne iznenađuje poetička impotencija redatelja.
       U svojim memoarima Ana Ahmatova opisuje što joj se zbilo kad je u jeku staljinističkih čistki čekala u dugačkom redu ispred lenjingradskog zatvora čekajući vijesti o svom zatočenom sinu Levu:
 
Jednog dana me netko iz mase prepoznao. Iza mene nalazila se mlada žena, usana plavih od hladnoće, koja me dakako nikada prije nije upoznala po imenu, i prekinula šutnju od iscrpljenosti kojoj smo svi bili podložni upitavši me šapatom (ondje su svi šaptali): „Možeš li ovo opisati?“ Rekla sam da mogu, nakon čega je nešto poput osmijeha prešlo preko onoga što je nekada bilo njezino lice.
 
Kakav je ovo opis (Mario)? Što je to umjetnost u ovom slučaju? Ovaj opis situaciju ne smješta u konkretno vrijeme i prostor, ne opisuje detalje, crijepove na kućama niti graktanje gavrana, nego na najjednostavniji način stvara eksploziju vlastitog, nepostojećieg(virtualnog) prostora koji je sama pozadina fenomena koji opisuje. Taj prostor nema nikakve veze sa stvarnošću, a opet je u potpunosti podržava i predstavlja njezin temelj. To je umjetnost. Konstruirati poetičnu nepostojeću, nestvarnu podlogu nekog fenomena koja ga tek tada čini stvarnim. U protivnom vulgarno nizanje sjekira u glavi, škara u rukama i trbuhu, igle za šivanje u vratu samo sebe diskvalificira kao fenomen i jednostavno je dosadno.
Ako i postoje neki zakržljali zalutali elementi umjetnosti u ovom filmu oni su rijetki i apstraktizirani do razine totalnog besmisla. Dakle, na koncu, nije pitanje je li nasilju mjesto u filmu nego u kojem obliku i u kojoj mjeri.
 
„Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi i cimbal što zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa.“
                                                                                                                   Sveti Pavao (1. Poslanica Korinčanima)
 
Odgovor:
"Jedino u smislu da ako je nasilje u filmu dovoljno realistično bolje služi kao sredstvo za odvračanje publike da mu ne pribjegnu. Bolje na ekranu nego van njega. Ako ga prikažete dovoljno realsitično – postaje tako odvratno da niti jedan gledatelj ne želi imati ništa s time. Ali večina nasilja na ekranu izgleda tako bezopasno i lako da djeluje kao poziv da se to proba primjeniti. Ja kažem- učinite ga tako brutalnim da čovjek promisli dva puta prije nego li pribjegne njemu." -Lee Marvin
 
Potencijal nasilja skriven je u svima nama, no tko je svjesniji nasilja u sebi, taj ima veču snagu odreći ga se u svakodnevnici. Za vrijeme svih razvojnih povijesnih faza inteligentne vrste koje nisu imale sklonosti ka nasilju nisu preživljavale. No dobro, kada već pričamo o količini i obliku nasilja, dakle o fizičkom nasilju u ovom slučaju koje je u najmanju ruku brutalno i za mnoge pomalo neukusno najbolje je A I'interieur usporediti s Pasijom, filmom kojega vežemo uz potpuno drugi žanr i potpuno druge ideale a nesiljem i brutalnošću ne zaostaje za francuskim predstavnikom. Pasija je okrutan film koji kao i A I'interieur ima oznaku R (ne preporuća se maloljetnicima) te je ogledni primjer fizičkog i psihičkog nasilja jer je krv njegov sastavni dio, a ni šamaranje, bičevanje izrugivanje i pljuvanje nisu mu strani. Čak ga i cijenjeni IMDb pod plot keywords opisuje pojmovima Intense Violence i Evil. Sam vrh crkve nazvao je film mizantropskim i antisemitskim i optužio je Gibsona da progoni katolike radi njihovih nedjela iz daleke povijesti. Ustali su i Židovi koji su ga nazvali ništavnim i lažnim jer Židove prikazuje kao zaostao narod sklon najokorjelijoj vrsti nasilja. Ali Gibson zna da Isusova patnja nije bila ružičasta, bila je nešto jako, jako gorko. U Gibsonovom filmu nalazi se otvoreno nasilje u vidu količine krvi i hladnog i ostalog oružja i doista film izgleda mučno, no pozadinska i naoko nevidljiva poruka je prepuna ljubavi. Mnogi u filmu ne prepoznaju smisao nego samo vide nasilje i društvenu štetnost. Isto je i s A I'interieurom. Jedino što je bitnije i jače od tog nasilja je nerođeno dijete koje i ako se kuća sruši mora preživjeti. I tu ljubav i redateljska tolerancija pobjeđuje samo nasilje.
 
Film danas sadži puno više nasilja nego ikada prije i to je činjenica. No to nasilje je fiktivno i treba ga gledati kao zabavu ili ga ne gledati. Vratimo se malo u povijest. 1939. bilo je neprimjereno izreći bilo kakvu psovku u javnosti, no samoinicjativno Clark Gable je u filmu Gone With the Wind izrekao za ono doba nešto šokantno. "Frankly, my dear, I don't give a damn!" Ljudi su s nevjericom srditi izlazili iz kina, jer kako im je jedan tako prekrasan ljubavni film mogao na kraju dati takvu pljusku. No s vremenom psovka se sve više tolerirala i postala neizostavni dio posebice komedija. 1960. nitko nije pomišljao da bi netko išao toliko daleko da prikaže krv na filmskom platnu. Na takav poduhvat odlučio se Alfred Hitchcock u svom Psychu prikazavši otvoreno i najbrutalnije ubojstvo do tada, u danas, antologijskoj sceni, sceni ubojstva Janet Leigh pod tušem i otjecanjem krvi u odvod kade. Šokantno i jako nasilno za ono vrijeme. No danas je i The Exorcist mačji kašalj, a po mnogima je najbolji i najutjecajniji horor svih vremena iako je ujedno po mnogima i najšokantniji film u povijeti. Nepoznavanje žanra nam ne daje za pravo da ga osuđujemo i diskreditiramo, da njihove ljubitelje nazivamo kobasičarima, voditeljima pršutoreznica, štatigajaznam. To je čisti kukavičluk za koje je i borac protiv nasilja Mahatma Gandhi jednom prilikom rekao: "Tamo gdje se mora birati između kukavičluka i nasilja, ja sam za nasilje."
 
Najbolji primjer da se i samo nasilje može uklopiti u umjetnički opus je redatelj Takashi Miike koji na impresivan način miješa naizgled nemoguće, sjetnu ljubavnu dramu i neugodnu koljačinu. Iako je od mnogih hvaljen i obožavan, mnogi ga (na žalost) ne shvačaju i ne simpatiziraju te ga smatraju običnim nasilnikom nezasluženog talenta. Obožavatelji i mrzitelji Miikea već dugi niz godina vode verbalni rat no izgleda da je to ipak obostrani rat s vjetrenjačama, izgleda kao i u ovom slučaju.  
 
Nasilni i brutalni filmovi koji su ujedno i izvrsni filmovi:
            Blood Feast(1963) – SAD – red.Herschell Gordon Lewis
Salo, or the 120 days of Sodom(1975) – Italija – red.Pier Paolo Pasolini
Nekromantik(1987) – Njemačka – red.Jorg Buttgereit
Cannibal Holocaust(1980) – Italija – red.Ruggero Deodato
From Beyond(1986) – SAD – red.Stuart Gordon
Prince of Darkness(1987) – SAD – red.John Carpenter
Men Behind the Sun(1988) – Hong Kong – red.Tun Fei Mou
Braindead(1992) – SAD – red.Peter Jackson - osvajač Saturna
Fight Club(1999) – SAD – red.David Fincher
Tropa de Elite(2007) – Brazil – red.Jose Padilha - osvajač Berlinaleua
 
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare