Linkovi
Blog
srijeda, lipanj 3, 2009

http://www.imdb.com/title/tt0456149/
Cristi Puiu je 2005. za svoj Mortea Domnului Lazarescu (u prijevodu Smrt gospodina Lazarescua) dobio posebno priznanje Canneskog festivala i time rumunjskoj kinematografiji širom otvorio vrata Evropi i svijetu. Nakon njegovog ostvarenja Rumunjskom je zavladao veliki filmski bum i krenuo je tzv. novi rumunjski val zbog kojeg je Rumunjska danas jedna od najzanimljivijih suvremenih kinematografija u Evropi. Dokaz tome je baš Canneski festival kao jedan od najprestižnijih u svijetu, na kojem svake godine imaju svoga predstavnika. Godinu poslije Lazarescua, Corneliu Porumboiu osvaja dvije nagrade, među kojma i onu za najbolju kameru, za svoj “A fost sau n-a fost?” (12:08 istočno od Bukurešta). 2007. pamti se kao najveća godina rumunjskog filma u povijesti. Prvo je redatelj Cristian Nemescu (nažalost preminuo u prometnoj nesreći) osvojio posebno priznanje Cannesa za svoj “California Dreamnin’: Nesfarsit” (California Dreamin’: Nesvršeno), a onda je Cristian Mungiu sa svojim “4 luni, 3 saptamani si 2 zile” (4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana) osvojio grand prix pomevši konkurenciju u kojoj su se našli filmovi poput Death Proofa, Le Scaphandre et le papillona, No Country for Old Mena, Persepolisa i Zodiaca.


Smrt gospodina Lazarescua mučna je drama o posljednjim satima života šezdestdvogodišnjeg starca imena Dante Remus Lazarescu. Starca zaboli glava te pozove hitnu pomoć koja tek nakon nekoliko poziva i pomoći susjeda dolazi i odvodi starca. No, tu nastaju problemi. Ni jedan doktor ne želi imati veze sa starcem te ga svaki šalje u slijedeću bolnicu. Iz sata u sat starcu biva sve lošije i lošije dok na posljetku ne okonča.

Puiu, naravno kao inspriraciju koristi slavnog Talijana, Dante Alihgieria i njegovu “Božansku komediju”. Dok nas Dante u Božanskoj komediji pomoću Vergilija provodi paklom, Puiu nas ovdje pomoću Lazarescua provodi po paklu rumunjske zdravstvene komedije. Ostatak njegova imena također je simbolika, Remus (Rem) i Lazarescu (Lazar). Rem je ubijeni brat blizanac i suosnivač drevnog Rima, a Lazar je biblijski lik kojeg Isus zakasni spasiti od bolesti ali ga naposljetku uskrsne. Nažalost naš Lazarescu nema svog Isusa.

“Smrt gospodina Lazarescu” je društveno politički komentar na cjelokupno rumunjsko javno zdravstvo koje izgleda kao i u mnogim zemljama svijeta ne funkcionira. Puiu je britak u prikazivanju kompletne dehumanizacije zdravstva čiji je uzrok sarkastičan labirint moderne birokracije. No, iako je ima oštar pogled na situaciju, miksa dosta humora s kojim pokazuje da ne udara ispod pojasa. Zanimljiv je Puiujev dokumentaristički pristup gdje, iako je film na trenutke pomalo spor i sumoran, dobija na dinamici, upečatljivosti i humoru. Taj pristup omogućava dojam kao da pratimo reality show prijenos jadnog starca koji se bori za život, a njegova nam je sudbina jasno sugerirana u samom naslovu. Iako je vremenski period kojeg pratimo šest sati, Puiu koristi neprimjetne jumpcutove zbog kojih nam se čini da pratimo sudbinu starca u realnom vremenu pri čemu pomaže i odlična “kamera iz ruke”, kao i potpuno izbacivanje glazbe iz filma i fokusiranje na ambijentalne šumove.

Na samom početku filma pratimo Lazarescua u njegovom domu kojeg Puiu kratkim telefonskim razgovorima sa svojom obitelji i dijalozima sa svojim susjedima otkriva njegov karakter. On je usamljeni starac kojem društvo rade jedino tri mačke. Iako ima zdravstvenih problema (operirao je čir), puši, pije i nije veliki higijeničar. No, jasno nam je da je starac, koji je sad u poznoj dobi, svojoj obitelji pružao bezuvjetnu ljubav, a sada je daje svojim mačkama, jedinim bićima preostalim u njegovom životu. Nakon što smo upoznali Lazarescua, Puiu ga šalje u meditativnu noć, daje ga na nemilost ljudi koji ga ne poznaju i u tom trenu on je suočen s neizbježnim krajem. U toj šestosatnoj noći Puiu preispituje moral svakog pojedinca u filmu, medicinskih sestara, svakog pojedinig doktora ali i samog Lazarescua. Odnos svih likova prema Lazarescuu je isti kao i njegov vlastiti. Tu se postavlja glavno pitanje filma, ima li čovjek pravo na skrb samo radi postojanja bez obzira koliko radi protiv sebe? Da li je moralna dužnost društva brinuti se za njega?  Puiu daje jasan odgovor. Lazarescu je simbol malog čovjeka koji je tokom života drugima davao bezuvjetnu ljubav a zbog nepoznavanja negovog lika postaje žrtva ljudskog kolektiva. Osim jasnog odnosa liječnika i pacijenta data nam je jasna slika odnosa i unutarnje netrpeljivosti u hijerarhiji medicinskog osoblja.

Smrt gospodina Lazarescua je ozbiljan i sumorno tužan film, ali da ne uđe u potpunu monotoniju Puiu situaciju osvježava briljantnim humorom, posebno sa sarkastičnim sporednim i epizodnim likovima kojima dodatno sugerira negativnu situaciju i nefunkcioniranje sistema. No, koliko god se mnogi divili trudu u izradi ovog filma, on se ne preporuča svakom. Iako je inteligentan i inventivan, spor je, depresivan i zahtijeva veliku dozu koncentracije. Za svakog tko mu se uspije prepustiti postaje fascinantan.

OCJENA:8.3/10
AUTOR:MARIO

dr.loomis @ 23:53 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 3, 2009
Once, (2006), r: John Carney

Once je briljantna nezavisna glazbena drama snimljena u Dublinu za samo 17 dana i 180,000 €.
Film prati usamljenog uličnog kantautora iz Dublina koji dane provodi svirajući u centru grada za siću.
Sretnim spletom okolnosti Glen Hansard (u filmu naslovljen samo kao "the guy") upoznaje siromašnu prodavačicu ruža i talentiranu pijanisticu iz Češke, Margeta Ingrlova (jednostvano nazvana "the girl"). Djevojci se svidi njegova glazba, zbliže se i krenu skupa stvarati glazbu unatoč teškom financijskom stanju, statusu, te neriješenim emotivnim pitanjima iz prošlosti koji i danas bacaju vidljivu sjenu na njihove živote prepune zapetljanih dnevnih problema tipičnih za srednju radničku klasu i često diskriminiranu imigrantsku istočno-europsku zajednicu. 

Once je jednom rječju pravi mali dragulj nezavisnog filma. Film koji se s smješno malim buđetom čak i za hrvatske prilike ušetao na veliku pozornicu i postao jedan od najomiljenijih i najhvaljenijih naslova 2007 godine. Naravno zbog kretenske distibucije hrvatska publika ga nije imala prilike gledati u kinima a tek je nedavno kročio u i naše videoteke pod naslovom "Jednom". 

Film je daleko nadmašio i najoptimističnija nadanja autora John Carneya kad je osvojio preko 11 velikih međunarodnih nagrada i postao pravi hit. Među nagradama su i neke od najvećih poput Oscara za najbolju pjesmu "Falling slowly" u 2007, nagrada publike u Sundanceu, 2 nominacije za Grammy, Independent spirit award i zarada od preko 20 milijuna dolara u svijetu.

Najveći forte filma je njegova zavodljivost, jednostavnost, šarm i suptilnost glazbe. Za razliku od isforsiranih mjuzikla (Sweeney Tood) koji koriste svaku slobodnu sekundu da krenu u loše razrađene i nemušte pjesme, Once pušta da pjesma dođe prirodno i da sjedne u pravom dramaturškom momentu koji joj omogućava da naglasi, uspori, ubrza i nagovjesti radnju, stanje lika ili atmosferu. Odličnoj atmosferi sigurno nisu ni odmogli doku-igrani kadrovi iz ruke, prirodna gluma naturščika, prave lokacije radničkih četvrti Dublina i reduciranost režije prostora i česti nedostatak klasičnog dekupaža u scenama dijaloga. Kako radnja filma napreduje i dobijemo čist uvid u živote i male dnevne rituale dvoje protagonista, dolazimo do velikog finala koje je nešto zaista posebno. Posljednjih pola sata kad naši glazbenici uđu u studijo je čista magija. Magija puna pravih, ljudskih emocija i strasti prema potpuno slobodnom stvaranju glazbe. Jedni filma koji je tako stilski jednostavno ali s maksimalnim emotivnim efektom prikazao radost stvaranja glazbe je baskijski glazbeni dokumentarac "Nomadak Tx" Pabla Iraburua, koga sam na svu sreći imao upoznati neposredno poslije premijere njegovog filma na najvećem festivalu dokumentarnog filma na svijetu, tj. na Amsterdamskoj IDFI. Pablo je u svom filmu trebao prijeći 5 kontinenata da okom kamere pokaže vrijednost tradicionalne baskijske glazbe i čarobnog instrumenta txalaparte. 

Činjenica da Once postiže još snažniji efekt na praktički 5,6 lokacija u samom Dublinu je nevjerovatan, baš kao i osjećaj premošćivanja globalnih sociloških i kulturoloških jazova i razlika samo s snagom glazbe.

Gledajući Once svjesni smo da gledamo jeftin skoro polu-amaterski uradak koji je unatoč svim nedećama i ograničenjima filmske industrije koja neumitno gazi "male filmove" ipak uspio trijumfalno isplivati na površinu i doći do publike gladne iskrenih ljubavnih priča i dobre glazbe. Once je film koji s pravom možemo pridružiti nekim kultnim naslovima poput "Before sunset" i "Before sunrise" ili "2 days in Paris".  Najveći razlog zbog čega je ovaj film uspio je njegova potpuna iskrenost i nenametljivost, iskrena i duboka emocija te izbjegavanje trivijaliziranja muško-ženskih odnosa i uranjanje u jednostavne, male stvari koje mogu proljapšati i zaokružiti život. U ovom slučaju to je glazba, i to izvrsna glazba. Pogledajte Once, mali film s velikim srcem.


Ocjena: 7.6/10
Autor: Zujo
dr.loomis @ 15:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, rujan 26, 2008
Nakon što je mladi francuski redatelj Gaspar Noe podigao tonu obrva, ali i tonu nagrada s svojim 40minutnim srednjemetražnim filmom "Carne", svi su se pitali što je sljedeće. Carne je bio brutalan film o mesaru koji ubije krivog čovjeka za kojeg je mislio da je silovao njegovu retardiranu kćer. Film je digao veliku buru, ali kako su uglavnom kratki ili srednjemetražni filmovi osuđeni na zaborav, Noe je čekao 7 godina da prepriča potpunu priču u svom dugometražnom debiju. Mnogi bi rekli da je bio opsjednut pričom, a najviše likom koji je briljantno utjelovio Phillipe Nohan.

1998. napokon izlazi "Seul contre tous" tj. "Sam protiv svih". Film je djelovao kao inekcija svježe krvi u uvijek evolvirajuću francusku kinematografiju sklonu čestim eksperimentima forme i likovnosti.Mnogi su shvatili film kao brutalni pogled na novo francusko malograđanstvo prepuno zavisti, bolesti, mizoginije, pedofilije, ksenofobije i najvažnije incesta.

Radnja nije puno odudarala od Carnea: Glavni lik jednostavno nazvan "mesar" (nemam dovoljno riječi da nahvalim izvrsnog Phillipea Nahona) završi u zatvoru nakon što ubije krivog čovjeka za kojeg je mislio da mu je silovao oboljenu kćer. Po izlasku iz zatvora mesar tumara gradom zaokupljen crnim mislima i pištoljom s tri metka. Pokušava naći svoje mjesto pod suncem, zaraditi koju tešku kunu i zadovoljiti trudnu ljubavnicu i njenu majku. Napušta ljubavnicu i odlazi u Pariz pronači svoju kćer.

Mesar tumara sivim ulicama predgrađa Pariza gladan i frustriran, bez novca, prijatelja, bez ikog tko bi mu mogao pružiti barem toplu riječ. Stisnuti pištolj u šaci ga svaki dan podsjeća da bi u ovom crnom, sebičnom svijetu najbolji izlaz bio krvavo ali iskreno nasilje koje u svojoj čistoči čina nosi novi smisao u njegovo jadno postojanje. Noe briljantno postiže nenadmašan postotak privrženosti i razumjevanja za glavnog lika koristeči tehniku unutranjeg monologa tj. filmske naracije. U filmu ima svega par stranica dijaloga dok je sve ostalo tupi zvuk hipnotičkih mesarovim misli koje često graniče s bolesnom apatijom i mržnjom prema svakoj osobi, stvari i pojavi. Nakon što mesar odluči iznajmiti motelsku sobu u kojoj je prije mnogo godina začeo svoju kćer, javljaju se uznemirujuće incestuozne misli. Noe se ne boji zagledati duboko u srce zla i tame, dapače film cijelo vrijeme izgleda kao opasna dječja igra s šibicama koja bi svakog trena mogla poći po krivu.

Osjećamo bijes koji kipti u mesaru dok Noe niže izvrsne side shotove (najčešće snimane dolly-jem) u kojima glavni lik besciljno tumara praznim ulicama bez ikakve šanse da se socijalizira u društvo. Film je precizno režiran, koristeči samo osnovna sredstva i oskudnost kadriranja koja nas transportira duboko u unutrašnji svijet mesara. Zanimljivi su i originalni montažni postupci u kojima imamo zoom i nenadano skraćivanje plana unutar postojećeg kadra popračeno zvukom jakog udarca. Prvih par puta kad vidimo tu montažnu sponu znamo da nije riječ o običnom filmu. Noea kao i Goddarda nije strah eksperimentirati s slikom i zvukom, posebice s kontinuitetom unutar kadra. Montažni fragmenti i upozoravajući off šumovi prešaltavaju gledatelja u stanje svjesnosti da ipak gleda film, uništavaju magiju priče baš kao što je i jedno od osnovinih pravila francuskih novovalnih filmova koji su se oslanjali na nekarakteristične vizualne i auditivne podražaje sugerirajuću artificijelnost filmskog kontinuiteta i radnje.

Taj odmak od jednakosti film - stvarnost je najbolje vidljiv u tekstualnom upozorenju publici da napusti kino u zadnjih 30 sekunda filma, dok se i očekuje finalno razrješenje radnje. Noe niže šok za šokom prikazujući bez ikakvih skrupula kadrove hardcore penetracije u opskurnom porno kinu, te ih mješajući s zabrinjujućim i uznemirujućim incestuoznim mislima starog francuskog perverznjaka.

Ovaj film je inovativan, bolan, težak, morbidan, snažan, jeziv, okrutan, vidovit, inteligentan i svjež u isto vrijeme. "Sam protiv svih" nije za one "svilene" koji će se osjećati neugodno dok provode 93 teške minute u mozgu bolesnog čovjeka. Ovaj film je za one koji se baš kao i Noe ne boje pogledati u srce tame i zla i nasmijati se nazad. Nakon "Seul contre tousa" je došao i Noeov hit "Irreversible" koji ga je i potvrdio kao šok majstora koji se ne boji razoriti klasične filmske postulate i prodrmati publiku iz sjedala.

Ps: Perfekcionistima u gledanju filma sigurno nije promakao briljantni fragment iz "Seul contre tousa" na samom početku Irreversiblea. Jezivo i sirovo do boli

Autor: Zujo
Ocjena: 8.2/10
dr.loomis @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 25, 2008
http://uk.imdb.com/title/tt0228786/
U Guernonu, pri elitnom fakultetu, je pronađen leš muškarca odsječenih ruka i izvađenih očiju. Kako lokalna policija nije navikla na takva ubojstva, a samim time je i nesposobna da razriješi slučaj, u pomoć pozivaju detektiva Pierra Niemansa (Jean Reno). Po dolasku, Niemans uočava da je riječ o metodičnom i inteligentnom ubojici koji svoje tragove skriva vješto a ujedno i nagovještava svoje slijedeće zločine. Istovremeno, mladi policajac Max Kerkerian (Vincent Cassel) dolazi na groblje gdje je oskvrnut grob djeteta koje je poginulo u nesreći prije 20 godina. Pomalo istražujući, putevi istrage dvojice policajaca se isprepleću jer shvaćaju da je riječ o istom počinitelju.
Zašto kultni film? Zato jer je ovo jedan od rijetkih europskih filmova koji svojom vizualnošću nadmašuje većinu filmskih ostvarenja koji su snimljeni, na tematiku serijskih ubojica, u proteklih dva desetljeća. Možda jedini koji je superiorniji jest "Sedam" Davida Finchera.
Režije se prihvatio mladi redatelj/glumac Mathieu Kassovitz čiji je debut "La haine" ovdje već Zujo maestralno recenzirao. Kassovitz je svakog iznenadio svojim vizualnim prosedeom koji nadmašuje, ili u najmanju ruku se izjednačava, sa svjetskim majstorima poput Spielberga, Finchera i Jeuneta. Njegova sigurna ruka nas suvereno vodi kroz film i mladi redatelj nam pruža uvid u mračne strane čuvenog fakulteta, ne dopuštajući nam ni trenutak da odlutamo od filma. Sama čuvena scena obdukcije prvog leša u mrtvačnici je već postala čuvena, jer je toliko "teško" snimljena a izgleda tako jednostavno. Kassovitzu je trebalo sedam dana da je snimi jer je tražio "nešto posebno" što bi joj dalo dubinu i misterioznost, a samim time i morbidnost koju zaslužuje.



Što se tiče glumaca, odabrani su savršeno. Jean Reno je kao i uvijek, izvrstan u glavnoj ulozi. Svojim izgledom i minimalističkim ponašanjem odaje nam osobu koja je zatvorena, nadasve inteligentna ali opet puna nekih svojih strahova koje ne želi odati nikome, pa se čak i teško zbližava sa ženom koja mu pomaže u istrazi. Vincent Cassel je bio i logičan odabir za ulogu mladog policajca, a ujedno je i prije surađivao sa Kassovitzom na "Mržnji". Njegova "živa" interpretacija je savršeno legla u usporedbi sa poprilično mračnim i šturim likom Jean Renoa, tako da je Kassovitz uspio dobiti čak i buddy-buddy kombinaciju, kao iz američkih filmova, samo mnogo mračniju.
Inače, film je nastao prema istoimenoj knjizi Jean-Christophe Grangea, koji zajedno sa redateljem potpisuje i scenarij. Grange je toliko žudio za adaptacijom svog djela da je pristao sam promijeniti svoje glavne likove i njihove osobine te ih prilagoditi glavnim glumcima. Ujedno je i zbrčkao i sam kraj filma, koji, da je bio bar malo suvisliji, bi osigurao "Grimiznim rijekama" trofej boljeg filma od "Sedam". Ali, nema veze. Ovako se barem možemo hvaliti da i Europljani imaju svoga "konja za utrku".
Glazba Bruna Coulaisa je naprosto savršena, pridaje filmu tu misterioznost koja je bila i potrebna da bi se zaokružila jedna filmska cjelina, dok je kamera veterana Thierryja Arbogasta izvrsna, koji je pridodao značajan doprinos vizualnoj kvaliteti samog filma, jer bez njega sam Kassovitz zasigurno ne bi ostvario toliko željenu mračnu atmosferu koja mu je bila potrebna da bi ekranizirao kompliciranu knjigu.
Također, u kultne scene sigurno pada i čuvena borba Max Kerkeriana protiv dvojice skinheadsa, popračena zvukovima iz igrice Tekken 3, pa ta scena koliko god odskače od cijelog filma, daje nam uvid u lik Maxa, jer je jednostavno objašnjena ta njegova mržnja prema neonacistima i svim ostalim rasističkim budalama.
Mislim da je i Kassovitzu i Grangeu bila želja snimiti moderni "Ime ruže", triler koji će svojim neočekivanim krajem uspjeti zasjeniti sve slične žanrove i polučiti neki novi pravac u europskoj kinematografiji. Mislim da im to nažalost jednostavno nije pošlo za rukom. Film je čak polučio i nastavak, "Grimizne rijeke 2", sa Jean Renom, ali bez Vincent Cassela, koji je ispao vrlo blijedi nastavak, i gotovo da uopće nije vrijedan spomena.
Sve u svemu, da nije bilo zbrčkanog kraja, ovaj film bi zasigurno preoteo mjesto broj 1 filmu "Sedam" u žanru trilera o serijskim ubojicama. Ovako zauzima drugo ali vrijedno mjesto, sa kojeg će ga teško bit maknuti. Ako ga niste pogledali, svakako to napravite jer je ovdje riječ o jednom neponovljivom vizualnom iskustvu koje se rijeko doživljava.


Ocjena: 7.4/10

Autor: Duje

Preporuka: The Oxford Murders - http://uk.imdb.com/title/tt0488604/ - 6.9/10
dr.loomis @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 7, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0117883/
Tema Angelinog rada je nasilje, i da li je moralno prikazivati nasilje na filmu, i gdje bi trebala biti granica. Ona studira na filmskoj školi u Madridu i zajedno sa prijateljem Chemom, koji je opsjednut nasilnim filmovima, pronalazi snuff film u kojem je mlada djevojka mučena i ubijena. Uskoro otkriva da je ta djevojka studirala istu školu koju i ona studira, pa odluči otkriti što se skriva iza njezinog nestanka.
Ovo je debitantski uradak Alejandra Amenabara i snimljen je u roku od pet tjedana i njegov budžet nije premašio iznos od 700.000 eura, što se smatra niskobudžetnim uradkom, ali film izgleda sve samo ne to. Inače, Amenabar je napisao scenarij dok je još studirao. Također, film je osvojio 7 Goya, španjolskih Oscara, uključujući i one za najbolji film i redatelja.
Tesis nije horor, to je triler koji se bavi ljudskom opsjednutošću nasiljem, kako na filmu tako i u stvarnom životu. Istina, film jeste na trenutke šokantan i uznemirujuć ali sa razlogom. U današnje doba, kada ljudi postaju sve više opsjednutiji nasiljem, prateći ga čak ponajviše na internetu, Amenabar se usudio "daleke" 1996. godine snimiti film koji se bavi takvom tematikom.
Inače, ovdje se mogu uputiti velike pohvale redatelju, jer je uspio debitantskim uratkom zaintrigirati gledatelja od samog početka do kraja. Tesis je često nepredvidljiv jer Amenabar izbjegava klišeizirane situacije, tako da mislimo da smo već nešto skužili, Amenabar skreće u skroz drugom pravcu. Također, scenarij je pametno napisan jer se film bavi i samom temom snuff filmova. Naime, film i obrađuje kako se snimio snuff film, objašnjava da taj film nije se pojavio iznenada već da postoji publika koja zahtijeva takvu "akciju", publika koja žudi za realističnim nasiljem. Tesis ne zauzima nikakav stav što se tiče samog nasilja, on tu ostaje neutralan, pušta gledatelja da sam odluči na čiju će stranu, odnosno da gledatelj sam "shvati" da li ima želudac za takvu vrst filmske radnje.


 
Amenabar izvodi svačiju mračnu stvar u ovom filmu - jer svatko tko ga pogleda, preispitivat će svoje mišljenje o nasilju, i o samoj fascinaciji smrću. Gluma je vrlo dobra jer su i likovi izvrsno napisani, što je Amenabar i dokazao kasnijim filmovima, kada je većinu težišta stavljao na glumce, a tek onda iza njih situacije. Amenabar uspješno izbjegava sve standardizirane klišeje koji su najčešće karakteristični za Hollywood, što je posebno usavršio u svom filmu "The Others".
Ovaj film je vrijedan svačije pažnje, jer ovdje nije riječ o prikazivanju nasilja. Ovdje je svo nasilje pokazano sa nekim razlogom, možda čak i sa višim ciljem. Ustvari, film je studija o mračnim stvarima koje nas privlače ali se nikad nismo odlučili ih priznati.

Ocjena: 7.4/10
Autor: Duje

Preporuka:
Street Kings - http://www.imdb.com/title/tt0421073/ - 6.8/10
The Children of Huang Shi - http://www.imdb.com/title/tt0889588/ - 7.6/10
Sjećanje na Georgiju - http://www.imdb.com/title/tt0329611/ - 0.2/10 (i to je previše)
Uskoro slijedi biografija našeg najradišnijeg sineaste, Jakova Sedlara.
dr.loomis @ 22:39 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 13, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0090180/

Istražujući slučajeve krivotvorenja novca, agent tajne službe Richard Chance (William L. Petersen) izgubi partnera koji je bio na tragu vrhunskom falsifikatoru Ericu Mastersu (Willem Dafoe). Chance dobiva novog partnera, detektiva Johna Vukovicha (John Pankow) koji je njegova čista suprotnost i u potpunosti je odan zakonu kojeg nema namjera nikada prekršiti. Ali Chanceova opsjednutost Mastersom prerasta u frenetičnu borbu u kojoj će svi zakoni biti pogaženi da bi se Mastersa privelo pravdi.
"Redatelj Francuske veze je opet na ulicama", to je tagline ovog filma koji se počeo prikazivati 1985. godine u svjetskim kinima. William Friedkin je 70-ih godina slovio kao jedan od najboljih i najluđih američkih (pa i svjetskih) filmskih redatelja. Snimio je dva remek-djela "Francusku vezu" (čija je potjera autom proglašena jedna od najboljih) i "Istjerivača đavola" koji i danas, nakon više od 30 godina, slovi kao jedan od najstrašnijih horora. Nakon toga, Friedkin je zapao u krizu, i snimio je "Sorcerera" sa Scheiderom i "Cruising" sa Al Pacinom, koji nisu ostvarili rezultate (čitaj: zaradu) kakvi su se od njega očekivali. U međuvremenu je počeo i koketirati sa komedijom, pa je snimio i "The Brink's Job" i "Deal of the Century", koji nisu imali osobite odjeke u kinima, pa je postalo jasno da se Friedkin pod hitno mora vratiti onom žanru u kojem najbolji, kriminalističkom filmu. Godine 1984. Gerald Petievich, bivši agent Tajne službe, napisao je knjigu "Živjeti i umrijeti u L.A.-u", koja je Friedkina odmah zainteresirala da je s Petievichem u suradnji odmah napisao scenarij. Iako je Friedkin imao namjeru ekranizirati "Crvenog zmaja" Thomasa Harrisa (mislim na "Manhuntera"), izgubio je redateljsku palicu od Michaela Manna koji će slijedeće godine tužiti Friedkina da mu je ukrao cijelu ideju za ovaj film iz njegove serije "Poroci Miamija".



Naravno, čim je počelo snimanje, odmah su počele i "pizdarije". Friedkin je oduvijek bio na glasu kao lud i problematičan redatelj, pogotovo nakon "Istjerivača đavola" tako da je zadavao ogormne probleme svojim glavnim glumcima, pogotovo Williamu L. Petersenu (koji je kasnije s njim opet snimio "12 gnjevnih ljudi"). Naime, u sredini filma postoji jedna, po meni i najbolja ikada, scena potjere i to u krivom smjeru na autoputu, gdje glavni junaci bježe od skupine kriminalaca. Petersen je pitao redatelja zašto tu scenu snimaju posljednju, a ovaj mu je odgovorio da šta bi bilo da su je snimali po redu pa da Petersen pogine i onda mora snimati sve scene s njim ispočetka, a ovako sve snimi na kraju, kad je cijeli film već bio završen, i ako pogine, lako će staviti nekoga drugog u auto i to se neće ni primijetiti. Petersen je doslovce popizdio. Nadalje, Friedkin je toliki perfekcionista da je unajmio dvojicu pravih kritvoritelja novca, koji su zaista odležali u zatvoru, da nadgledaju izradu lažnih novčanica ne bi li sve bilo što uvjerljivije.
Ovo je jedan od najboljih filmova 80-ih godina koji je nepravedno podcijenjen od strane kritike kada se pojavio u kinima, a danas mu se pripisuje kultni status. Možda je njegov najveći problem bio u tome što se film činio kao samo obični akcijski triler, ali je ustvari riječ o izuzetno kompleksnom kriminalističkom filmu koji odiše izuzetnom realnošću i čiji pouzdani i samouvjereni redatelj vodi radnju prema neočekivanim obratima, koji se čak i danas rijetko viđaju na filmu. Ne želim odati onima koji nisu gledali film, ali je Friedkin napravio vrlo dobru ideju sa svojim glavnim glumcem, tako da ćete na pola filma ostati zatečeni.
Ovo je uistinu realistični "pandurski" film, ovo nema veze sa "Smrtonosnim oružjem" koji je samo čista popcorn zabava. Ovdje su policajci spremni na sve da bi se osvetili, a to znači da će prekršiti sve zakone koje poznaju ne bi li njihova bila zadnja. Samo se u tim trenucima treba zapitati gdje je ta linija između dobra i zla, tko odlučuje dijeliti pravdu, biti sudac i porota?
Što se tiče odabira glumaca, oni su bili kao stvoreni. William L. Petersen je izvrstan odabir za egomanijakalnog policajaca koji ima zadatak samo i isključivo osvetu, koji je toliko samouvjeren da vjeruje da je iznad života i smrti, da je iznad svakog zakona i morala i da je uvijek u pravu. Willem Dafoe je ovdje utjelovio jednu od svojih najboljih uloga karijere, toliko je izvrsno odlumio manijakalnog negativca koji nema puno razumijevanja ni za svoje prijatelje ni neprijatelje. Jedino što mu je bitno jest vlastiti interes odnosno zarada, i tko god mu stane na put i pokuša ga spriječiti u ostvarenju svog cilja, ovaj ga se nemilosrdno rješava. John Turturru je ovo jedna od prvih većih uloga i ostavio je dobar utisak, dok je Dean Stockwell standarno pouzdan u ulozi ljigavca i korumpiranog gada. Ipak velike pohvale idu i Johnu Pankowu, koji me više nego ugodno iznenadio, pogotovo što je "preuzeo" bitan dio filma na svoja leđa. Navodno je njegova uloga bila toliko uvjerljiva da su mu čak i pravi policajaci odali poštovanje i izjavili da je njegova interpretaciji u gore spomenutoj potjeri i više nego realistična.



Treba spomenuti i soundtrack filma koji su skladali Wang Chung, britanska new wave grupa, koji odstupa u potpunosti od svih dotadašnjih kriminalističkih filmova i koji je ovom filmu pružilo dublju i mnogo moćniju dimenziju. Iako su producenti MGM-a bili protiv toga da oni rade glazbu, Friedkin je toliko inzistirao na njima, što se ipak pokazalo i kao pun pogodak, jer je ovakva glazba mnogo pridonijela mračnijoj atmosferi filma, a i ujedno obilježava na prikladan način 80-e godine.
Za fotografiju se mogu uputiti samo riječi pohvale, a te zasluge ponajviše idu Robbyju Mulleru, čija je kamera "uhvatila" sav raskoš boja karakterističnih za Reaganovu eru, kojima su 80-e odisale. Ipak, Muller nije snimio tu glasovitu scenu potjere jer je tvrdio da ne zna kako bi, pa je tu kratklo uletio kamerman druge ekipe, Robert Yeoman, koji je obavio izvrstan posao.
O Friedkinovoj režiji ovdje ne treba puno govoriti, jer je redatelj majstor svog posla, obavio je vrhunski posao i samo mi je žao što nakon ovog filma nije snimio nešto ovako kvalitetno već je počeo raditi isključivo prosječne filmove, koji baš i nisu vrijedni reputacije njegovog imena i djela.
Na kraju mogu reći da će ovaj film uvijek uživati kultni status, i da iako većina filmskih kritičara i filmskih znalaca tvrde da su najbolje scene potjere one u "Bullittu" i "Francuskoj vezi", mislim da ni jedna ni druga ne mogu nadmašiti svo bjesnilo, frenetičnost i manijakalnost koju nam je ovdje Friedkin ponudio, jer se ovakav filmski dragulj, ovakvo realistično filmsko djelo, rijetko danas više snima i zato trebamo zahvaliti filmskim genijalcima poput Williama Friedkina što su nas zadužili svojim remek-djelima.

Autor: Duje
Ocjena: 9.2/10 (i to samo zato jer me Darlanne Fluegel jebeno nervira)

Preporuka:
Untraceable - http://www.imdb.com/title/tt0880578/  - 5.3/10

dr.loomis @ 15:05 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 6, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0089941/
Oscar Manheim Manny je jedan od najopasnijih zatvorenika, provalnik u sefove,  u zatvoru na Aljasci. Nakon što upravitelj zatvora dobije nalog da Mannyja vrati među normalne zatvorenike, Manny odmah skova plan za bijeg. Buck je još jedan zatvorenik koji radi u praonici i zajedno sa Mannyjem odluči pobjeći. Njihov plan se sastojaood toga da uskoče na vlak sa inženjerima, što im i pođe za rukom. Jedino na što nisu računali je to da će strojovođa doživjeti infarkt i samim time će vlak u kojem se oni nalaze krenuti luđački prema svome odredištu, ali sa nemogučnošću da se zaustavi jer su i kočnice otkazale.
Film je nominiran za 3 Oscara: za najboljeg glavnog glumca (Jon Voight), najboljeg sporednog glumca (Eric Roberts) i najbolju montažu (Henry Richardson). Inače, Akira Kurosawa je napisao priču za ovaj film i namjeravao ga je režirati u New Yorku ali je projekt na kraju otkazan jer su snježne oluje bile toliko velike da se uopće nije moglo snimati. Kurosawa je za glavne glumce želio Henryja Fondu i Petera Falka, koji su i pristali da bi na kraju projekt preuzeo Konchalovsky i odabrao svoje favorite. Konchalovsky je tražio odobrenje od samog Kurosawe, što mu ga je ovaj i dao.
Ovaj film je mnogo više od samog odbjelog vlaka jer je ovdje riječ o osobnoj slobodi i o tome koliko smo željni da dođemo do te slobode. Film govori o dehumanizaciji koju su stvorile socijalne institucije, kao što su zatvori, ali to se na kraju uspjelo dogoditi i američkim školama. Manny i Buck su jedni od rijetkih humanih zatvorenika u filmu, barem ih tako Konchalovsky i prikazuje. On im i daje takve osobine ne bi li se gledatelj uspio identificirat sa njima, ili u najmanju ruku, da ih simpatizira. Zato scenaristi pridaju liku ravnatelja zatvora toliko negativne karakteristike da se na trenutak možemo i zapitati tko je ovdje glavni negativac. Njegovo nastojanje da uhvati bjegunce se pretvara u osobnu mržnju i ravnatelj je u stanju zgaziti i ubiti sve ispred sebe ne bi li došao do svog željenog cilja, a to je poglavito Manny.



Kinematografija u filmu je izvrsna, a to se odnosi i na eksterijere, dok vlak juri snježnim bespućima Kanade, kao i na interijere, savršene klaustrofobične kadrove u vlaku koji nam u potpunosti vjerno dočaravaju situaciju i nesnošljivost u kojoj se glavni junaci nalaze.
Što se tiče glumaca, izvrsno su odabrani. Jon Voight je u potpunosti savršen glumac za ovakvu vrstu uloge, pridao je svome liku dovoljno dobrote i zla, pokušavajući ne izvući ovo potonje iz sebe. Ericu Robertsu je ovo uloga karijere, jer je rijetko ikada ovako odigrao potpun karakteran lik i pod vodstvom jednog od najboljih tadašnjih redatelja, iako ga i inače smatram izvrsnim glumcem, mnogo boljim od sestre.
Ovo je jedan od rijetkih inteligentnih akcijskih filmova, i jedan od rijetkih filmova gdje su glumci i redatelj zaista uvjerljivo dočarali hladnoću u kojoj se nalaze i strah kojim su okruženi. Dijelovi vlaka, a to je sve od interijera što vidimo, nemaju nikakvu toplinu, već ta cijela odbjegla i zahuktala lokomotiva nam pruža hladan osjećaj, stvara u nama tu nemoćnost koju i treba stvoriti u nama ta "čelična zvijer" koju više nitko ne može zaustaviti.
Iskreno, ovo je jedan od najboljih filmova svih vremena, film čija snaga nikad neće izblijediti, jer je Konchalovsky stvorio priču toliko zanimljivu da nas drži cijelo vrijeme, a i likove, koji u cijeloj svojoj negativnosti imaju srca i dobrote, što nam Konchalovsky svjesno daruje pred nas i pušta nas da simpatiziramo naše "negativce" a preziremo "pozitivce".

Autor: Duje
Ocjena: 9.0/10

Preporuka:
Rec - http://www.imdb.com/title/tt1038988/ - izvrstan španjolski horor
dr.loomis @ 22:26 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 5, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0033467/
Građanin Kane je široko smatran kao jedan od najboljih filmova svih vremena. Na brojnim listama, knjigama, časopisima Kane je zauzimao prvo mjesto često kroz godine mjenjajući primat s filmovima poput: Rođenje nacije, Casablanca, Oklopnjača Potemkin (vidi recenziju) i Kum. Svi su čuli za taj film, svi znaju da je to veliki film, kapitalno djelo sedme umjetnosti i jedan od Mount Everesta 100 godišnje povijesti kinematografije. Nažalost mnogi ne znaju odgovor na pitanje "zašto"? Mislim da će im odgovor biti puno jasniji nakon današnje recenzije.

Radnja filma: film prati priču i život najvećeg svjetskoj novinskog tajkuna Charles Foster Kanea (lik baziran na William Randolph Hearstu, nešto kao da danas baziramo lik na Bill Gatesu ili Ted Turneru, vlasniku CNN-a i TCM-a). Charles Foster Kane, praktički najmoćniji i najbogatiji čovjek na svijetu umire u tišini svog velebnog imanja Xanadu. Trenutak prije smrti Kane izgovara misteriozne riječi "Rosebud". Mladi novinar pokušava otkriti značenje te riječi i polako tone u istraživanje života i djela velikog tajkuna.
Otkriva Kaneovo siromašno djetinjstvo u kojem je otrgnut i odvojen od svoje obitelji. Razvoj ambicioznog dječaka u idealističnog novinara. Njegov brak iz interesa s predsjednikovom nećakinjom i usporedan financijski rast koji prati zastrašujuća moć. Sve više i više moći uništava sve više i više Kaneove duše. Film čini puni krug s Kaneovom smrću koja simbolizira propast Amerike koja pohlepno grabi moć i bogatstvo zaboravljajući na moralne vrijednosti i smisao. Smisao života i ljubavi koji je tako dobro ukorijenjen u značenju misteriozne riječi "Rosebud".

Zanimljivo je da je Građanin Kane jedan od prvih filmova i velikih studijskih projekata u kojem je autor tj, legendarni Orson Welles imao potpunu kreativnu slobodu. To je bio presedan u Hollywoodskoj povijesti, ali stvar je jasnija kad znamo činjenicu da je Welles (u vrijeme produkcije 25. godišnjak) bio zbog svojim mnogobrojnih talenata smatran dijetetom genijalcem, nešto slično Mozartu prije dolaska u Beč. Welles već tada isprofilirana subverzivna ličnost i zakleti anarhist odlučuje slomiti mnoge od filmskih presedana i barijera potpuno eksperimentirajući s formom i sadržajem krijući pravi bit filma od studijskih moćnika koji bi tu i tamo došli do seta pogledati kako stvar napreduje. Već za samog snimanja filma digla se velika prašina i zanimanje javnosti jer su procurile vijesti da Welles radi neautoriziranu biografiju William Randolph Hearsta, najvećeg medijskog mogula tog vremena i jednog od najmoćnijih ljudi u svijetu. Nakon 365 dana snimanja veike studijske glavešine su ostale osupnute viđenim materijalom. 

Kapacitet njihovih financijski kalabriranih mozgova je bio šokiran neshvatljivošću i genijalnošću opsega materijala koji će zauvijek predstavljati neizbrisivu prekretnicu u filmskoj i medijskoj povijesti.
Bili su do neke razine svjesni veličine filma, ali su ipak djelomično poklekli pred pritiscima bijesnog i ojađenog Hearsta. Naime Hearst je digao medijsku hajku i pokušao otkupiti negativ filma da ga zauvijek uništi. Studio RKO se uspio oduprijeti, ali je film pušten u limited releaseu u kina. Kane je doživio i kritički i box office fijasko, iako je zbog šačice vidovitih kritičara zaprimio 9 Oscar nominacija, od kojih je i potvrdio jednu (scenarij Orson Wellesa i Hermann Mankiewicza - btw. jedini Oscar u Wellesovoj karijeri). Pubilka na Oscaru je zviždala i protestirala prije proglašenja svake od nominacija.

Što je toliko bilo inovativno i neshvatljivo kod filma da je tako šokiralo usijane glave?
Prva od stvari koja se uči kroz analizu na akademiji je genijalna ciklička struktura filma koja je do tog povijesnog trenutka bila rezervirana za eksperimentalne i filmove kratkog metra. Wellesov film kreće od kraja, tj smrti, pa se kroz seriju naracijski potpomognutih flashbackova vraća u prošlost, djetinstvo, mladost razvijajući usporedno paralelne priče likova i britak komentar povampirene Amerike duboko ogrezle u industrijskom dobu. Film završava Kenovom smrću i objašnjenjem riječi "Rosebud" , što je zapravo sam početak filma i završni dramski trijumf cikličke strukture. 

Druga stvar je tehnička naprednost i inovativnost filma koja duboko seže u semiotički, kreativni i autorski smisao filma. Welles i briljantni John Fordov direktor fotografije Gregg Toland su razvili potpuno nov način snimanja i uporabe filmskih objektiva. Ako shvatimio da je objektiv kamere oko kroz koji se priča priča, vrlo je bitno shvatiti da karakteri tog oka određuju način na koji mi vidimo priču koja nam je pričana. Zbog toga je i ispravna uporaba objektiva tako bitna. Toland je uspio na Wellesovu ideju razviti novu vrstu objektiva s iznimnom fokalnom dubinom kod koje su postigli nemoguće, tj. "dubinski kadar" s prednjim, srednjim i pozadinskim planom a da sva tri imaju potpunu jasnoću i čistoću fokusa.  Znam da je danas u vrijeme digitalne revolucije teško cijeniti njihov uspjeh ali samo budala uzima stvari zdravo za gotovo ne znajući njihovo podrijetlo. 

Čak ni tad nije Welles bio potpuno zadovoljan, jer je provodio noći kopajući rupe u tlu da dobije određene kutove i ekstremno niske rakurse kamere koji bi sugerirali monumentalnost figure u kadru, slično kao kod Ruskih avangardista (Eisensteina, Vertova, Pudovkina).  Zbog toga film i obiluje fascinantno  vizualno rješenim scenama poput: scene u kazalištu, tornjevima Xanadua, let kamere niz nedober do glumičinog tužnog lica, Kaneove refleksije korz brojna ogledala i slične bravurozne pokrete kamere koja kao da ulazi u sve pore lika i pripadajućeg vremena ne okrećući svemoguće oko od problema i neizbježne propasti velike persone.

Izdvojit ću jedan brijaljantan kadar jedan od meni najdražih ikad, koji je kurioziteta radi izdvojio i Roger Ebert u svojoj recenziji: "Upravo nakon što je potpisao papire s svojom financijskom propašću. Kane veliki mogul shrvan odlazi prema pozadini kadra. Dubinski karakter kadra omogućuje Wellesu da odigra zanimljivu simboličnu igru s perspektivom i percepcijom. Iza Kanea na zidu je prozor koji izgleda normalne veličine, ali dok hoda prema njemu primjećujemo da je prozor jako daleko i visoko. Kane stoji ispod velikog prozora shrvan, uništen, vizualno malen i nemoćan, kad se okrene i krene prema kameri njegova figura ponovno raste i postaje monumentalna, moćna, božanski enigmatična.
Bit ove scene po Ebertu je da čovjek uvijek izgleda sebi iste veličine i važnosti, samo zbog toga što ne stoji na poziciji s koje ga mi vidimo". U tom maestralnom kadru se vidi sva moć ovog filma koji i u samim kadrovima sadržava cikličku strukturu i bez promjene kuta gledanja sugerira u istom kadru i objektivan i simbolički subjektivan kut gledanja. Jebena revolucija!

Građanin Kane je velik film, velik po mjeri čovjeka kakav je bio Charles Foster Kane, najbolji, najmoćniji ali uvijek osporavan, zar nije čudno što je istu sudbinu imao i Orson Welles, pa naposlijetku i ovaj film? Tijekom vremena usijene glave se ohlade i shvate da su prisustvovali veličanstvenom filmskom trenutku koji kako sam rekao ima jeku u vječnosti. Zanimljivo je bilo vidjeti čitavu nisku ljudi na otvorenju Orson Wellesovog spomenika u Splitu. Možda su beš mnogi od njih ugnjetavali i uništavali ljudske statue kao što je bio Orson Welles. Sad se klanjaju njegovom kipu kao da ništa nije bilo. Možda je baš zbog toga i Wellesova životna ljubav, udovica, kiparica i glumica Oja Kodar više prihatila isreni zagrljaj i osmijeh mladog, iskrenog studenta filma od kiselih osmjeha gradskih glavešina. Orsone, Oja hvala vam za jedan od najljepših i najponosnijih dana u životu. (za objašnjenje pogledajte moj Orson Wellesov profil u rubrici "Portreti").

Kratki dokumentarac što poznate face misle o Građanin Kaneu:

Autor: Zujo
Ocjena: 9.9/10
dr.loomis @ 18:46 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, veljača 29, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0287467/
Iako nisam veliki fan Pabla Almodovara moram napomenuti da mislim da je njegov film: "Hable con ella" jedan od nejvećih art filmova svih vremena, i dostojan nasljednik velikih art filmova poput: La Jette, Marienbad, Zerkalo, Kabinet Dr. Kaligarija, Mulholland Drive i Persona. Dugo prije Hable con ella se stvorila geneza mog neprihvaćanja Almodovara. Iako sam bio osupnut njegovim postmodernim stilom u kojem vješto citira modernu umjetnost, seksualne tabue i obiteljske veze te ih pakira u osjetilnu poslasticu koja transcendetira od ekstremnog vizualnog kiča do genijalnosti upotrebe mediteranskog kolorita, nikad mi njegov stil nije sjeo, nikad me nije ganuo iako sam i bio svjestan očite originalnosti i redateljskog talenta. Jednostavno sam više preferirao Bigasa Lunu i Alex de la Iglesiu. Sve dok nisam pogledao Hable con Ella, remek djelo španjolske kinematografije, film koji je jedan od onih naslova koji s ponosom nosi zasluženog Oscara za najbolji strani film. U postu ću se pokušati obratiti svim čimbenicima koje ovaj film čine velikim ali sažetom manirom jer smatram da bi za pravu analizu ovog filma bila potrebna jedna pozamašna knjiga.

Radnja filma: Marco je novinar koji je klasični primjer povučenog emotivnog muškarca koji plače u kazalištu, na senzualnu glazbu i ima problema u pronalaženju ljubavi. Benigno je medicinski brat, šutljivi i sramežljivi momak čije ponašanje neodoljivo vuče na homoseksualne sklonosti. Film počinje scenom dvojice muškaraca koji ganuti u suzama promatraju kazališnu predstvu. Benigno je opsjednut mladom balerinom Aliciom, koju stalno zaljubljeno prati, promatra i divi joj se iz daljine. Alicia doživi nesreću, pada u komu i završi u bolnici. Benigno se odluči brinuti za nju i pružiti joj svu svoju ljubav i brigu iako mu je ona ne može uzvratiti. Novinar Marco se zaljubljuje u muškobanjastu toreadoricu Lydiu. Lydia doživi nesreću u koridi zbog koje također završi u komi. Dva muškarca iz kazališta se prvi put susreću u bolnici i zbliže se zbog istovjetne tragedije. Obojica počinju svoju morbidnu, jednostranu ljubav dok njihove sudbine isprepletene ključnim događajima iz prošlosti jure prema tragično neizbježnoj budućnosti. Jesu li dva muškarca zapravo samo dvije strane iste osobe? Jeli čudo moguće?

Almodovar izabire na prvi pogled kompliciranu strukturu pričanja priče. Njegov film kao i mnogi danas koristi fragmentiranu vremensku strukturu u kojoj se linije radnje protežu od prošlosti do sadašnjosti pa do jeka tih radnji u budućnosti. Razlika između Almodovara i te današnje pomodne tehnike je da Almodovar ne postaje rob forme te maestralno maskira kompleksnost strukture u vrlo jednostavnu i ujednačenu cjelinu koja ima svoje "kako?" i "zašto?" te je ta struktura tako dobro ukorijenjena u priču da postaje nevidljiva i prihvaljiva čak i najzahtjevnijim gledateljima. Sam po sebi već je to trijumf odmjerenog i vještog filmmakinga, ali što je najbolje to je tek početak Almodovarove genijalnosti.

Ovo je film koji se čita "između redaka", Almodovar je u tu nevidljivu strukturu izvezao bogatu paletu simbolizma, mitosimbolizma, homoseksualnih tabua, frojdovske psihologije, doppleganger efekta te niz teorija i postulata koji se bave inovativnim promišljanjem o modernoj umjetnosti, posebice korištenju glazbe i likovnih valora. Baš zbog toga film na djelove izgleda kao snažna intimistička drama u rangu Bergmanove Persone koja koristi skučeni prostor mizanscene kao bitnu dramsku sponu u razumijevanju karaktera, na trenutke na Lynchove mordibne prizvuke paralelnih svjetova iz Mulholland Drive sekvence Kluba Silencio, u ostalim djelovima se transformira u iznimnu studiju modernog muškarca i usamljenosti a pak u drugim momentima nijansira kontroverzu muške spolnosti, tjelesne ovisnosti koja evocira prizvuke sado-maza, jednostrane skoro morbidne fascinacije fetišizmom i Orwellovskim voajerizmom iz Powellovog Peeping Toma. Svi ti elementi skoro koegzistriraju u istom  vremenu dok smo uvučeni u radnju, likove i dramaturški krešendo filma. Genijalno do boli.

Almodovar odmah na početku filma, u početnoj sceni nudi svu svoju kompleksnost i višeslojnost na pladnju. Film počinje s briljantnom scenom u kazalištu gdje gledamo iznimno emotivno nabijenu i glazbeno efektnu scenu na bini, koju prate naša dva muška protagonista (Marco i Benigno), oni se tada još ne poznaju ali sudbinski djele isti povezni trenutak koji će definirati budućnost njihovog odnosa. Obojica su ganuti na rubu suza, dok na kazališnoj sceni gledaju glumce koji glume prizor u kojem muškarac potpuno predano vodi slijepu ženu kroz pretrpanost scene sličnu rekvizitnoj kompleksnosti Brechtovih i Pirandellovih predstava. Glumica na sceni ima hendikep i potpuno se prepušta osjetilima i sigurnoj ruci vodilji muškarca koji je vodi kroz fizičke prepreke koje simboliziraju hod kroz prepreke modernog svijeta. Ne mogu se sjetiti genijalnijeg uvoda u film koji tako dobro simbolima komunicira cijeli karakter budućeg odnosa dvaju glavnih likova i tragediju njihovih osobnih drama. 

Nakon toga film ide u mirnije vode te nas kroz niz odlično nenametljivo režiranih scena upoznaje s likovima stalno ispreplečući zaključke njihovih paralelnih priča, sličnosti i što je još bitnije različitosti koje ih kad su skupa čine sličnima. Drugi dio filma je u bolnici gdje naš par neostvarenih ljubavnika brine za svoje voljene žene, objekt njihovih neostvarenih maštarija. Almodovar tad koristi postupak flashbackova da pokaže genezu i početak njihove veze s unesrećenim djevojkama. Naravno kako u filmu nama slučajnosti tako se još genijalnijim čini Almodovarov izbor da kreira potpuno dva različita tipa žene koje su voljene na potpuno identičan način. Alicia je balerina, utjelovljenje svega što je ženstveno, plaho, senzualno, elegantno, a Lydia je androgena macho toreadorica koja je po svom ponašanju, hrabrosti i izgledu više muškarac ili pak transvestit.

Sad ide najteži dio recenzije. Kako objasniti, izanalizirati i opravdati njihovu ljubav.
Oba muškarca su prikazana kao neostvareni ljubavnici, slabići koji su nesposobni imati vezu s ženom ako ona nije povrijeđena emotivno ili fizički. Njihova morbidnost se očituje u činjenici da Benigno nema hrabrosti priči Aliciji dok je zdrava, on misli da je nije dostojan te pati od seksualne nesigurnosti, emotivne neravnoteže, kompleksa manje vrijednost i manjka samopouzdanja. To je prikazano u najistaknutijem vizualnom dijelu filma, sekvenci maštarije snimljenoj kao nijemi nadrealni art film i nazvanom: "The Shrinking lover". U toj vizualno savršenoj sekvenci prikazan je smanjeni muškarac u nijemom filmu kako izgubljen traži sigurnost i prihvačanje u svijetu i nalazi je u toplini ženske vagine. Simbolizam te scene najbolje opisuje Benignoa kao mekanog muškarca koji je kao dijete tražio pretjeranu sigurnost i zaštitu od majke. Ta sekvenca se bavi i incestuoznim podkontekstom ako primjetimo da je prije Alicijine nesreće Benigno isto tako brinuo za bolesnu majku. Ista stvar iako ne toliko ekstremna se može očitovati kod Marca. 

Marco je više muškarac koji ima nešto bolji uspjeh kod žena ali opet nema dovoljno vjere u sebe da ga neka žena može voljeti ako ona samo po sebi nije povrijeđena, tj. šovinisti bi reki žena koja je "damage goods" tj. "oštečena roba". Znam mnogo takvih muškaraca koji jedino mogu zavesti ženu kroz prijateljstvo ili ako budu uz nju kroz neku tragediju. Takvi muškarci najčešće provedu godine života u tihoj patnji za nekim bez da im ikad izraze svoju ljubav. Baš zbog toga je Marcova i Benignova ljubav najsebičnija vrsta ljubavi iako tako na prvi pogled ne izgleda. Oni se brinu za osobe u komi, pričaju im, njeguju im kosu, peru ih, pokazuju im fotografije ispred zatvorenim očiju, čitaju im poeziju i tepaju. Vanjski promatrač koji ih ne zna kao osobe bi rekao: "A vidi koji dobri ljudi, oni bezuvjetno vole svoje pacijentice, a ta im ljubav nikad neće biti uzvraćena. To je prava ljubav!". Ja mislim potpuno suprotno. Jednini razlog zbog kojeg oni vole svoje ukomirane dame je baš taj što tako mogu biti s njima cijelo vrijeme, brinuti se za njih a one ih ne mogu povrijediti, odbiti ili uopće biti svjesne da ih netko voli. To je najsigurniji, najziheraškiji oblik "antiljubavi" koja kad tad mora uništiti čovjeka. Najčešće se to dogodi kad osoba poželi nešto više, poput konzumiranja ljubavi (što je praktički silovanje ako je osoba u komi i nije svjesna) ili nekakve reakcije, zahvale za svoju patnju i brigu. Kad se to naravno ne dogodi. Osoba  utone u duboku depresiju, jer je njezina fantazija obostrane ljubavi prestala djelovati. Takve osobe  jedini izlaz vide u samoubojstvu. Kako smatram da je samoubojstvo najsramotniji i najjadniji način završetka života. Samim time se i potrvđuje činjenica da  kukavice i slabići najčešće izabiru i kukavičluk i slabost cijelog života, pa tako i u trenutku smrti.

Razlika između mene i Almodovara je ta što on ima razumijevanje za svoje likove. Zna sve njihove grijeha, opsesije i morbidnosti a ipak im oprašta. Baš zbog toga je ovo jedan od najboljih filmova koje sam ikad gledao.Scena iz nijemog filma "The shrinking lover" u filmu Hable con Ella.

Autor: Zujo
Ocjena: 9.8/10
dr.loomis @ 10:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, veljača 22, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0071129/
Tek sam danas primjetio da među mojim kultnjacima nema niti jednog talijanskog filma. Nije mi jasno kako sam tako zapostavio iznimno bogatu kinemetografiju kad sam njen veliki fan. Dok su drugi gutali razne Delta Force, Nestali u akciji i ostale filmove tipa: "ubij svih, vrati se sam", mene je uvijek privlačila kinematografija naših prekomorskih susjeda. Odrastao sam utopljen u alkemiju lirizma i vještine gledajući filmove Luchina Viscontija (Smrt u Veneciji), Roberta Rosselinija (Rim - Otvoreni grad), Michelangela Antonionija (L'eclisse) i naravno velikog majstora Federica Fellinija (8 1/2, La Strada, La notti di Cabiria). Sjećam se da sam jedno 3,4 godine bio skoro ovisan o tailjanskom neorealizmu i bio potpuno umjetnički siguran i pronađen u determiniziranim stilskim odrednicama koje su na mnogo načina i oblikovale moju ljubav i razumjevanje za talijanski film. Možda se pitate zašto toliko pišem o svojim sjećanjima u uvodu recenzije? Možda baš zbog toga što je Amarcord film koji najbolje priziva duhove izgubljenog djetinjstva.

Radnja filma je smještena u pitomi, talijanski, primorski gradić u 30-te godine prošlog stoljeća. Film prati život gradića i svih njegovih istaknutih likova u razdoblju od jedne godine, gledan kroz oči mladih predpubertelija kojima je samo jedna stvar na pameti. Film je kolaž  nesputane slobodne forme pune zanimljivih likova, detalja, vizualnih i auditivnih podražaja kako ih se sjeća sam redatelj odrastajući u svom voljenom Riminiju.

Prva stvar koju primjetite u filmu je Fellinijeva lakoća i elegancija pričanja priče koja tankom koprenom sjećanja struji u pokretnim kadrovima južnjačkih polja da bi nam dočarala snagu smjene godišnjeg doba. Proljeće je. Baš poput cvijeća, pupaju i obline gradske ljepotice Gradisce, pupaju i oči lokalnih dječaraca i pubertetlija. Fellini nas nijansiranim i tempiranim uvođenjem i otkrivanjem likova unosi u atmosferu gradića, cjelovitost odnosa, probuđenu mladost, vitalnu starost i vulgarni šarm iskrenog mediteranskog malograđanskog korpusa.

Fellini rjetko docira gledatalju i ne gubi se u dramatskom kolopletu imaginarnog svijeta, već potpuno prirodnu s urođenom lakoćom pruža svoje likove, prostor i vrijeme izloženo na pladnju s kojeg gledatelj ne zna što bi prvo uzeo već se prepušta uživanju i promatranju bogate trpeze. U ovom njegovom filmu se možda i najbolje vidi  istinski autorski talent često blizak publici, otvoren i detaljan poput najboljih mediteranskih čarolija velikog hrvatskog pisca i novinara Miljenka Smoje. Baš zbog tog slobodarskog duha opojnog mediterana je i Amacord tako blizak ljudima iz Dalmacije. Fellini koristi poput Smoje iste nepretenciozne silnice da dočara opuštenost, životnost i magičnost primorskog gradića tako dobro prikazanu u remek -djelu hrvatske kinematografije "Naše malo misto". 

Dok je Malo misto koristilo dobar dio radnje kao platformu otpora ratu i ironizaciju postratnog profiterstva, Fellini samo daje određene informacije o blizini totalitarnog Musollinijevskog sistema.
Baš zbog te čistoće i iskernosti atmosfere Fellinijevi likovi postaju simboli južnjačkog slobodarskog ponašanja. Provode vrijeme vodeći ljubav, uživajući i hrani i dobrom vinu i za desert koja tura malomještanskog ogovaranja da žačini stvari. Amacord zbog te slobode i elegancije režijskog stila ne sadržava skoro nikakvu zadanu strukturu radnje već priča priču kroz šarmantne i nostlgične epizode i vinjete koje u samom finalu filma trijumfiraju zajedničkom snagom. Takva struktura ili bolje ne postojanje vidljive strukture izvrsno leži filmu i iz logičnih razloga. Naime Fellini nije htio snimiti film koji se bavi pogledom jedne osobe ili intimističkim pogledom jedne obitelji. Njemu je bitnije da sve zastupljene stranke (likovi) dobiju zaslužen screen time korz prizmu ili svoje djelatnosti ili pak stereotipnog  karaktera. Slično kao i kod Malog Mista, Fellini u filmu portretira klasične malomještanske ličnosti: lokalnu ljepoticu, lokalnog moćnika i škrtca, autoritativnog oca, ludog i ekscentričnog strica, radišnu majku, debelu trafikanticu, pohotnog svećenika koji se hrani ispovjednim tračevima i razulareno dječurliju koja pod naletom hormona daje maldenački pečat uspavanoj atmosferi gradskog trga.

Scena koja najviše sugerira ljubav, zajedništvo i razbivanje gore spomenute sanjive atmosfere je prolazak velikog broda (cruisera) pokraj njihovog mjesta. U vremenu bez televizije kad je čovjek bio primoran tražiti zabavu isključivo u prisutnosti drugih ljudi takve stvari poput prolaska velikog broda u luci su bile događaj godine. Ta scena u kojoj svi građani skupa u malim barkama gledaju razjapljenih usta prema ogromnoj svjetlećoj morskoj grdosiji (simbol velikog grada, civilizacije, svijeta) potpuno zaboravljajući svoje razlike i društvene uloge je trenutak u filmskoj povijesti koji najsnažnije zrači nostagijom, čežnjom i skladnom magijom svojstvenom za male, prisne prostorne  zajednice.

Amacord je kako bi se reklo "obavezna filmska lektira" dalmacije i mediteranskih krajeva, bitan dio južnjačkog senzibiliteta i filmskog trijumfa kojeg bi trebao poštovati svatko. Remek - djelo koje kroz "šaku suza i vriću smija" nostalgično plače za starim vremenima, vremenima u kojima je bilo prostora za čaroliju opuštenog malomištanskog života.
Ps. Film ima jednu od najbojih i najpamtljivijih glazbenih tema ikad (Nino Rota).

Autor: Zujo
Ocjena: 9.0

dr.loomis @ 16:03 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, veljača 6, 2008

http://www.imdb.com/title/tt0115751/
Današnja recenzija ispravlja veliku pogrešku. Na mojoj top listi najboljih ljubavnih filmova svih vremena je prvo mjesto zauzimao film "Prohujalo s vihorom". Kako je iznimno teško sagledati cijelokupnu povijest ljubavnih filmova i izbarati top ten, potpuno sam predvidio i zaboravio moj omiljeni ljubavni film svih vremena. Možda zbog činjenice da Breaking the waves i nije klasična ljubavna drama, već remek djelo koje se bavi religijom, ljubavlju, seksom, brakom, malim društvenim zajednicama, stereotipima, strasti i mentalnom bolešću kao ni jedan prije njega. Ovo remek djelo je okarakterizirano riječima poput: "Najbolji film zadnjih 10 godina", "Najveće remek djelo Dogme" i sličnim epitetima stranih kritičara čija je srca ovaj film osvojio. Uz srca publike i kritike film je osvojio i preko 40 međunarodnih nagrada poput: Glavne nagrade žirija u Cannesu, Nagrade za najbolji europski film godine, Cezar za najbolji strani film godine i mnoge Oscar, Bafta i Zlatni Globus nominacije.

Film prati teoretske postulate Dogme. Dogma je filmski pokret nastao u Skandinaviji sličan Cinema Veriteu. Pravila Dogma filmova su sljedeća: zabranjeno je korištenje specijalnih efekata, neprirodne rasvjete, snima se kamerom iz ruke, nema rekvizita, scenografije, kostima i make -upa, nema zvučnih efekata, već cijeli zvuk mora biti snimljen na sceni. Pokret Dogme je krenuo kao odgovor na autorskom približavanju najbitnijim čimbenicima tj. radnji i likovima filma, a odbacivanje popratnih sadržaja poput efekata, scenografije i gore nabrojanih. Dogmisti su željeli vratiti iskrene, jednostavne filmove skronog buđeta koji će biti svedeni na osnovne stvari. Za veliki procavat i uspjeh Dogme je baš bila zaslužna činjenica da autori rade filmove čiji fokus je na radnji i likovima, onakvima kakve oni jesu, bez filmske magije i sredstava koji bi mogli sugerirati bilo kakvu artificijelnost. Breaking the Waves se ne drži u potpunosti Dogma pravila, ali ga to ne spriječava da je i danas najveći i najpoznatiji film tog pravca, ono što kritičari kažu "svetionik ili perjanica stila".

Radnja filma: Film se odigrava u malenoj, seoskoj, ekstremno religioznoj zajedinici koju nastanjuju pomorci, radnici, svečenici i pobožne kućanice. Pratimo priču Bess McNeil (najbolja uloga godine Emme Watson). Bess je mlada religiozna, naivna i blago autistična djevojka koja živi jednostavnim životom. Bess se zaljubljuje u korpulentnog Danskog radnika na naftnoj platformi Jana (uvijek odlični Stellan Skarsgaard).  Njih dvoje se upuštaju u strastvenu ljubavnu vezu, na zgražanje religiozne zajednice. Bess je djevica i prvi put se prepušta rukama muškaraca. Jan odlazi na naftnu platformu ostvaljajući Bess samu. Bess dane provodi u molitvi čekajući i maštajući o Janovom povratku. Nakon tragične nesreće na platformi Jan se vraća u teškom stanju u ozljeđen, paraliziran i prikovan za bolnički krevet.  Par više ne može fizički konzumirati svoju ljubav, tj. svijet seksa u koji je autistična Bess tek zakoračila. Jan žrtvuje svoju ljubav i ljubomoru i zamoli neiskusnu Bess da nastavi s seksualnim sustretima s stancima i da mu prepričava sve što se dogodilo. Bess pristane na morbidnu igru zbog bezuvjetne ljubavi prema Janu. Bess tone sve više i više u svijet bludnih grijeha i halucinacija uvjerena u da njeizini činovi pomažu uz Božju podršku Janovom ozdravljenju. Bess odlazi ponuditi svoje tjelo mornarima koji su ozloglašeni zbog oskaćivanja i silovanja prostitutki. Hoće li Bess riskirati svoju dušu, moral,  čast zbog ljubavi prema Janu usprkos zgražanju  i usudi religiozne zajednice?

Zanimljiva stvar je da je film strukturalno podijeljen u poglavlja poput knjige. Početak svakog idućeg poglavlja počinje artističkim intermezzom u kojem je prikazana umjetnička slika (pejzaž) dok kadrom sviraju neke od legendarnih pjesmama naše ere: (T-Rex - Hot Love, Deep Purple - Child in time, Suzanne - Leonard Cohen, Goodbye yellow Brick Road - Elton John...). Tak postupak je Lars von Trierov odmak od Dogma pravila. Osim genijalno - briljantno - savršenog zadnjeg kadra u filmu, ostatak se manje više drži strogih pravila Dogme.  Neprocjenjivo bogatstvo ovog filma stoji u bogatstvu likova i u minuciozno režiranim scenama od kojih je svakoj pristupljeno kao zasebnom filmu.
Bess je jedan on najrazrađenijih likova koje sam ikad vidio na platnu. Gledatelj zna njezinu svaku dvojbu, blo, žrtvu, želju i postupak. Sve to treba precizno odglumiti. Emiliy Watson bravurozno prolazi kroz cijeli spektar emocija u filmu s nevjerovatnom dramskom snagom i odlučnošću, dok suptilno provlači nijanse autističnosti i mentalno bolesne osobe kroz svaku riječ, osmjeh, pogled i dodir. Ovo je najbliže što je žena došla savršenstvu glume. 

Fizički i karakterni kontrast između nje i Jana je i cijelo srce filma. Iako su dvije osobe koje bi rijetko skupa sparili, Bess i Jan nevjerovatno iskreno pripadaju jedn drugom, stvara se snaga ljubavi i razumijevanja skovana u vatri koja graniči s fanatizmom. Von Trier to zna i inteligentnim i promišljenim dramskim postupcima suočava snagu Bessine iskrene fanatične ljubavi s lažnim religijskim fanatizmom seoskim starješina koje hladnokrvno upiru prst osude i zla  u Bessinom smjeru. Za razliku od njih Bess unatoč svojim (za mnoge gledatelje morbidnim postupcima), biva čista, nevina,iskrena i ponizna  u očima boga, izjednačavajući bolnu žrtvu i unutrašnju moralnu patnju s onima Majke Terezije. Često kad je zajednica ekstremna, zaglupljena i isključiva u svojim stavovima odbacuje sve što je različito, novo i drugačije pa makar i bilo promišljenije, milosrdnije i iskrenije od svih njihovih automatiziranih klanjanja i bogobojaznih čistunskih stremljenja. Von Trier baš zato prikazuje lik Bess kao naivnu ali iskrenu i neiskvarenu božju ovčicu koja očima djeteta promatra svijet i lucidnošću autista bez stereotiopa provodi svoj izbor, svoju žrtvu, svoju bol ma koliko u krajnost ona išla. 

Kad sam prvi put gledao film, cijelo trajanje, u svakom kadru sam osjećao tu pobožnost, tu božansku prisutnost i predanost Bessinog lika tu isključivost i samopostojanje ljubavi. Breaking the waves je prvi u von Trierovoj triologiji "Zlatnog srca" uz "Idiote" i "Dancer in the dark", koja se bavi malim ljudima koji na svijet i probleme gledaju s naivnošću nevinog djeteta (slično kao i Dustin Hoffmann u Kišnom Čovvjeku ili Sean Penn u "Ja sam Sam"). Često takve osobe budu predmet odbacivanja i ismijavanja u društvu čiji hladnokrvni tempo udara timbar modernog vremena. Takve osobe su na marginama društva, neshvaćene, udaljene i zaboravljene. Žalosno je da se najčešće u takvim ljudima i krije sposobnost na vole iskreno, potpuno i cjelovito. Kraj filma je jedan od najgenijalnijih, najšokantnijih i najsnažnijih završetaka filma. Kadar koji "deus ex machina" rješava sve dileme, zaplete i dvojbe filma nemjerljivom jasnoćom božje providnosti. Taj zadnji kadar koji je i najhladnijim slomio srce , govori više o ljubavi, religiji i iskrenoj bezuvjetnoj vjeri u Boga nego sve stranice Bibillje, Kurana, Scijentologije i ne znam čega sve ne zajedno. Savršen kadar, dostojan karizmatičnog i tragičnog filma kao što je remek djelo "Breaking the Waves".
Autor: Zujo
Ocjena: 9.4/10


dr.loomis @ 15:42 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, siječanj 19, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0113247/
Evo da nadoknadim sinoćnji propust, pišem svoju najraniju recenziju. Sad je 9:38 u Splitu, sunce sija i toplo je. Ok, ako ste gledali La Haine znate  da pišem post u nepovoljnim vremenskim i atmosferskim uvjetima jer je riječ o vrlo depresivnom i mračnom filmu. Matthieu Kassowitz, mladi francuski redatelj i glumac (široj publici vjerojatno najpoznatiji po ulozi Nina iz Amelie), 1995. prodrmao je francuski, a nakon toga i cijeli svijet filma. Njegova crno-bijela, mračna, brutalno iskrena drama o uličarima i sitnim kriminalcima obojena snažnim političkim, rasističkim i ksenofobičnim tonovima donjela je udružen glas koji je neumorno ponavljajo javnosti: "Vi ste krivi za naše probleme." Taj glas je donio mladom, nadobudnom Kassovitzu nagradu za najboljeg redatelja u Cannesu i nominaciju za najbolji film, koji je trebao i potvrditi. Po mom sudu te se godine na Cannesu dogodila najveća pljačka, u konkurenciji za Zlatnu palmu između filmova kao što su: La Haine, Dead Man, Ed Wood, Beyond Rangoon, City of lost children, Kids, Jefferson in Paris i The Madness of King George pobjedi Kusturičin Underground. Velika nepravda. Ispravimo je.

Radnja filma: film prati 24 sata u životu trojice sitnih kriminalaca i tučara u francuskom getttu. Židov Vinz (energični i agresivni Vincent Cassel), arap Said (pričljivi i simpatični Said Taghmaoui) i afrički boksač Hubert (racionalni i promišljeni Hubert Kounde) životare u gettu, provode dane pušeći travu, dosađujući se s lokalnim gangsterima i naravno sukobljavajući se s policijom. U gettu vlada pravo opsadno stanje, na početku filma saznajemo da je rasisitički nastrojena i opresivna policija do smrti zatukla na ispitivanju njihovog kvartovskog prijatelja Abdela. Cijelu noć traju ulične tuče između policije i kvartovskih huligana i noćno pariško nebo gori pod vatrom molotovljevih koktela, na tlu su komadi razbijenog stakla, gore auta, rade pendreci i što je najbitnije Vinz pronalazi izgubljeni policajčev pištolj. Zaplet počinje kad trojac odluči posjetiti Abdela u bolnici u centru grada, nađe se van svog terotorija i bude primoran zaigrati po potpuno drugim pravilima, suočavajući se na svakom koraku s rasizmom, mržnjom i životnim dilemama.

Kassovitz je izgradio La Haine baš kao i svaki veliki film, na kontrastima. Bili oni tematski, dramaturški, motivacijski, režijski, dijaloški ili vizualni, u La Haineu potpuno funkcioniraju i pružaju nam izvrstan portret generacije x koja lunja kroz jeftina i zaboravljena francuska siromašna pregrađa kao kroz betonsku đunglu. Jedna za drugom redaju se antologijske scene koje bez velikog napora u svakom smislu nadmašuju one iz uličnih klasika poput Trainspottinga (vidi recenziju) i Kidsa.

Kassovitz je postigao zavidan i zastrašujuć stupanj realizma, posebice odličnom i uvjerljivom glumom trojice glavnih protagonista koji ne glume svoje likove, oni se naprosto transformiraju u njih. Kassovitz je postigao tako uvjerljivu glumu jer je odradio odlične pitchinge (način razgovora, dočaravanja i posebnog briefinga glumca u scenu) s glumcima, ultimativno im dozvolivši nesputanu mogućnost  improvizacije kretanja, mimike i dijaloga. Druga stvar koja pospješuje realističnost filma i odličnu atmosferu beznađa je briljantno iskrena i zavodljiva dokumentaristička kamera koja slobodno luta prostorom betonskog getta, zavlači se kroz zidove, ograde i koristi sirovi, isprazni prostor da bi svoje likove načinom kadriranja duboko zakopala u samu siromašnu i bezidejnu srž malograđanskog životarenja. 

Film se prostorno i tematski može podijeliti u dva dijela: dio kad je trojac u gettu i dio kad su u centru Pariza. Kako dobar redatelj zna da prostor donosi i svoja posebna pravila, Kassovitz se ne libi sagraditi glavni konflikt filma upravo na razornim razlikama i kontrastima siromašnog getta i bogatog centra Pariza. Pada m na pamet odlično ilustrativna scena u kojoj policija u gettu maltretira građane, psuje im majku, vrijeđa na nacionalnoj i religijskoj osnovi prepunoj uvredljivih i sramotnih predrasuda i stereotipa tretirajući ih kao životinje, dok u drugoj sceni u samom kulturnom centru Pariza, policajac se ponaša najuljudnije i poput engleskog butlera ugodnim dubokim glasom strpljivo građanima pomaže da pronađu nepoznatu ulicu. U drugoj sceni u gettu Hubert razgovara s dječakom na razbijenom dječjem igralištu i nogom prebire po piješčaniku prepunom iskorištenim narkomanskih šprica. Hubert daje trudnoj majci novce od prodaje droge da plati račune, živi na rubu egzistencije baš kao i Said i Vinz. 

On gorljivo želi izaći iz getta, započeti novi život, okreniti novi list i udahnuti slobodan buržujski zrak centra Pariza. Ali kako ? Jeli on kriv što je smatran zbog boje kože i siromaštva za građanina drugog reda? Zašto ga ljudi u centru Pariza gledaju kao sotonu? Zašto policija uvijek tlači i napada ljude poput njega? Što ima veze njegova boja kože s njegovim spospobnostima i osobnim kvalitetama? Hubert je u filmu svjestan da ga je država zajebala i da je osuđen da pleše po njezinom notama poslušno kao marioneta. Svjestan je da nikad neće dobiti dobar posao, dobru plaću, dobar život. Sve što se od njega očekuje u budućnosti je da opravda sve stereotipe i pritiske društva koji su mu usađeni u glavu od malih nogu. Ti si niko i ništa, jebena kvartovska crnčuga koja će umrijeti i istrunuti u zatvoru. Hubert jednostavno nema izbora nego da opravda očekivanja i da odigra do kraja životnu ulogu koja mu je nametnuta. To se od njega očekuje...

Mislim da ste sad shvatili zašto je teško pisati o ovako razornoj i mračnoj temi u ovako sunčano jutro.
Za kraj vanm nudim još dvije scene iz filma koje pokazuju njegovu snagu. Cijeli film se u pozadini vrzma i prikazuje veliki jumbo plakat na kojem je slika planete zemlje i ispod rečenica: "Svijet je vaš!". 
Na kraju filma Said prođe pokraj jumbo plakata i sprejem ga ispravi i napiše: "Svijet je Naš!". Baš ta rečenica najbolje karekterizira njihovu alijenaciju, odcjepljenost i isključenost iz normalnog svijeta i života. 

Za sam kraj recenzije jedna rečenica iz "La Hainea" jednog od mojih all time najdražih filmova: 
 - Hubert: "Heard about the guy who fell off a skyscraper? On his way down past each floor, he kept saying to reassure himself: So far so good... so far so good... so far so good. How you fall doesn't matter. It's how you land!"
 - Vinz: "Who made you a preacher? You know what's right and wrong? Why do you side with the assholes?  Who's the asshole? In school we learned that hate breeds hate!"

Btw: U zadnjoj sceni filma će te shvatit zašto se film zove "La Haine" -  (hrv. "Mržnja").
Postam vam i trailer u kojem će te shvatit da je ovaj film najbolji ulični film svih vremena bolji i od Rekvijema za snove, Trainspottinga, Kidsa, Boyz in da Hooda, Menace 2 Society-ja i Djece s kolodvora Zoo:
Autor: Zujo
Ocjena: 9.4/10

dr.loomis @ 09:35 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 7, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0047478/
Teško je opisati koliko Akira Kurosawa znači za povijest filma. Ja sam imao tu sreću da sam odrastao u okruženju u kojem se Kurosawino ime izgovaralo s poštovanjem i šaptom kotrljalo na usnama starijih kao nakakva tajanstvena mantra, koju su neprosvijećeni nedužni izgovoriti. Tijekom godina moje strahopoštovanje prema jednom od nesumljivo najvećih redatelja ikad je raslo, sve dok nisam prvi put još kao dijete pogledao njegov samurajski 207 minutni ep "Sedam samuraja". Strahopoštovanje je zamijenila ljubav i poštovanje, kad sam shvatio da je Akira Kurosawa vrlo pristupačan i snažan autor, vrlo jasan i blizak čak i laiku. Ispravno je reči da je Kurosawa jedan od najistaknutijih, najcitiranijih i najutjecajnijih vizualnih umjetnika u 20 stoljeću. Nesumljivo je zaslužan i za kreiranje formule za lik akcijskih junaka i grupe junaka koji se unatoč međusobnim razlikama bore za isti cilj. 

Navedeno je potpuno vidljivo iz sljedećih činjenica: Sedam samuraja je prvi primjer gore opisane formule u kojoj grupa junaka radi na rješavanju istog cilja, ameri su kopirali Kurosawinu formulu u western remakeu "Sedmorica veličanstvenih" Johna Sturgessa i u kasnijim akcijskim ratnim epovima tipa: Spilebergovom "Spašavanje vojnika Ryana", Aldrichovom "12 Žigosanih", Thompsonovog "Topovi Navaronea" i mnogim drugim. Drugo Kurosawino remek djelo "Yojimbo", o životu plaćenog ubojice samuraja, je inspiriralo filmove kao što su doslovni westen remake Sergia Leonea "Za šaku dolara", Jarmuschov  "Ghost Dog" Bessonov "Leon" i naravno Jean-Pierre Melvilleov "Le Samuraii".
Treće Kurosawino remek-djelo "Hidden Fortress" je inspiriralo George Lucasa da napravi "Star Wars" triologiju. Četvrto remek djelo "Kagemusha" je inspiriralo Yamadin "Sumrak Samuraja". 
Ovako bi mogao nabrajati do sutra jer je Kurosawa bio plodan redatelj ali, ima više smisla da samo kažem da je on kreirao primjer,  formulu i platformu  za sve akcijske junake od polovine 20 stoljeća do današnjeg dana. 

Radnja filma: Maleno, siromašno japansko selo je pod konstantnim krvoločnim pljačkaškim napadima kriminalaca. Seoske starješine odluče angažirati zaštitu i kreću u potragu za časnim samurajima. Nakon duge i bolne potrage pronalaze sedmoricu voljnih, te čudna životna simbioza seljaka i samuraja počinje i odvija se do dugoiščekivane završne bitke, kad se selo s samurajima suprostavlja brojnijim plačkašima u krvavom obračunu.

Spomenuta radnja je podijeljena u filmu u 3 dijela: 1. dio je potraga za samurajima
2. dio je suživot samuraja i seljana, a 3. dio završna bitka i obrana sela. Svaki dio otprilike traje oko 70 minuta. Kroz 2 i najbitniji dio se provalače još dvije podradnje priče: prva je lik Kikuchy-ja (jedan od najboljih glumaca u povijesti Toshiro Mifune), koji igra lik mladog brzopletog i zaigranog samuraja koji ne podržava strogo samurajski kodeks časti. Lik Kikuchiya je Kurosawin pokušaj da u poznatu  priču uvede moderan lik koji se bori protiv tradicionalnosti, pravila i kastinskog sloja. Poslije saznajemo da je Kikuchiyo zapravo samuraj ne po rođenju, već da je preskočio utjecajem jednu kastu i postao ronin.
Druga podradnja ili podzaplet (eng. subplot) - je romantična priča između jednog od samuraja i mlade seljanke koja je u to vrijeme bila totalni tabu. Bilo je nemoguće da u vezu stupe samuraj i žena iz niže kaste. S te dvije podpriče Kurosawa inteligentno udahnjuje moderan, zapadnjački, vizionarski  duh u tradicionalnu priču, osječavši polagano otvaranje Japana prema svijetu, što su mu japanski kritičari na kraju i zamjerili.

Najbolja stvar u filmu je barem desetak odlično portretiranih likova i izvrsan, pitak i jednostavan način pričanja priče kroz koji 3 i po sata filma prolete brzo. Kurosawa je razradio likove 7 samuraja do najsitnijih detalja, gradeći napetost između njih na različitostima, a bliskost na poštivanju univerzalnog samurajskog koda (bliskost i čast među njima se najviše vidi u sceni samurajskog pogreba, na početku treće trećine filma). Tempo filma je izvrstan i za njega je zaslužna prizemna, potpuno prihvatljiva Kurosawina režija, koja na klasičan način priča priču uglavnom u srednjim planovima u interijeru i polutotalima i totalima izvrsne likovne kompozicije u eksterijeru. Prva od stvari koje čovjek primjeti dok gleda Kurosawin film, su upravo kompozicije kadra i vizualna uvjerljivost. Naima s matematičkom točnošću i tempom Akira kombinira klasične srednje planove s totalima s izraženim širokokutnim objektivima, velike dubinske oštrine u kojima u prednjem planu skoro uvijek dominira neka geometrijska struktura (npr. ograde, krovovi, stogovi sjena, grane, stabla) - tj. tradicionalni motivi i geometrija japanske likovne umjetnosti, pravilnosti, vertikalnosti, ikebana. U drugom planu imamo istaknutu monumentalnu jedniku (najčešće samuraj uspravan na uzdignuću i dominantnom položaju) - sugerira razliku i bitnost u važnosti položaja, a u trećem planu pomalo izvan fokusa mnoštvo seljana (čije glave sad izgledaju kao uzorak kuglica u gostoći crno-bijele slike nego kao individue) - tim sugerira množinu i nebitnost seljačkog položaja. Kurosawa svojom magičnom kamerom (posebno kad je pokretna) priča ne samo u vizualnim slikama, već i u skrivenim temama i motivima filma, čije značenje i dan danas otkrivaju semiotičari i teoretičari slike i filmskog stila. Čitanja tih značenja su se pokazala iznimno precizna i otkrivaju mnoštvo detalja pomoću kojih je Kurosawa neizravno komunicirao svoje moderne zapadnjačke stavove najperceptivnijim gledateljima. Kod Kurosawe nema slučajnosti, sve je odavno pripremljeno do najsitnijih detalja i što je najbitnije istrenirano oko to na filmu primjećuje, to bogatstvo detalja, priče, likova, situacija, reakcija, pokreta, pogleda, kretanja, stabilnosti, poretka, sjena, uzoraka, geometrije, tempa, odmjerenosti, fokusa i mira slike.

Danas mogu ponosno reči da i ja kao nekad moji bližnji i stariji, često izgovaram Kurosawino ime s poštovanjem, tiho, skoro kao neku hipnotičnu mantru ili egzotičnu tajnu koja treba ostati masi skrivena, a oplemeniti živote onih koji je razgovjetno čuju, čak i onda kad tajna prividno ostane prešućena.
Odličan moderni trailer:
Autor: Zujo
Ocjena: 9.8/10
dr.loomis @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, siječanj 4, 2008

http://www.imdb.com/title/tt0060196/

Westerni su bili nepravedno zapostavljeni u našoj sekciji kultni filmovi. Nije bilo previše riječi o njima osim Top Ten liste najboljih westerna. Danas pišemo o najboljem westernu svih vremena “Dobar, loš, zao” ili da budemo precizniji “spaghetti westernu”. Spaghetti žanr je nastao u Italiji, po ideji  talijanskih majstora poput poznatog Sergia Leona (Bilo jednom na Divljem zapadu, Za šaku dolara, Za šaku dinamita) i manje poznatog, ali također odličnog Sergia Corbuccia (Companeros, Django, Velika tišina). Glevne odrednice spaghetti westerna su: snimani su u Italiji, produkcijski jeftini, naglasak na naturalističkim vizualnim detaljima (prljavština, muhe), vizualno pogođeni likovi, šutljivi junak, izražena brutalnost, sirovost, nepravda, atmosferski soundtrack, upečatljiv kraj, odlične kompozicije kadra.


Radnja filma: Blondie (Dobar – Clint Eastwood) je profesionalni revolveraš koji pokušava zaraditi par dolara. Angel Eyes (Zao – Lee Van Cleef) je plaćeni ubojica koji uvijek izvrši zadatak za koji je plaćen. Tuco (Loš – Eli Wallach) je prevrtljivi i lukavi kriminalac koji se brine samo za svoje interese. Tuco i Blondie su partneri koji zarađuju novce preko Tucove potjernice. Blondie odluči prekinuti partnerstvo i ostaviti Tuca na cjedilu. Tuco uhvati Blondiea pokraj kočije s čovjekom na samrti koji Tucu oda ime groblja gdje je zakopano zlato, a Blondieu ime groba. Dvojac prevrtljivaca je primoran surađivati skupa, dok ih u stopu prati zli Angel Eyes koji želi da ga dvojac dovede do plijena, te da ih ubije i preuzme 200 tisuća dolara u zlatu, na koje su sva trojica bacila oko.

Dobar, loš, zao je završni dio Leoneove dolarske triologije u kojoj su (Za šaku dolara, Za dolar više). Zbog skromnih produkcijeskih uvjeta (Za šaku dolara snimljen za samo 200,000 $), sva filmovi su snimljeni na jugu Italije, koja je s svojim surovim izgledom zamijenila klasični western setting Old Hills, koji je tako dobro potrošio John Ford. Rađenjem novog Old Hilla u Italiji, rodio se i novi podžanr. Leone je osim eksterijera pokušao uštediti i na sporednim ulogama koje su mahom glumili vizualno uvjerljivi seljaci i farmeri, kastirani ne zbog glumačkog umječa (glasovi su im sinkronizirani na engleski), već zbog zanimljive fizionomije. Sve se to radilo i iz dopadljivosti i profitnih razloga jer je amerikanizacija filmova izvan amerike bila poželjna, pogotovo kad je veliki žanr westerna bio na koljenima i potpuno potrošen. Leone je čak u prvim filmovima želio da ga se kreditira kao Bob Robertsa, a Morriconea kao Don Savinija da bi ljudi mislili da su amerikanci. 

Kad je Leone napokon uvidio svoj talent da kreira jednu potpunio drugu priču i poetiku koja će se oslanjati na klišeiziranje westerna, njegov uspon je nazaustavljivo počeo. Bazirao je svoje filmove na "čovjeku bez imena" kojeg je utjelovio Clin Eastwood ili Charles Bronson u "Bilo jednom na divljem zapadu". Leone se usredotočio na jednostavne priče o osveti, prevari, laži i hrabrosti da bi dobio sposobnost pričati priču kroz vizualne slike, a ne toliko kroz dijalog. Konstrast kod razvoja likova pomoču dijaloga je i vidljiv u "Dobar, loš, zao", gdje Eastwoodow lik kaže svega par rečenica, a Tuco ne zatvara usta većinu vremena. Taj se postupak provalačio kroz Leoneov poseban stil režiranja u kojem je u fokusu bila snaga slike, a ne pripovjedačka vrijednost filma.

Zbog toga i često imamo kompleksne herojske kadrove u kojem kamera u kontinuiranom kadru kreće od totala surovog prostora do eksremno krupnog plana izbrazdanog lica i hladnih očiju lika, u kojima se još jednom potvrđuje leoneovska povezanost i simbioza surovosti čovjeka i prostora.
Za stil njegove režije najbolje je gledati koliko je pokupio od HItchocka. Leoneu je za razvoj scene, radnje i neočekivane obrate skoro uvijek odgovoran kut kamere, koji svojim sporim pokretom kroz scenu polako otkriva u pozadini skrivenog revolveraša ili situaciju koja iz korjena izmjenjuje sve što smo upravo vidjeli. Takvi kadrovi se zovu "detekcijski kadrovi" i ključni su za podizanje razine napetosti kod gledatelja. Talijanski majstor se poput Hitchocka volio i poigravati s strpljenjem i percepcijom gledatelja često pretjerivajući s krupnjacima i detaljima lica prije npr. revolveraškog obračuna, isušavajući strpljenje gledatelja i maksuimalno iscjeđujući svaku sekundu do neizbježnog tragičnog završetka scene. Najbolji primjer je i briljantno režirana finalna scena "troboja" na groblju popračena epskom Morriconeovom temom "Ecstasy of gold", koja daje ovom filmu jednu novu, skoro antologijsko biblijsku vrijednost.

Još jedna briljantna sekvenca koju bi izdvojio je sekvenca "Građanskog rata", koja po dožini, režijskoj spretnosti, odličnom monologu pijanog generala i vizualnoj kompleksnosti postaje film sama po sebi. Nije bitno što ovaj filma nema štofa i radnje dovoljne za 3 sata, nakon pročitanog teksta shvaćamo da Leone ima svoja pravila i s oskudnim dramatskim situacijama kreira bogato ruho manirizma, stilizacije i pametnog ironiziranja da je sposoban svaku scenu produžiti za dvostruku dajući joj skoro mitsku vrijednost i snagu dvoboja između Davida i Golijata. Genijalno je što to Leone radi s likovima prljavih, zlih kaubojskih ubojica čiji život ne vrijedi više od muhe na usmrđenom lešu. Možemo reči da su genijalci "spaghetti westerna" poput Leonea vratili osmjeh na lice publici i revitalizirali žanr, vraćajući prefiks "divlji" na zapad. Zbog toga i inovativnosti treba im skinuti kapu i uvrstiti ovaj film na svoju osobnu top listu.

Autor: Zujo
Ocjena: 9/10


dr.loomis @ 19:36 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, prosinac 28, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0050083/
12 Angry men ili na hrv. 12 Gnijevnih ljudi je na imdb-u ocijenjen od 60 tisuća ljudi kao 13 na ljestvici najboljih filmova svih vremena. Iako imdb često nije pouzdan okvir po čijim ocjenama možemo prosuditi film, odstupanja su puno manja ako je riječ o filmu koji je star 50 godina i za koji je glasalo 60 tisuća ljudi  većinom filmofila i starijih od 18 godina, što daje ovoj ocjeni određenu težinu. 
12 Gnijevnih ljudi je jedan od najboljih naslova iz Hollywoodskih zlatnih godina, o kojima danas možemo samo sanjati. Scenariji su pisani religioznom predanošću i godinama analizirani, popravljani i ocijenivani prije nego bi film dobio zeleno svjetlo. Filmske ekipe su bile sastavljene isključivo od najboljih svjetskih profesionalaca, vrhunskih stručnjaka svog zanata, a glumci često prethodno dokazani na najzahtjevnijim šekspirijanskim predstavama na Broadwayu. Nije ni čudo da Hollywoodski naslovi iz 50-tih i 60-tih i izgledaju tako savršeno, precizno i moćno danas baš kao najbolji primjeri vječno elegantnog skandinavskog industrijskog dizajna, njemačkih automobila, švicarskih satova ili venecijanske čipke.

Film je režirao prokušani i poznati umjetnik Sidney Lumet (Pasje popodne, TvMreža, Serpico, Verdict), peterostruki nominent i dobitnik Oscara za životno djelo 2005 godne. Kojeg karakterizira strpljiv tempo, odlična kamera i tipičan primjer studiozne klasične režije i iscrpnog rada s glumcima. Sindey Lumet i danas s 83 godine na leđima, režira odlične filmove (njegov novi "Before the devil knows you're dead" proglašen kao jedan od najboljih filmova godine). 

Radnja filma ide ovako: 12 porotnika je nakon slučaja u kojem je mladi hispano-američki tinejđer osumnjičen za ubojstvo svog oca, zatvoreno u porotničku sobu na najtopliji dan u godini, dok ne donesu odluku o njegovoj sudbini i priopće je sudcu. 11 porotnika je uvjereno u mladićevu krivnju, dok jedan porotnik nije siguran. Problem je u tome da odluka da bi bila pravovaljana mora biti ista kod svih 12 porotnika. Neodlučni porotnik #8 (filmska ikona Henry Fonda), polako počme preispitivati činjenice slučaja, mijenjajući i bacajući svjetlo sumnje na tuđa zacementirana mišljenja, a posebno iritirajući agresivnog i glasnog porotnika #3 (odlični Lee.J.Cobb).

Zašto je 12 Gnjevnih ljudi remek-djelo? 
Prva stvar je fantastičan scenarij, kakve više ne viđamo često. Scenarij je napisao Reginald Rose, po njegovoj prihvaćenoj knjizi. Od svih 95 minuta filma, 94 minute se odvijaju u maloj sobi u koju jedva stane 12 ljudi. Rose svoje likove stavlja u prostor u kojem će prevladavati vrućina, klaustrofobija, napetost i skučenost dok frcaju iskre životnosti, njujorške ulične autentičnosti i sukoba njegovih likova koji galame, psuju, napadaju, diskutiraju i znoje se u toj stisnutoj sobici, čiji zidovi nakon sveke svađe izgledaju sve uži i uži. Dijalozi su jednostavno genijalni, vrte se oko radnje, oštro zapitkuju bitna pitanja, proispituju sud, pravosuđe, istinu, pravdu, život, rasizam, krivnju i ljubav na potpuno uvjerljiv i potpuno ljudski realističan način. Svaki od 12 karaktera u filmu ima svoje mjesto u životnoj hijerarhiji koja postoji izvan te sobe, ali što je najgore hijerarhija postoji i unutar te sobe u kojoj se 12 stranaca oređuje jedan prema drugom na osnovi godina, odjeće, manira, financijski vidljivog statusa, fizičke konstitucije. Svakom od 12 likova je dana najmanje jedna bitna dijaloška scena u kojoj saznajemo o njegovim stajalištima ili u kojoj on mora braniti svoje mišljenje o slučaju pod verbalnim napadima ostalih 11 stranaca u sobi. Rose kreira atmosferu, prostor i likove koji jednostavno ne mogu imati bolju scenarističku potkovanost da sagrade briljantnu, inteligentnu, najbolju sudsku dramu svih vremena.

Druga stvar je potpuno pogođena režija Sidney Lumeta i kamera legendarnog Borisa Kaufmana. Jedan mali primjer njihove genijalnosti: Sidney Lumet je želio da se soba u kojoj su porotnici sve više i više sužava kako film odmiče prema napetom finalu. Lumet je odlučio koristiti kako radnja odmiče filmske objektive duže fokalne dužine da bi postepeno iluzijom smanivao sobu. On je to šaljivo nazvao "zaplet s objektivom" ili "lens plot". Još jedna briljantna ideja: Lumet  je snimio prvu trećinu filma iznad razine očiju glumaca, drugu trećinu filma - dijaloški najbitniju u razini očiju glumaca, a treću emotivno najsnažniju ipod razine očiju. Psihologija filmskih rakursa nam objašnjava da ako je kamera visinom iznad subjekta snimanja sugeirira dominciju kamere, u ovom slučaju dominaciju gledatelja, ako je kamera u razini očiju subjekta, karakterizira osobnost, poistovjećivanje s subjektom, a ako je u nižem rakursu od očiju karakterizira dominaciju subjekta naspram publike. Iz gore napisanog nije teško shavtiti da Lumat i Kaufman izvrsno barataju svojim talentom i alatima, da bi dočarali duboku psihološku dramu i subliminalnim tehnikama iskomunicirali precizno karakter filma. 

Treća stvar koja me oduševljava su glumci. Nije teško prihvatiti činjenicu da je ovo "glumački film" ako znamo da se cijela radnja odigrava u maloj sobi s 12 likova. Svaki od tih likova pruža gledatelju razloge i mogućnost da se poistovjeti upravo s njegovim stajalištem i karakterom, a jedino oruđe koje glumac ograničen prostorom i nedostatkom filmskih trikova ima da to posigne je odlična gluma. Nevjerovatno je gledati ovu staru gardu karakternih glumčina (Henry Fonda, Lee. J Cobb, Martin Balsam, Jack Warden, Ed Begley...) kako genijalno posjeduju sve aspekte uloge i pružaju ogledne primjere dobre glume kroz rzne discipline kao što su: glumačka mimika, kretanje glumca u mizansceni, dijalog, monolog i fizičke reakcije na tuđu glumu. Ako želite neki film u kojem možete naučiti i izanalizirati glumu, 12 Gnjevnih ljudi je upravo to što tražite.

Briljantan, briljantan film koji funkcionira na svim razinama, postavlja teška pitanja, daje pametne odgovore, intrigira maštu, hrani duh i što je najvažnije u niti jednom trenutku ne vrijeđa inteligenciju gledatelja. Svi ti elementi izračunati u jednostavnoj matematičkoj formuli, mogu dati samo jedan rezulatat a to je REMEK DJELO.

Ps: William Friedkin (Egzorcist, Francuska veza) je (1997) snimio izvrstan remake s Jack Lemmonom, George C. Scottom i James Gandolfinijem u glavim ulogama.

Autor: Zujo
Ocjena: 9/10
dr.loomis @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, prosinac 26, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0209144/
U ovih 7 godina, skoro 8, Memento je zasigurno jedan od filmova koji je najbrže zaradio svog kultni status. Film komplicirane i originalne strukture na prvu loptu je oduševio kritiku, a ponajprije filmske profesionalce koji su se čudili i okretali oči, analizirajući briljantnu scenarističku strukturu filma. Iako je iamo prefiks filma za filmofile, Memento nije svoj 7-godišnji vijek proveo kao kapljica vode na zaštićenom purističkom dlanu kritičara. Film je naime izdržao sve nalete, brojne rasprave i teorije povampirene publike, koja je na svu sreću prepoznala ovaj film kao "must see" i donijela mu status jednog od najeksponiranijih filmova s poćetka 21 stoljeća. Ali kao i uvijek kad se sve riječi istroše publika je ta koja daje zeleno ili crveno svijetlo. U slučaju Mementa, svjetlo je zelenije sve više svakim danom, jer ovaj film polako prerasta od prefiksa "kul video hita" u vrhunski filmski pokušaj da se struktura filma i protoka vremena prodrma iz korjena.

Ako netko zna prodrmati stvari iz korjena od novije generacije redatelja, riječ je o Chris Nolanu, produktu najbolje britanske tradicije odličnih autora. Puno prije njegovog uspjeha s Mementom, za oko mi je zapeo njegov kratki film: Doodlebug (1997), koji u samo par minuta prikazuje da je riječ o originalnom i inovativnom redatelju koji jednako dobro barata odlično tempiranom školskom režijom, ali i začudnim novih scenarističkim twistovima i modernom dramaturgijom. Kako je Doodlebug oduševio mnoge, Nolan je dobio zeleno svjetlo da napravi igrani film. Iako s vrlo oskudnim buđetom, koji bi bio jednak buđetu za neki malo skuplji video spot, Nolan je napravio začudnu, voajerističku i odličnu dramu "The Following", koja je nagovjestila njegov talent i predvidila sposobnost da podigne tu i tamo koju konzervativnu obrvu.

Kao kruna njegovog uspjeha, Nolan odlazi u Hollywood i piše s svojim bratom talentiranim piscem. Brat Jonathan je napisao odličnu kratku priču Memento Mori, koju su kasnije obojica svojim oštrim scenarističkim skalpelom prekrojila u filmsko ruho. Akademija je trud prepoznala i dvojac nagradila nominacijom za Oscar za najbolji scenarij. Radnja filma ide ovako: Leonard (uvjerljivi Guy Pearce) je istražitelj osuguranja čije je kratkoročno pamćenje teško oštećeno u ozljedi gleve koju je zadobio pokušavajući spriječiti ženino ubojstvo. Život mu je u rasulu, a nedostatak kreiranja novog pamćenja mu predstavlja problemu potrazi za ženinim ubojicom. Leonard dane provodi istraživajući slučaj i tetovirajući i fotografirajući sve teorije i dokaze, da ih učini trajnim, tj. on tijelom kompezira ono što mozak ne može zapamtiti. Kroz poznansto s Teddy-jem i Natalie, Leonard pokušava riješiti slučaj i izvršiti osvetu. Ključ je u tome da se sve bliže istini stvari sve više i više mijenjaju, a osumljičenici sužavaju okrećući fokus prema brutalnoj istini, što se zapravo dogodilo i tko je ubojica.

Najinovativnija stvar u filmu se tiče vremenske strukture: brača Nolan su započela film s krajem filma, i kako vrijeme odmiče zapravoi idemo prema početku filma. Zapravo mi vidimo rješenje cijele situacije i onda koerak po korak dolazimo do obješnjenja u svakoj idućoj sceni, pomno kopirajući i utiskivajući Leonardov hendikep u našu osobnu percepciju. Briljantna ideja zbog koje imamo osjećaj dok pratimo radnju filma da smo kao Leonard hendikepirani, spriječeni i da ne možemo znati sve što hoćemo, kad hoćemo. Baš poput njegovog poremećenog mozga, koji prima samo određene informacije, publici je dana ista formula da s povezom na očima baulja i snalazi se u mračnim hodnicima uma koji vode prema vratima istine. Ljudi vjerojatno ne znaju koliko je ovaj postupak težak i misle da su oni zapravonapravili običan krimić, te samo u montaži premontirali film da izgleda kul. Za ljude koji to misle za Memento, jednostvno nemam toplih riječi. Ideja filma je duboko utkana u strukturu scenarija, čija je jednostavna priča složena tako kompleksno, inteligentno i promišljeno da podsijeća na paukovu mrežu precizno istkanu od najtanjih simetričnih niti, u koju svakojake "mušice" često upadnu i dožive nesretnu sudbinu. 

Slično se dogodi i s ljudima koji gledaju ovaj filma kao benignu popcorn zabavu, jednostavo se izgube u strukturi filma. Memento te svojim scenarijem i izvrsnom montažom tjera da misliš dak ga gledaš, da razmišljaš, sšajaš i otkrivaš zajedno s glavnim likom. Danas kad su filmovi izgubili inteligencijsku, kulturno i obrazovnu razinu koju su nekad imali, teško je progutati ovaj film. Ali da ne bude zabune, Memento će onim najzahtjevnijima pružiti i više nego dovoljno. Iznimna priča, inovativnost, struktura, montaža, glazba i komorne uloge Mementa će uvijek predstavljati dragu stanicu pravom filmofilu, od kojih se mnogi vjerno vraćaju Mementu kao dobroj knjizi, na čijim stranicama uvijek vidiš nešto novo, nešto briljantno, duboko skriveno i utkano između redaka.

Autor: Zujo
Ocjena: 7.8/10

dr.loomis @ 20:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, prosinac 22, 2007

http://www.imdb.com/title/tt0353969/
Nemojte se prepasti pa misliti po naslovu, da danas pišem recenziju nekog korejskog tradicionalnog jela. Ne, ovo je recenzija i hommage kako Društvo hrvatskih kritičara kaže: "Najboljem filmu 2004-te godine". Rijetkost je da neki film mlađi od desetljeća uđe u našu "kultni film" rubriku, ali s "Salinui chueok" tj. "Momories of murder",tj.  "Sjećanja na ubojstvo" nije bilo nikakve sumnje, radi se o filmu koji zaslužuje svojem mjesto kako u našoj rubrici, tako i u dvd kolekciji svakog filmofila. Činjenica koja me iznenadila je da je hrvatska video publika, svojim razumjevanjem i znatiželjom napravila od ovog naslova jedan od najpopularnijih filmova u videotekama/dvdetekama. Tako čak i danas se često zateknem u videoteci i primjetim da ljudi traže ovaj film, iako je lijeni i zaspali dinosaur (čitaj HTV), već prikazao ovaj film 2 puta u svom programu. Mora da nešto više nije trulo u državi Danskoj, barem što se ovog filma tiče.

Radnja filma ide ovako: 1986-te godine u južno korejskoj pokrajini Gyunggi, pronađen je leš druge mlade žene koja je pronađena silovana i zadavljena svojom najlonkom. Vrijeme je građanskog rata, redukcija struje, stanovništvo je u strahu, a noćni zrak svaku večer para zvuk sirene koja označava policijski sat. Slučaj preuzimaju 2 seoska detektiva: debeli, nespretni i ne baš bistri alkoholičar - Park Do-Man (briljantni Kang Ho-Song, jedan od najboljih glumaca današnjice) i novajlija, brutalni i agresivni Sao-Tae-Yun. Kako je komplekstnost i promišljenost ovih zločina prevelika za ove provincijalne rent-a-detektive, policija šalje pomoć u obliku mladog detektiva iz mišemiljunskog Seula.
Novopridošlica je osupnuta seoskim načinom rješavanja stvari, dok se na ekranu nižu crno humorne scene policijske nesposobnosti, brutalnih metoda ispitaivanja i premlaćivanja svjedoka. Kad se pojavi i treća brutalno ubijena žrtva, istraga se polako približava profilu ubojice, stežući obruč oko sumljivca.

Prva stvar koju sam zamjetio na početku ovog filma je jednostavno brijantno poetična kamera i odličan posao direktora fotografije, zbog kojeg vidimo svu raskoš južno korejskih seoskih interijera, gdje se ujutro sunce presijava po poljima riže, a upečatljivo svjetlo mijenja sanjivi popodnevni sfumatto i raskošni totali snimljeni u vremenu koje filmaši zovu "magic hour" - (vrijeme prije zalaska sunca, kad svjetlo ulazi u crveni spektar). Joon Ho Bong - (najbolji mladi redatelj današnjice) nas na startu filma oduševljava svojom redateljskom preciznošću, ali i maštom i razigranošću, odigravši ni manje ni više nego ingenioznu plan-kontraplan režijsku situaciju (klasičan postupak režiranja dijaloga između dvoje ljudi) između glavnog glumca i malenog cvrčka, između kojih je mrtvo tijelo žene. U toj poetičnoj sceni kroz koju se sanjivo proteže pamtljiva, topla i lirična glazbena tema filma sam bio svjestan da je velika redateljska zvijezda rođena. Veliki broj kritičara, a i tisuće ljudi na Cannes film festivalu (koji su doslovno izljubili i izgrlili Bonga u stampedu, ignorirajući zvijezde poput Tarantina ili Goerge Clooneya)se slažu da je Joon-Ho-Bong jednostavno možda najveća režijska nada koja se pojavila u zadnjih 20-tak godina. 

Nakon brijantne uvodne scene, mislio sam da će film krenuti u nekom "Kad jaganjci utihnu" depresivnom tempu klasičnom za filmove koji se bave potragom za serijskim ubojicama. Kad ono Bong zaokrene kormilo za 180 stupnjeva i idućih pola sata gledamo najbolji komad crno-humorne komedije, u čijem su fokusu nesposobnost i stupidnost seoske policije i više od predivnih boja, kadrom pršti paleta vrištajuće čudnih likova koji pružaju filmu autentičnost i seoski šarm, zadnji put viđen u fenomenalnih češkim filmovima Jiri Menzela. Na moje iznenađenje kasnije će se pokazati remek-djelom "Gwoemul" da je Bong jednostavno sposoban nadrobitii u film 5,6 žanrova a da sve funkcionira savršeno.  Brzina i redateljska umješnost u kojoj se u "Sjećanju na ubojstvo" Bong prešaltava iz drame, u thriller, iz thrillera u komediju, iz komedije u film potjere, iz filma potjere u subverzivnu i oštru političku dramu je jednostvno nešto što nisam nikad vidio, vrijedno najvišeg divljenja i fanatičnog poštovanja.

Tako Bong opet okreće korimilo i gradi ličnosti i karaktere detektiva kroz njihove osobne drame i sudbine prelazeći u intimističku tvrdokornu dramu, okupanu u hektolitrima alkohola i obojanu tamnim tonovima, kroz koje vidimo šokantne scene kao što je fizičko i psihičko  zlostavljanje nevinog retardiranog mladića od strane policije. Sve oštrijim pokretima kamere i postepenom smračivanju odličnog glazbenog scorea, ulazimo u dio filma koji je crniji od samog Hada i u kojem crni humor zamjenjuju noćni vrisci napadnutih žena, a tipkanje mašine u policijskoj stanici, sumorno kucanje kiše na prozoru. Bong nas vodi duboko u pravu atmosferu lova, straha i iscrpljujućeg policijskog posla u kojoj ne izostavlja ništa te detaljnim vizualnim pristupom gura film u atmosferu odlične Fincherove Sedmice. 

Mijenjanjem tona filma po treći put, Bong napokon potpuno prihvaća svoje likove, po prvi put dajući im ljudke osobine i izazivajući suosjećajnost kod gledatelja. Nakon uljuljavanja u dramu, Bong reda par najrealističnijih sekvenca potjere i jednu voajersku "šumskog mastrubiranja" u kojoj jednostavno ne znate hoćete li se smijati, ili drhtati od straha pred poremećenim seksulanim predatorom. Prema kraju filma, Bong ubacuje u emotivnu petu brzinu i donosi koloplet baroknih slow-motion raskošno režiranih eskapada, u kojima kamera snima suze na licima glavnih glumaca dok ledbi po krovovima slamnatih kuća, znači baš pravi dijabolično-brutalno-emotivno iscrpljujući, režijsko pretjerani  finale koji podsjeća na hvaljenog i incestuoznog Chan-Woo-Parkovog "Oldboya".

Za razliku od Oldboya, ovdje to bolje funkcionira zbog Bongove neporecive umješnosti.
Sam kraj filma je najbolji: Bong te jednostavno slomi i emotivno iznokautira, da bi te  na kraju filma bacio na pod skakućući s visoko podignutim rukama. Bong tijumfira u zadnjoj minuti filma, tolikim emocinalnim efektom, da ta zadnja minuta sama pojede s ekrana sve Oscarovske favorite te godine.
Slično kao kod odličnog intimističnog filma Ils, kraj "Sjećanja na ubojstvo" ne donosi olakšavajući happy end, već šokantno rješenje od kojeg vam duže vremena ostaje gorak okus u ustima i tupa bol u trbuhu. Da stvar bude još zanimljivija filma je snimljen po istinitoj priči. 
Jedan od najboljih trailera s odličnom glazbom:
Autor: Zujo
Ocjena: 8.6/10


dr.loomis @ 20:13 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, prosinac 16, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0099685/
Današnja recenzija je posvećena najboljem filmu velikog Martin Scorsesea. Scorsese je uvijek bio prihvaćen od kritike, ali njegova podrška koju mu je bezrezervno pružala vjerna publike je teško mjerljiva s nekom sličnom u novijoj filmskoj povijesti. Razlog tome je što su njegovi filmovi uglavnom briljantni tour de force gangsterski epovi u čijem je prvom planu karakter, a ne priča. Pa i sam Scorsese je izjavio da mu je prvi film koji je napravio s klasičnim zapletom upravo bio Oscarom nagrađeni "Pokojni", kao što znamo njegov posljednji film. Publika obožava njegove likove jer od Razjarenog bika, Ulica zla, Taksista, Casina i Goodfellasa, njegovi likovi su puni potentne životne snage i karizme, te izgledaju kao da su s divljih njujorških ulica upravo ušetali na veliko platno i u naše domove.

Priča Godfellasa ide ovako: radnja filma prati život mladića po imenu Henry Hill (nikad bolji Ray Liotta), koji odrasta u talijanskom kvartu u neposrednoj blizini mafijaškog kvartovskog uporišta. Henry raste, shvaća život i malo po malo sve više prihvaća mafijašku filozofiju života u kojoj uzmeš što hoćeš, kad hočeš. Opijen moći udružuje s svoja dva prijatelja: divljim i agresivnim Tommy-jem (izvrsni Joe Pesci, zasluženi Oscar za sporednu ulogu) i Jimmy-jem (legendarni Bobby deNiro). Kroz šverc, reketarenje i sitne krađe mafijaški trojac se polako penje na vlast, ostavljajući putem red leševa i lokve krvi. Scorsese prikazuje njihov vrhunac samo da bi nakon toga njihov simbolični pad (simbolizira propast klasične mafije pod naletom novih generacija, novih pravila igre i novog biznisa - droge) odjeknuo još više. Hillova megalomanija uzrokovana drogom, Jimmy-jeva nepovjerljivost, te Tommy-jeva beskorpuloznost, tj. njihove  najveće mafijaške vrline, na kraju budu glavni razlozi njihovog propadanja i vječnog (doslovno) brisanja s mafijaške scene.

Scorsese film otvara klasičnim režijskim storytelling stilom, za koji je svojstvena duboka uvodna analiza karaktera glavnih glumaca, izvrsna atmosfera zatvorene talijanske zajednice i načina života, te upečatljive naracije glavnog lika, čiji nas glas vodi kroz mafijaške rituale, te što je još bitnije Henry-jevo odrastanje i shvačanje istih. Figura mafijaškog bossa Paula (uvjerljivi Paul Sorvino), figurira kao klučan lik u prvoj polovici filma, te kao glavna metamafijaška figura koja vrši snažan utjecaj na živote trojice mladića. Pri kraju uvoda, vidimo polako sirove tehnike, odanost i vjernost mafijaške strukture kroz koju se trojac nezaustavljivo penje na vlast i dolazi do bitnih činova u obitelji. Njihovu osobnu i financijsku ekspanziju Scorsese prati s vješto režiranim, realizmom nabijenim ljubavnim scenama, u kojima glavni lik Henry upoznaje i zaljubljuje se u svoju izabranicu Karen (neurotična, a u Sopranovima staložena psihijatrica Lorraine Bracco). Scoresese prati njihovu ljubavnu priču, inteligentno je miksajući s paralelnim ljubavnim interesima ostale dvojice likova (promiskuitetnog i nevjernog Tommy-ja koji je uvijek u potrazi za novom suknjom) i vjernog i nezainteresiranog Jimmy-ja. Baš na tim različitostima i kontrastima Scorsese gradi snagu njihove različitosti, karaktera, ali što je i bitno njihovo vjerno prijateljstvo i odanost (ključna riječ u mafiji) koje kod poslovnih interesa nadilazi upravo sve te nabrojene različitosti. 

Film vrvi živopisnim, uvjerljivim scenama mafijaškog života i Scorsese nam nesebično daje vip ulaznicu u mafijaški život, u njihove domove, obitelji, pijane zabave, te naravno poslovne pothvate da bi naglasio i istakao posebnost takvog načina života, te jedinstvene iščašene situacije u kojoj je želja za moći dovoljno opravdanje za kršenje svih zakona i moralnih vrijednosti tako egzotičnih i nedosežnih normalnim, običnim ljudima. Jedna od takvih scena je i genijalno brutalna ali i smješna scena u kojoj slavni trojac u dubini mračne šume komada žrtvu, da bi kasnije navratio na ponoćnu zakusku kod Tommy-jeve majke te razbio sirovost scene odličnim dijalogom koji pršti od humora, taljanskog duha, ironije i genijalno glupih rasprava o slikarstvu i kobasicama. Još jedna od takvih scena koja prikazuje karakter Tommy-ja, je scena u kojoj on ne trpeći kritiku upuca konobara u nogu, tjerajući ga da skakuće i pleše. 

Scoresese u cijelom filmu niti sekunde ne odstupa od talijanskog duha i načina života, te razbija dramske cjeline filma odličnim humornim dijalozima, koje svi glumci u filmu, ma kolika njihova uloga bila odlično prihvaćaju i u iznimno preciznoj glumi kao šlag na kraju pružaju dozu osobne karizme i šarma koja nam opravdava da ih kao likove volimo i da za njih navijamo iako samo svjesni da i nisu baš ugledni građani. Samo finale filma donosi skoro westernovsko razrješenje u kojem se lokve krvi još više gomilaju nemilosrdno dodjeljujući zrno zaslužene sudbine svim protagonistima filma. Koliko mi te likove volili i želimo da opstanu, Scorsese prihvaća Coppollinu Kumovsku tezu, da se iz mafije jedino izlazi kao apsolutni boss ili u ljesu (najčešće zatvorenom). Samo određeni imaju mudrost, karizmu i snagu da dožive starost te da kao Don Coreleone umru mirno u igri s svojim unukom. Za sve ostale Scorsese primjenjuje poznatu maksimu u kojoj naglašava da je bolje 10 godina živjeti kao kralj pa umrijeti, nego cijeli život kao papak koji kleči pod čizmom birokracije, poreznika i vlade. Tommy, Henry i Jimmy su uvijek stvarali svoja pravila i nestali sa scene u velikom stilu, baš kao i što je Kurt Cobain rekao : It's better to burn out, then to fade away..."
Clip potpune i izvrsne "Funny guy" scene, čiji audio zapis ponosno zvoni na mom mobitelu:

Autor: Zujo
Ocjena: 8.5/10
dr.loomis @ 16:30 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 12, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0015648/
Sergei Eisensteinovo remek djelo Oklopnjača Potemkin je od filmske kritike smatrano kao najbolji film svih vremena uz Građanin Kanea. Iako je samo to dovoljan razlog da ovaj film recenziram, mislim da je bitnija činjenica da kroz razgovor s ljudima primjećujem da nisu nikad ni čuli za ovaj film. Ta činjenica je tragična i poražavajuća, ako primjetimo da je Potemkin jedan od najpoznatijih filmova ikad te, da zbog njegove antologijske kvalitete poznavanje ovog filma treba predstavljati ključnu informaciju iz opće kulture koja bi trebala ponosno krasiti znanje dostojno svake osobe koja sebe smatra obrazovanom ili akademski osviještenom. Da je u Hrvatskoj deficit ovakvih jedinki realnost, pokazuju i statistike koje upozoravaju na samo 4% visoko obrazovanih ljudi. 

Ljepa naša u mojim očima postaje sve manje lijepa i sve manje naša, kad shvatim da smo toliko godina žudili za slobodom, da na kraju ne znamo što bi s njom. Naime riječ sloboda se ne koristi samo kad to nama paše, tj. kad želimo naglasiti različitost našeg mišljenja, slobodu od ugnjetavanja, izbor političke stranke, glazbeni ukus ili stajalište o generalima. Sloboda također znači da ti je omogućeno imati slobodu znanja, kulture i izbora. Kako blogovi i internetski forumi u globalu postaju sinonim za hormonsko razračunavanje, svađe te ispoljavanje najnižih strasti, ja ću iskoristiti svoju slobodu za malko plemenitiji cilj: tj. da predstavim neke filmove koji su mijenjali lice svijeta, zadužili čovječanstvo i čija je funkcija umjetnička a ne zabavna, a samim time i pripadajuće informacije koje bez sumnje koriste u razvijanju znanja, kulturne svijesti, vrednovanju povijesti, građenju mišljenja i karaktera. Naravno svi su pozvani da sudjeluju u komentarima mojih postova, iako mislim da izbor ovakvog filma neće izazvati oduševljenje osoba koje smatraju da je vrhunac kulturnog dosega, kad su u osnovnoj školi slučajno na satu gledali 5 minuta Charlie Chaplina. Ali naravno i oni imaju slobodu i pravo da budu neobrazovni i nezainteresirani za kulturu.

Radnja filma ide ovako: 1905-te godine oklopni brod Potemkin se vraća u okrilje luke nakon mnogih godina ratovanja i izgona. Posada skapava od gladi i prepuštena je bolesti i nehumanim uvjetima od strane viših časnika. Bura nezadovoljstva i nepravde podiže "malog čovjeka" na noge - Vakulinchinka, koji energično podiže cijeli brod na bunu i revoluciju protiv nepravde. Na moru se cijela flota okreće i odlazi u susret Potemkinu pripremajući se za krvavi okršaj, dok na kopnu raste bijes osviještenih građana koji se suprostavljaju carevoj vojski, pokušavajući skovati pravednije i moralnije društvo.

Prva stvar koja upada u oči kod gledanja Potemkina čak i laicima, je koliko je film moderan i inovativan. Iako je zbog nemogućnosti tadašnje tehnologije film nijem, tehnička kvaliteta režije, spektakularnost produkcije, efekata i revolcionarna montaža čine ovaj film jednim od najvećih spektakla danas. Mislim da je to dosta hrabra izjava, kad znamo da su danas filmovi dosegnuli nebeske buđete i zavidnu razinu spektakularnosti. Razlika između današnjih i starinskih spektakla, je u tome što su stariji filmovi uz raskoš imali i dušu: tj priču, likove, dramu i emotivni naboj. Mnogi su oduševljeni kad danas u 21 stoljeću ih neko provede kroz remek djela filma kao što su: Potemkin, Rođenje nacije iz 1915 ili Netrpeljivosti iz 1916, te vide da su ti filmovi moderno režirani, da imaju kadriranje, glumu, montažu, ogromne studijske setove tj. da ne izgledaju kao snimljene kazališne predstave u jednom kadru.
Da bi mogao razumjeti režiju, kompozicije kadra, preciznost i točnost montiranja akcijskih, ljubavnih i sličnih sekvenci trebaš se vratiti u prošlost i vidjeti kako se to radilo na začetku filma. Sa sigurnošču kažem da za takve stvari nema boljeg primjera od Potemkina kojeg kritičari uspoređuju s svevremenskom Beethovenovom 5 simfonijom. Dvije stvari mi kod Potemkina prvo upadaju u oko: 1. stvar: film je naprosto briljantno režiran. Što u prijevodu zanči da je Eiesenstein rasurio kadriranje scena, rad s glumcima, rad na masovnim scenama borbe, raspon planova, pokrete kamere, vožnju kamere, kompozicije kadra i kompleksnost pričanja priče. Jednostavno je teško povjerovati da danas nakon 100 godina poznavanja filma, umjetnosti, filmskog jezika i razvoja filmske terminologije i tehnologije nitko ne može nadmašiti Eisensteinovu briljantnu režiju. 

2.stvar potječe iz same ideje filma. Eisenstein je želio kreirati film koji će predstavljati ideologiju jedinstva, otpora i rađanja novog društva. Cijeli film, svi likovi u njemu su stavljeni u službu ove ideje. Tako imamo situaciju u kojoj namjerno nema osobnog poistovjećavanja s likovima, njihovih osobnih sudbina i emotivne privrženosti potrebne za pažnju publike, već jedno stanje kolektivne svijesti u kojoj su likovi samo simboli ustanka i otpora. Takav način skupne dramaturgije je lako pronaći i u starim spomenicima iz vremena komunizma kad su se umjeto spomenika jednicu (najčešće vođi ustanka9, radili spomenici koji prikazuju koloplet brončanih ili mjednih stisnutih šaka i podignutih glava koji simboliziraju političku i zemljopisnu širinu takvih pokreta.

Film sadržava po mom, ali i po sudu mnogih najboje režiranu sekvenu u povijesti filma. Poznatu sekvencu "masakra kod Odesse", koja je jedan od arhhetipskih komada filmske umjetnosti. Dok gledamo taj dio filma osjećamo da smo u prisutnosti nećeg velikog, moćnog i grandioznog, dok će zanlci primjetiti da se iza takvog osjećaja krije izvrsna Eisensteinova ruka, koja nas sigurno vodi kroz magiju scene pomoću sugestivnih redateljskih alata kao što je "produženo vrijeme". Tj. postupak koji je praktički Eisenstein patentirao, a danas smo sve više svjesniji prostituciji ovog plemenitog redateljskog postupka u grandioznim sranjima tipa: Pearl Harbor ili The Patriot.

Apeliram na sve čitatelje našeg bloga, da danas započnu borbu protiv neznanja i hrabro poput Vakulinchinka zakorače u svijet novih spoznaja, nove kulture i novog karaktera. Zato nabavite ovaj film i pogledajte ga, te poslije promatrajete kako se vaši svjetonazori šire, ukusi oplemenjuju i kako je dobar osjećaj sudjelovati u inteligentnom razgovoru s darovitim ljudima a ne osijećati se kao primitivac.
Kratki isječak iz nezaboravne scene "masakr na stepenicama Odesse":

Autor: Zujo
Ocjena: 9.9/10
dr.loomis @ 16:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 10, 2007

http://www.imdb.com/title/tt0073195/

Mislim da sa izabrao pravo vrijeme za recenziju filma kao što su Ralje. Zašto? Pa iz jednostavnog razloga što je ovaj film pri redovnoj distribuciji 1975 godine izazvao pravu lavinu reakcija koje su jasno odražavale novopronađeni strah i jezu kod brojne publike.
Ralje su tog ljeta postale pravi fenomen, koji se čak odrazio i na globalni ljetni turizam, te su zabilježeni veliki pomaci u načinu na koji su ljudi percipirali turističke destinacije poznate po napadima morskih pasa tipa Australija, Južna Amerika, California i Florida. Čak je i sam trailer glasno upozoravao sugestivnim rečenicama tipa “ovog ljeta nešto vreba u moru” i “nemojte plivati daleko od obale”. Baš zato je i ovo predbožićno vrijeme pravi trenutak za jednu opširnu recenziju ovog filma, jer za razliku od ljeta, sad možete biti sigurni da vas velika bijela psina iz filma, simpatično nazavana “Bruce” neće gricnuti u miru vaše Jacuzzi kade ili tuš kabine


Radnja filma je svima poznata, zato vrlo kratki podsjetnik: Šerif Brody je klasični šerif lokalnog turističkog gradića , koji se nedavno s obitelji doselio iz užurbanog i kozmopolitskog New Yorka u maleni i idilični Amity. Njegovu dosadnu dnevnu rutinu ispunjenu papirologijom i prometnim prekršajima prekida serija brutalnih napada morskog psa. Nakon podizanja razine panike i sukoba s nepokolebljivom upravom grada, koja ne želi gubiti dragocjeni prihod od turizma, trojica muškaraca: hidrofobični šerif Brody (odlična uloga Roy Scheidera kao realističkog junaka s ljudskim manama), iskusni morski vuk Quint (legendarni Hollywoodski macho tough guy Robert Shaw) i vrckavog boemskog morskog biologa Hoopera (uvijek nepravedno podcjenjeni Richard Dreyfuss), se upuštaju u hladnokrvni lov na velikog morskog antagonista, te se film pretvara u epsku  bitku na život i smrt između čovjeka i prirode. Nakon par šahovsko kompleksnih nadmudrivanja s psinom, hrabra trojka polako shvaća da su se upustili u borbu protiv nečega što je daleko moćnije od njih samih – u borbu protiv bijesnog 10-metarskog stroja za ubivanje, koji nema savjesti ni milosrrđa u potrazi za dobrim zalogajem. Mljac!

 

Spielberg otvara film napetom i brutalnom scenom noćnog napada na razularene pijane tinejđere i tako potvrđuje pravilo da su upravo tinejđeri u potrazi za neobaveznim seksom uvijek najdraža lovina svakom pravom ubojici od Jasona Vorheesa, Michael Myersa; Freddy Krugera pa sve do našeg morskog prijatelja Brucea. Za sve one koji još nisu sigurni jeli Spielberg vješt redatelj preporučujem repetitivno gledanje ove scene, koja je tako strpljivo i vješto izgrađena da je većina ljudi, a pogotovo mladih dama i danas vrlo skeptična o noćnom kupanju. Spielberg radi još jednu odličnu stvar, on naime zna do bi postigao količinu drame i napetosti koja će mu biti potrebna u velebnom finalu filma, treba uvjerljive ljudske likove s kojima će publika suosjećati, te čije će krupne planove lica vješto miksati s raskošnim totalima otvorenog mora i frenetičnim kadovima u kojima je Bruceova pristutnost potrebna. Tj. Spielberg je svjestan stare redateljaske maksime kako su napetost i tragedija ništa ako nisu promatrani kroz lice osobe koje volimo, cjenimo i poštujemo. On baš i koristi vantjelesne napore da bi kroz sugestivan scenarij bolje razvio likovove, te im dao određene osobine koje će kasnije u času nevolje apostrofirati, u još jednoj simboličnoj pobjedi ljuskog duha nad razarajućom snagom prirode.

 

Finale filma, tj završnih pola sata, 45 minuta lova na Brucea, je jednom rječju savršeno. Imamo sve što nam treba da uživamo u vrhunskom filmu. Nepetu akciju i strpljivu avanturu potrage u kojoj su nam kadrovi Brucea i njegove zloglasne leđne peraje davani na kapaljku, skriveni između valova u delekim totalima. To iščekivanje, pomješano s konstantnim koškanjem i nesuglasicama karakterno različitih likova na malom izoliranom prostoru (brod), još više stvara nervozu i iščekivanje za finalnom konfrotacijom. Lik Quinta koji je napisan negdje između pijane verzije Jack Sparrowa i Kapetana Kuke zamjera Brody-ju i Hooperu mekanost, neiskustvo i gradsku razmaženost, dok ova dvojica njemu zamjeraju hladnokrvnost, sirovost, vulgarnost i neotesanost. Njihovi se karakteri pomiruju i bliže u još jednoj briljantnoj sceni iskrenog Quintovog pijanog monologa u kojem on priča o svojim tragičnim susretima s morskim psima nakon brodoloma u Drugom Svjetskom ratu.

 

Ta scena i činjenica da su već pobliže proučili svog morskog protivnika, im daje dovoljan razlog da se ujedine i zaborave svoje razlike, barem dok ne pobjede opasnog protivnika koji je do sad već napravio uspješnu tranziciju u naš um, pojavljivajući se sve više i više i sve bliže i bliže na velikom platnu demonstrirajući nam svoju snagu u izvrsnoj sceni u kojoj ga posada usporava prikačivanjem plastičnih bačvi za leđa. Nakon velikog četvoroboja, u kojem udovi, harpuni i meci lete na sve strane, more sve dublje prodire u brod, a strah sve više na lica publike nesigurne u sretan kraj. Spielberg nam na pladnju donosi i vrlo realno rješenje filma, u kojem pobjeđuje strana za koju navijamo, ali njen opstanak ovisi opet o volji mora i morskih Bogova – naravno svi se sjećate završne scene s bocom plina u ustima bijele psine i zagonetno izmorenog smješka na Bordy-jevom licu, koji leži na slomljenom jarbolu i polako tone u crne dubine mora.

 

Posebni dio recenzije zaslužuje i fantastično efektna glazba John Williamsa, u kojoj je inteligentno predstavljena zastrašujuća glavna melodija koja je matematički točan spoj dubokih skoro onomatopejskih zvukova približavanja morskog psa, s podmuklim efektom koji imamo kad slušamo ispod vode i raskošnih dionica avanturistički nabijenih gudačkih instrumenata u kojima orkestar bruji snagom tisuću nadolazećim valova. Jednom rječju, a znam da će te se složiti, kad pričamo o Raljama, pričamo o vrhunskom remek djelu, i jednom od najboljih filmova žanra, te sigurno zaslužnom stanovniku naše rubrike “kultni filmovi”.

 Ps: Film je osvojio Oscara za montažu, glazbu i zvuk, a nije uspio potvrditi nominaciju za najbolji film (dobro, ipak su te godine u konkurenciji bili “Let iznad Kukavičjeg gnjezda”, “Nashville”, “Barry Lyndon” i “Pasje popodne”).

 

Autor: Zujo

Ocjena: 8.5/10

dr.loomis @ 16:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 6, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0038650/
Evo kako se polako primićemo najvećem blagdanu godine, blagdanu kad se kupuje nova odjeća, kad i najsiromašnija obitelj složi feticu pršuta na stol, kad se 90% građana u hrvatskoj zadužuje, svi mirišu po novim parfemima, pokazuju nove mobitele i razne ipod gadgete, naravno svi su sretni bez nekog osobitog razloga (osim popodnevnog pijanstva), i naš skromni blog će podržati taj veliki kršćanski blagdan kad se rodio spasitelj svijeta, samo što ćemo mi današnjim postom pokušati roditi spasitelja "dobrog ukusa u filmovima".

Božićni filmovi su etablirani kao zaseban žanr, upravo ong dana kad su multikorporacijski lovci namirisali velike, debele svežnje novčanica kako se kriju u komerijalnom potencijalu Božića.
Producenti velikih Hollywoodskih studija su odlučili svake godine u ovo izvjesno vrijeme izdati par filmova zbog kojih će ljudima biti malo toplije oko srca. Kako puno topline obično klimatski znači gomilanje raznih virusa i bacila, tako je i vremenom ovaj žanr potonuo u ispodprosječnost i potpunu transparentnost, te vam danas s filmovima poput: Grinch, Santa Clause 1, 2, 3, 4,...100 i Elf  Hollywoodske glavešine otvoreno guraju ruku u džep, boreći se oko zadnjeg novčića. Kako je svaka moja recenzija skoro kao vrsta vremeplova, danas se pripremite na put u daleku 1946-tu,  godinu kad se snimio najbolji, najiskreniji i najveći božićni film svim vremena, čija toplina i danas grije mnoga srca bez ikakve naknade.

I tako pri završetku 2 svjetskog rata, Hollywoodski vizionar i majstor nježnijih filmova Frank Capra je shvatio bitnost trenutka, i činjenicu da je zemlja izmučena depresijom i rezigniranošću. Odlučio je skupiti najveću zvijezdu tog vremena James Stewarta (tek se vratio s ratišta) i snimiti film koji će naciji prožiti bar mrvicu nade prije nadolazećih praznika. 

Radnja filma ide ovako: George Bailey je maleni dječak koji se već u ranoj dobi izdvaja svojom dobrotom, inteligencijom i snažnim moralnim načelima. George provodi dane maljivo pomagajući starcu u lokalnom dućanu i maštajući o velikoj svijetskoj karijeri, egzotičnim putovanjima i bogatijem životu. Georgeov otac, vrijedni radnik ima banku iz koje daje velikodušne pozajmice siromašnima, gradi im kuće i pomaže im u duhu dobrog samaritanca. Nažalost Georgeov otac svakim danom sve više i više popušta pod pritiskom zlog i pohlepnog G. Pottera, vlasnika večine Bedford Fallsa i modernog čovjeka koji ne mari za male ljude već isključivo za kapital i profit. George polako odrasta u prespektivnog mladića za čiju naklonost se bore mnoge djevojke. Ipak njegovu želju da proputuje svijet, prekine vijest o očevoj smrti, te George odluči preuzesti posao, žrtvujući svoju karijeru i sreću za siromašne stanovnike Bedford Fallsa. George se oženi za prelijepu mladu damu Mary (prezgodna Donna Reed) i zasnuje obitelj s puno djece. Ipak njegov dosadan ali idiličan život prekine šokantna vijest da mu je ujak slučajno izgubio novce za polog, i banka pod pritiskom G. Pottera propadne, te ostavi stotine ljudi bez ikakve nade u bolje sutra, a samo Gorgea na sigurnom putu u zatvor. Shrvan Božjom nepravdom, George shvati da je cijeli život nesebićno davao i pomagao, a da mu se nije vratilo ništa. On odluči prekinuti svoj život, tvrdnjom da je bolje da se nije nikad ni rodio. Bog pošalje anđela s neba Clarencea (Henry Traves), koji odluči pokazati Georgeu kako bi izgledao život u Bedford fallsu da se on nije nikad rodio. Čarobno putovanje prema istinskih spoznajama i vrijednostima u životu počinje.

Film sadrži mali milijun izvrsnih scena: od uvodne u kojoj su nam je obzanjena odlična poetika i dijalog između Boga i anđela, scene iz Georgeovog djetinjstva - posebice moralka s ljekovima, briljantno-genijalno-emotivno-smiješna scena Georgeovog zavođenja Mary i scena plesa u kojoj svi padaju u bazen (antologijska scena), scena dolaska Clarencea, sve scene u kojima George promatra grad bez svoje prisutnosti i naravno nezaboravna scena (citirana i prikazana u pozadini na tv-u u malih milijun filmova) - završna scena filma, tj scena Georgeovog zagrljaja s djecom, poljubca ženi i kolektivno pjevanje cijelog grada božićne pjesme pokraj okićenog bora.

Žao mi je što je moj analitični skalpel nesposoban da penetrira duboko u tkivo ovog filma i dostojno izanalizira sve moguće režijske i scenarističke cake, ali kod ovog filma to nije ni bitno. Najbitnije je ovo po meni najbolji "feel good" film ikad, znači nisam ga još nikad pogledao a da se nisam osijećao kao milijun dollara poslije. Vjerujem da ste svi gledali ovaj božićni klasik koji bez konkurencije nadmašuje  i Božićnu priču, Mr.Scroogea, Sam u kući, Beskrajni dan i sigurno zasjeda na tron kao ultimativno remek djelo s svevremenskom moralnom porukom, bez obzira kojoj nacionalnosti, rasi, spolu ili vjeri pripadali. Uostalom i veliki Miljenko Smoje je kroz legendarni lik Dr.Luigija rekao: Pakao i raj su ovdi na zemlji, u čoviku..." Većina ljudi misli da je raj veliki, skupi restoran u koji će i oni napokon nakon smrti imati pristup, ali činjenica je da mi živimo sad i ovdje, a to kako živimo više odjekuje danas nego na času naše smrti.
Genijalnih zadnjih 9 minuta filma clip:

Autor: Zujo
Ocjena: 9.9/10
dr.loomis @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 4, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0077402/
Rijetko je neki horror film bio tako vizionarski kao George A. Romerov "Dawn of the dead".
Odmah nakon izdavanja Dawn of the deada, 1978, mnoge loše kopije i plagijati su počeli puzati iz opskurnih studija ravno na velika platna diljem svijeta. Ovaj trend je iznjedrio od iznimno loših do donekle respektabilnih naslova poput: (Zombi2, Cannibal Apocalypse), do smiješno-tragičnih: (Zombie Holocaust, Zombie Creeping Flesh, Nightmare city, Burial Ground). Naravno uz Romerovu izvrsnu triologiju: (NIght, Dawn i Day of the dead), pravi filmofili znaju da se i dio utjecaja mora priznati i zombie klasicima poput Umbero Lenzi-jevog "Deep river savages" (1972) i Ruggero Deodatovog "Last Cannibal world" (1976). Što ćemo pak s novijim trash klasicima kao što su: "The Evil Dead", "Re-animator" i "Return of the living dead"? Od velike zasluge koje uspijeh ovih filmova ima prema Romeru, moram primjetiti da također usvajaju briljantno zastrašujući joie de vivre koji je tako ingeniozno predstavljen u Dawn of the deadu.

Ali zašto Dawn of the dead? Zašto nakon 30 godina smo još opčinjeni ovim filmom? Budimo iskreni, film nije bio toliko revolucionaran kao prvi dio triologije "Night of the living dead", niti je bio približno barokno raskošno krvav kao posljednji dio "Day of the dead"

Dawn počinje upravo nakon završetka prvog dijela. Zombiji su u punoj snazi, i iako nisu potpuno preuzeli primat, Romero polako priprema pozornicu za veliki okršaj. Film počinje izvrsnom sekvencom tamanjena zombija u siromašnim kvartovima grada. Cijela sekvenca je vrhunski i nadahnuto režirana stilom najboljih studentskih filmova. Naime studentski filmovi (naravno mislim na one kvalitetne), su uvijek bili simbol originalne i inovativne režije, jer studentski film pruža potpunu financijsku slobodu i neovisnost u režiranju i postavljanju kamere na začudna mjesta, rakurse i pripadajuće planove. Virtuoznost sirove horror režije se prožima s briljantno brutalnih specijalnim efektima, u režiji Hollywoodske underground legende Toma Savinija. 

Nakon uvodne sekvence, i par scena eksrerijera nakon, prelazimo u prostor shopping malla, u kojem se ostatak filma glavni junaci skariavju i povremeno suočavaju s svojm "mtrvo-živim" antagonistima. Romero dobro zna da mu za napetost treba izolirani prostor, poput broda na otvorenom moru u Raljama, poput skučenog svemirskog broda u Alienu ili napuštenog hotela u Shiningu da može kreirati svoju magiju. Romero je i sam napomenuo u originalnoj knjizi o filmu da "Dawn of the dead, prikazuje jednaki balans između 2 društva, onog živih i onog mrtvih ljudi". Iako je skoro 10 tak godina prošlo od prvog dijela triologije, Romero zadržava isti ubojiti diskurs koji se tiče komentara na: rasizam, medijski cinizam, društevno propadanje, ali donosi jednu novu inovativnu stvar: okreče se bujajućem konzumerizmu i cijeli film je zapravo alegorija ovog problema.

Za razliku od mnogi njegovih istovremenika, Romero nije nikad želio napraviti "socijalno osviješteni" horror film. Zapravo, on odbija tvrdnje kritike koji su označili ovaj film kao inteligentno zamaskiranu alegoriju. Koliko god se Romero trudio da zadrži svoj horroristički purizam i ostane vijeran žanru, nije teško primjetiti da je Romera bilo strah reakcije ljudi koji će shvatiti pravi smisao filma. Smisao je očit kao dobar dan kad gledamo horde pomahnitalih zombija (čitaj kupaca) koji bauljaju i gmižu po shopping centru, zato što im to mjesto stimulira centar njihove kolektivne memorije. Na svu sreću Romerovi naizgled suptilini alegorijski pomaci su zapravo suptilini koliko i mačeta zabijena u lice. Romero ne skriva činjenicu da nije redatelj klasične američke režijske škole koja je odnjegovala brojne umjetnike i oscarovce poznate po skrivanju političkog i socijalnog konteksta duboko u pore radnje i dramaturgije. Romero je jednostavno sirovi američki horror inovator koji se lakše snalazi u frenetičnim, ponekad i smiješnim scenama akcije, prikaza straha i pretjeranih spec. efekata, prije nego u elegnatnoj i promišljenoj režiji duboko kontekstualiziranih dijaloških scena.

Dario Argento, guru europskog horrora i bliski Romerov prijatelj je upravo bio najzaslužniji za realizaciju ovog filma. Naime Argento je nakon saznanja da je drugi dio triologije u snimanju prikupio sam većinu novca. Film je sniman u periodu od 4 mjeseca u Pennsylvanijskom Monroeville Mallu. Da nebi smetali kupcima, filmska ekipa je mogla snimati samo od 10 navečer do 8 ujutro. Tako u srži dobijemo ironičnu činjenicu da su filmski zombiji zapravo bili u milosti i nemilosti njihovih figurativnih bioloških pretkodnika i filmskih metadvojnika tj. (kupaca). Ovaj film evanđeoski vjerno prikazuje kako novo društvo proždire staro i pruža jasno objašnjenje kako će čovječanstvo samo biti krivo za svoju ultimativnu propast. Unatoč tome ovo je također tradicionalni monster horror film, koji usprkos svim dubljeznačenjskim zamkama pruža gledateljima ogromnu količinu straha, zabave i što je najvažnije hektolitre krvi da nahrani njihovu glad za nasiljem. Ovaj film preporučujem svim ljubiteljima žanra, ali i onima koji preferiraju druge naslove. U najgorem slučaju shvatit će te da je ipak ovo savršeni popcorn film koji možete gledati u društvu svojih razularenih  prijatelja, ili pak sami kad se ugase svijetla grada u tišini svoje sobe. U svakom slučaju zapamtite: When there's no more room in hell, the dead will walk the earth."
Ps:
2004-te je snimljen odličan remake Zack Snydera, redatelja filma 300.

Autor: Zujo
Ocjena: 7.4/10
dr.loomis @ 15:27 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 2, 2007

http://www.imdb.com/title/tt0054167/
Peeping Tom je jedan od istaknutijih filmova u poznatoj knjizi Stevena Jay Schneidera: "1001 movies you have to see before you die". Spomenuta knjiga je vrlo poznata, prevedena na hrvatski i moram priznati da sam je vidio kod mnogih ljudi kojima koristi kao svojevrsna filmska biblija. Peeping Tom je opisan kao "must see" film u knjizi, s ostalim remek djelima iz 1960-te, poput Psycha. Peeping Tom i Psycho su i prvi primjeri sirovih horror thillera o serijskim ubojicama, te je iz ta 2 filma praktički nastao cijeli žanr koji je iznjedrio brojne dobre  filmove i hitove tipa: Se7en, Silence of the lambs, Jennifer 8, Manhunter...

Peeping Tom je pri redovnoj distribuciji 1960-te bio unakažen od strane britanskih cenzora, koji su film smatrali premorbidnim i preopasnim za to vrijeme. Tako su skorojevići izrezali skoro sve scene ubistava, završnu scenu samoubojstva, dobar dio dijaloga, zapravo sve što ovaj film čini drugačijim. Martin Scorsese proslavljeni američki redatelj, veliki filmofilm i zadrti ljubitelj "filomova s ruba" je poduzeo bitne korake, kako financijske tako i promidžbene da ovaj film ponovno predstavi publici skoro 50 godina nakon redovne distribucije. To se pokazao kao pravi pogodak, iako je dobar dio matreijala koji je izrezan iz filma, ostao zauvijek izgubljen. Ja sam svoju director's cut verziju pronašao u opskurnom dvd shopu u sjevernom dijelu Amsterdama i od tad se redovito družim s ovim iznimnim filmom, konstantno pronalazeći briljantne detalje koji me oduševljavaju.

Radnja filma ide ovako: mladi, ljepuškasti fotograf, izraženog Schwarzenneger naglaska Mark (drveni, ali zastrašujući Carll Boehm) živi na prvi pogled mirnim i povučenim životom, radi kao fokuser na filmovima, te honorarno kao fotograf ilegalnih erotskih sadržaja. Ispod njegove mirne vanjštine se krije voajer koji svojom kamerom snima ljubavne parove, te prostitutke koje nakon toga brutalno ubija, snimajući njihove zadnje izdisaje kamerom. Polako se zbližava s mladom  Helen (Anna Massey), i njih dvoje unatoč upozorenjima njene slijepe i promoćurne majke, započinju čudnu prijateljsku i kasnije romantičnu vezu. Djevojka počinje sumnjati u Markove namjere i veo tajne se polako otkriva, dok Mark za sobom ostavlja trag leševa.

Odlična stvar u filmu koja mnogo pridonosi stvaranju mračne, morbidne i voajerske atmosfere je činjenica da skoro sva ubojstva gladamo kroz objektiv Markove kamere duboko skrivene ispod njegovog kaputa. Drhtava, zrnata slika i dugi kadrovi u kojima Mark prilazi prostitutkama, te sam čin ubojstva u kojem vidimo grč na njihovom licu je jednostavno šokantna i uznemirujuća poput scene tuširanja u Psychu. Tim postupkom publika neposredno sudjeluje u činu ubojstva, jasni su joj svi motivi i time postaje skoro sudionik tragičnog čina, te se sve više zbližava s likom Marka, pokušavajući pronaćo opravdanja za njegove postupke.

Jedna od  stvari koja mi se sviđa je dramaturška odluka da napravi Marka, u jednu plahu, plašljivu, povučenu osobu s kojom gledatelji mogu suosjećati, iako je hladnokrvni ubojica. To bi i danas bilo revolucionarno, posebno kad vidimo da je u svakom thrilleru, serijski ubojica napravljen kao emocionalno osakaćeno čudovište, koje ne razlikuje dobro od zla i nema šanse da promijeni sadističke navike. Davajući Marku ljudsko lice i osobine, redatelj Powell zapravo okreće kameru prema publici beskurpulozno tvrdeći da su ubojice i preverznjaci normalni ljudi koji se nesmetano šeću među nama i sudjeluju u svim aspektima društva. Mnogi od njih su vrlo prizemljene i normalne osobe koje se grčevito bore s svojom bolešću. Glazba je isto jedan od elemenata koji je vrhunski u filmu, kombinacija podmuklog raštimanog klavira i hipnotičke melodije razlomljene koja sinkopira zvuk je odlična.

Kad na polovici filma saznamo korijen i genezu Markove bolesne strasti za ubojstvima i voajerizmom, nije nam teško nači riječi utjehe i razumijvanja za njegove postupke. Naime Marka je mordiban otac snimao cijelo djetinstvo, tjerao ga da promatra ljubavne parove u parku, bacao mu guštere u krevet u sred noći, forsirao ga da provodi vrijeme s lešom svoje mrtve majke. Taj dio filma je prikazan u sceni od koje mi se ledi krv u žilama. Mark se zbližio s Helen i imamo osjećaj kao da će film imati zaokret u ljubavnu dramu, Mark će se zbog ljubavi promijeniti i pokajati za svoje grijehe. 

Scena ipak ide drugačijim tempom, onim tempom koji i najhladnijeg gledatelja protrese i šokira. Helen zamoli Marka da joj pokaže filmove na kojima radi. On je uvede u mračnu sobu s projektorom, i zbog glazbe, napetosti i virtuoznog kadriranja mislimo da će ju ubiti, dok Mark pusti snimke iz svog djetinjstva gdje na starim, oštećenim, crno-bijelim trakama gledamo kako ga otac brutalno zlostavlja. Malo je reči da su te snimke uistinu šokantne. Duboko vam se uvuku u podvijest i tamo ostanu mučeći vas noćima i naprasno ulazeći u san. Što je najbolje nakon takvog šoka, mislite da jednostavno Powell nemože podignuti ljestvicu, ali kad otkrijete tajnu na kraju filma i odgovor na pitanje zašto su lica koje Mark ubija kamerom tako zgrožena od straha i čudno osvijetljena. Shvatit ćete jednu vrlo uznemirujuću stvar koja glasi: Mark ima posebnu kameru! Jednostavno morate pogledati film da dobijete prave razloge zašto je toliko dugo bio zabranjivan, omržen, osporavan, kontroverzan i smatran opasnim državnim elementom.


Pogledajte Peeping Toma, ali moram vas upozoriti: nakon filma budite spremni žrtvovati par noći mirnog sna.
Prvi od 4 dijela izvrsnog dokumentarca o filmu (sve je izanalizirano i objašnjeno):http://www.youtube.com/watch?v=-jdbLoFlvqM&feature=related


 Autor: Zujo

Ocjena: 7.8/10

dr.loomis @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, studeni 30, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0086879/
Evo malo, po malo došli smo do 100-tog posta na našem blogu. Naravno Mariju ide većina zasluga što smo ovako daleko dogurali, jer sam se ja blogu pridužio tek prije nekih 40 dana i zaslužan sam za samo 20-tak% posto tekstova koje svaki dan revno čitate, komentirate i pratite. Blog ima odličan rast posjete, i svaki mjesec imamo po tisuću posjeta  više od prošlog mjeseca. Taj trend i dalje raste, pa smo zadnjih mjesec dana uvršteni u indexov izbor kao najbolji filmski blog. I današnjom recenzijom ćemo pokušati opravdati taj status.

Izabrao sam film Amadeus, zasluženi dobitnik (a znamo kakva je to danas rjetkost), 8 Oscara.
Zanimljivo je što je Milos Forman, (po mom profesoru na akademiji, jedan od najboljih dramskih redatelja) izabrao Salierijev lik da nam ispriča romantiziranu verziju Mozartovog života. Film počinje briljantnom sekvencom Salierievog pokušaja samoubojstva. Nakon što mu spase život i pošalju ga kao oronulog starca u ludnicu, dolazi mladi svećenik da mu pruži posljednju ispovjed prije smrti. I tako naša priča počinje. Milos Forman se odlučio da Salieri (Mozartov neprijatelj i suparnik), priča film u onom što se u fimskim terminima naziva "frame story". Frame story je tip naracije u kojem lik u sadašnjosti  priča o događajima u prošlosti. Sposobnost dobrog frame story-ja je da imamo praktički dvije priče koje odlično funkcioniraju. Priču koja se događa u vremenu dok je pričana i priču koja se već dogodila. Ispreplitanje te dvije priče i njihovo prožimanje je vrlo teška, ali zahvalna disciplina koja publici omogućava lakšu indentifikaciju s likovima, veću dubinu radnje i dužu sposobnost držanja dramskog fokusa.

Salieri tako priča svoju priču i odvodi nas u djetinjstvo. On se oduvijek želio baviti glazbom, ali mu je autoritativni otac branio. Salieri odlučuje "posvetiti" dušu Bogu, ispravno, kreposno i čedno živjeti u poniznosti do kraja života, ako mu Bog podari talent  i dozvoli da se bavi glazbom. Nakon ovog dijametralno suprotnog zapleta u odnosu na izvrstan film "Crossroads", Waltera Hilla, Salierijev otac umire i Salieri malo, po malo uz uspijeh dolazi do mjesta dvorskog skladatelja.
Njegove nade za vječnost i ambicije da bude najveći skladatelj ikad uništava pojava "djeteta čuda", tj. Wolfganga Amadeusa Mozarta. I što je za očekivati od djeteta koji je prvi končertino skladao sa 6, prvu simfoniju sa 9, a prvu operu sa 12 godina? Pa naravno Mozart počme preuzimati primat i slavu, dok u Salieriju kuha mržnja i ljubomora koja polako dovodi do tragičnog i očajničkog plana.

Salieri je svjestan da je Mozartova glazba, nešto najljepše što je ikad čuo, ali njegova taština mu ne dopušta da je vrednuje već na sve načine pokušava uništiti MOzarta, igrajući lukavu igru između dvora, Mozarta i njegove žene Konstance. Ključna stvar koja izjeda Salierija je njegov odnos s Bogom, naime on misli da ga je Bog izdao pružajući neizmjeran talent upravo Mozartu, koji je za razliku od njega vrlo labilna, nemoralna, umišljena ,prosta i djetinjasta osoba. Njihov odnos doživljava vrhunac napetosti s vrhuncem Mozartove virtuoznosti i publici je nesebično dana čast da iz prvog reda promatra dvoboj čovjeka izgriženom mržnjom i financijskim uspjehom, protiv talentiranog genijalca koji grca u dugovima, potpuno neshvaćenog i bačenog na margine viskokog društva.

Briljantna stvar u filmu je i "dramski trokut" između Salierija, Mozarta i Mozartove glazbe. Glazba je cijeli film prisutna, vodi, navještava i oplemenjuje radnju baš kao i lik u filmu. Inače ovaj film je poznat kao najbolji primjer montaže glazbe u filmu u cijeloj kinematografiji. Kako se film nakon 180 minuta trajanja približava kraju. Mnogi ne znaju što ih je više oduševilo: briljantna gluma (F. Murray Abraham u jednoj od najboljih uloga koje sam ikad vidio - dobitnik Oscara za glavnu mušku ulogu), sigurna ruka redatelja koji glumce vodi kroz film s potpunom kontrolom, raskadrirava i oplemenjuje scene briljantnim odabirom kadrova, od kojih je svaki baš virtuozan kao MOzartova glazba, izvrsnim set designom, kostimima, genijalnim scenarijem  Petera Schaffera ili raskošnim produkcijskim dosegom legendarnog Saul Zentza (Let iznad kukavičjeg gnijezda, Engleski pacijent).

Ovaj film je baš kao i Mozartova glazba. Istinsko umjetničko djelo koje će s prolazom vremena biti cijenjeno kao Mozartova glazba, Cezzaneove slike ili Mooreove skulpture. Salieri u filmu uspoređuje Mozartove skladbe kao "Božju glas" koji ako maknemo samo jednu notu, cijela se struktura ruši. Toliko je delikatna i savršena. Naravno nije teško primjetiti da ja gajim isto mišljenje prema ovom velikom filmu.

Ps: Film je dobio sljedeće Oscare: najbolji film, najbolja glavna uloga, najbolji scenarij, najbolja scenografija, kostimi, šminka i zvuk i najbolji redatelj. Uz 8 Oscara osvojio je i 24 nagrade na najvećim festivalima svijeta.
Trailer: http://www.youtube.com/watch?v=BZP-Lg1iehI

Autor: Zujo
Ocjena: 9.2/10
dr.loomis @ 17:17 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 26, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0387898/
Cache je vjerojatno  film koji je u najkraćem roku od prvog gledanja dospio na kultnu razinu. Kako sam već duže vremena fan Michael Hanekea, njegovog nenametljivog stila režiranja, iznimne atmosfere koju uspijeva postići i naravno njegovog skoro filozofskog promišljanja o filmu, niasam se puno dvoumio kad sam nabasao na njegov novi film fra - "Cache", (engl - "Hidden", hrv - "Skriveno").  Moram priznati da mi je Cache u samom vrhu bogatog umjetnikovog opusa koji sadrži odlične naslove poput: La Pianiste, Funny Gamesa (trenutačno Haneke snima remake za američko tržište s Naomi Watts), Benny's video i naravno 7 Kontinent.

Radnja filma ide ovako: nepoznata osoba ostavlja uznemirujuće kazete ispred doma srednjovječnog francuskog buržujskog bračnog para. Glava obitelji poznati literarni tv host (Daniel Auteil) pokušava otkriti počinitelja i sam progonjen mračnim tajnama iz djetinstva. Njegovo istraživanje postaje temelj razdora i alijenacije između njegove žene (Juliete Binoche) i sina.

Ono što ovaj film čini briljantnim radom, originalnim i kompleksnim filmom je činjenica da Cache funkcionira na 3 razine: prva razina je klasični europski thriller koji je vrhunsko napravljena priča u maniri legendarnih francuskih thrillera koji za razliku od Hollywoodskih filmova imaju u prvom planu likove umjesto radnje i zapleta, i u kojima prevladava sporiji, atmosferičniji, hermetičniji ton za razliku od američkih buđetsko napumpanih extravaganzi nabijenih poznatim zvijezdama i specijalnim efektima. Kao jedan od oglednih primjera odličnog europskog thrillera može poslužiti i "Frantic" Romana Polanskog koji sam recenzirao prije 10 tak dana. Europa je svoj thriller njegovala na postulatima uvjerljive i realistične glume, manje ambicioznim, ali emotivno snažnijim zapletima, intimističkoj atmosferi, lajt-motivu filma zabune tj. (neobjašnive stvari se dešavaju običnim ljudima, te o njih stvaraju junaka od krvi i mesa, pune mana i konstantnog prispitivanja), realističnijoj fotografiji i sporijem tempu pričanja priče. Cache je upravo jedan od najboljih primjera europskog thrillera u zadnjih 10-tak godina. Film posjeduje sve od gore navednog i skoro manifestno ne odstupa od opisanog filmskog stila. Znači, prva razina izvršena.

Na drugoj razini Cache djeluje kao inteligentan i britak socijalni i politički komentar na škakljivu imigrantsku situaciju u Francuskoj, te tekuće rasističke, socijalne i ekonomske probleme koje imaju s doseljenicima iz Alžira i sjeverno-afričkih država. Francuzi optužuju doseljenike da su im uništili demografsku sliku, povećali stopu kriminala, rascijepili kulturu i jezik, dok Alžirci i ostali imigranti optužuju Francusku da ih tretira kao građane drugog reda te da im je u nedostaku pravde i demokracije uskratila jednaku obrazovnu, integracijsku i ekonomsku šansu za ravnopravan uspijeh. Znači sitaucija vrlo slična kao kod rasizmom podijeljene  Amerike, koja ima istu politiku prema pripadnicima afričko-američke i hispano-američke zajednice. 

Još 80-tih su se crnci u Americi žalili da su bijelci u crnačkim gettoima na svakom koraku napravili dućane alkohola i oružja kao dio dijaboličnog genocidnog plana tj. (Tko ih jebe, nek se sami pijani pokolju), pa tako i crnci danas mogu spijeti samo kao rapperi i košarkaši, dok im je politika obrazovanja često nedostupna i uskraćena tjerajući ih da žive na socijalnoj pomoći te tako osiromašuju i destabiliziraju državu. Cache odlično pliva u ovom začaranom političkom krugu i na jednostavno briljantan način provlači osoban osjećaj krivnje glavnog lika prema njegovom alžirskom prijatelju iz djetinstva s kolektivnom krivnjom Francuskog naroda koji je svojom politikom elitizma na raskolu između bogatih i siromašnim napravio stanje kriminala i kaosa. Znači druga razina filma izvršena.

Treća razina je umjetnička razina filma, tj umjetnički postupak Hanekea koijm nam on baca svijetlo na gore spomenute teme. Haneke u maniri čistog genijalca koristi kameru kao sredstvo sporog penetriranja u gledateljevu svijest, te kamera postaje alat pomoću kojeg Haneke stvara opipjujuće spori i kontemplativni tempo da bi svoje stavove prezentirao na podsvjesnoj razini koja djeluje na publiku na kao šok, već kao postupna gradacija svjesnosti koja je na prvi pogled vješto skrivena i inkorporirana u bogatu stilsku paletu filma. Tim iznimno originalnim postupkom povezuje sve 3 razine filma u žanrovsku, tematsku i izvedbenu, pružajući univerzalnu poruku koja nam je čitljiva samo ako smo potpuno svjesni sve 3 razine filma. 

Na poslijetku i glavno pitanje filma "Tko snima i šalje kazete?" nam pruža različit odgovor ako ga postavljamo kroz 3 različite razine filma. Iako je ovaj film sazdan na elitističkim postulatima, tj (poput nekih književnih djela za potpuno razumijevanje nam treba znanje povijesti, latinskog i raznih teorija), on pruža zadovoljstvo čak i jednostavnijoj publici koja će vješto plivati kroz prvu - žanrovsku razinu filma. Naravno i među takvom publikom će biti onih koji žele više i čija znatiželja neće dozvoliti da ostele razine filma ostanu "Skrivene". E baš takvima je i namijenjen ovaj film i kao uzročno posljedična veza ovaj post. Uživaje u filmu i napokon otkrijte "Skriveno"
Trailer: http://www.youtube.com/watch?v=_w0J9myz14I
Nagrade i nominacije: http://www.imdb.com/title/tt0387898/awards

Ocjena: 8.2/10
Autor: Zujo
dr.loomis @ 16:23 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, studeni 24, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0056119/
Uh! Niste ni svjesni o kakvoj filmčini će biti govora danas. Nakon dobro prihvaćene recenzije Jerry Maguirea, recenzija jednog manje poznatog ali neusporedivo bitnijeg i naravno boljeg filma koji ipak po tonu i karakteru spada u red filmova za one s ipak malo istančanijim ukusom i razvijenijim filmskim apetitom. La Jette, francuskog umjetnika Chris Markera je kako jedan kritičar kaže:" najsrcedrapajući, najnesretniji romatični SF svih vremena". 

Najviše me oduševila priča jednog starijeg gospodina koji je pred širokim auditorijem još daleke 1973, gledao ovaj film i on kaže da je nakon filma jednostavno među stotinama ljudi nastupila jeziva tišina, svi su nevjerojatno bili pogođeni filmom. On se privukao mladoj zgodnoj dami, (za koju je kasnije saznao da se zove Mary Ann) te je pitao što misli o filmu, njena reakcija je jednostavno bila vidljiva bol i sjeta u očima i naravno šutnja. On je zaboravio na film i nedavno prije par godina ga se naglo sjetio i kad je otvorio novine primjetio na njegov šok da je baš večeras La Jetee na Tv-u. Potaknut bizarnom situacijom koje se činila gotovo sudbinska, pogledao je film opet nakon 30-tak godina i potpuno šokiran ostao u tišini sobe zureći u zid. Još jednom nakon 30 godina mu je ovaj film slomio srce i tako se zatvorio potpuni krug njegovog života koji je sudbinski uvijek bio određen i inspiriran  tajnom La Jettea. Ako se sad već pitate da li pretjerujem, moj odgovor je NE. La Jetee je usitinu TOLIKO DOBAR film.

Ova filmčina snimljena 1962 godine je u potpunosti sazdana od fotografija, tj nema pokretnih kadrova već se kroz puno trajanje filma (cca 28 minuta) provlače fotografije koje prati glas naratora koji priča o radnji , utiscima i na lirski način približava izvrsnu atmosferu korak bliže receptivnom centru publike.
Radnja filma ide ovako: U potpuno uništenom Parizu nakon III Svjetskog rata daleko u budućnosti, šačica ljudi je ostala živa u teškim uvjetima. Svjesni svojih problema koji se tiču samoće, nestašice hrane i resursa razviju vremeplov pomoću kojeg žele poslati čovjeka nazad u vrijeme da riješi njihove probleme. Jednog čovjeka prate uznemirujuće slike iz svog djetinstva koje će se pokazati ključnim i sudbonosnima.

Ako vam se radnja čini blago poznatom, shvatit će te da je La Jetee inspirirao bivšeg monty pytonovcaTerry Gilliama da kreira svoje remek djelo "12 majmuna". Na samoj špici na početku filma je i vidljivo da piše "inspired by Chris Marker's La Jetee". Jedina razlika između 12 Majmuna i La Jettea, je ta što svi naravno prvo pogledaju 12 Majmuna pa 10 godina nakon ako su te sreće i La Jetee. Moram priznati da nakon La Jettea, kompleksnost i kvaliteta 12 majmuna izgleda smješna poput nekog amaterskog filma kojeg prvašići rade za Otokar i Kokice. Da, La Jette je TOLIKO DOBAR film.

Sjećam se kad smo ga mi prvi put gledali na akademiji, istovjetno priči gore spomenutog gospodina nakon filma je nastala potpuna tišina i zrak je proparao neki čudni osjećaj zadovoljstva i ponosa što smo svi kao grupa prisustvovali vanzemaljskom iskustvu gledanja ovog filma. La Jette te jednostavno usiše u radnju i svi, ali baš svi nakon 20 sekunda zaborave da zapravo gledaju film koji je samo kolaž fotografija. La Jette izgleda tako tečno i tako dobro, da jedino što prekida čovjekovu koncentraciju dok ga gleda je pokoji unutrašnji uzdah i sjećanje na neke svoje situacije iz djetinjstva. S potpunom sigurnošću kažem da tajna ovog filma, je nešto najbolnije, najekspresivnije i nejmoćnije što može smisliti ludski um, čak bolje i od nedavno recenziranog Grizzly mana u kojem gledate intimne snimke čovjeka za kojeg znate da je danas mrtav. 

Chris Marker kontrapunktira atmosferu apokaliptičnosti, beznađa, depresije i bezizlaznosti s liričnim segmentima sjećanja koje odišu atmosferom mistike, sigurnosti, emocije, ljubavi i autorefleksivnosti. Ovo je film o sjećanju, povijesti, izgubljenoj ljubavi, civilizaciji, praznini, ratu, mileniju, mučenju, snovima, putovanju kroz vrijeme i osvještenju koje je napravljeno s takvom elegancijom da svojom snagom i bolnom logičnošću trascedentira vrijeme i prostor. Kad pogledam svoj život, svoju umjetnost, postupke i strahove osjećam da me apsolutno univerzalna tajna La Jeteea pratila kao nevidljiv suputnik na mom putu i davala mi objektivnosti i snage da shvatim koliko smo zapravo mali i nebitni kao jednike u svemiru. Kako se u povijesti mjerilo vrijeme prije i poslije Krista, u životu svakog filmofila se vrijeme mjeri prije i poslije La Jetee-a. I iskreno kažem:" Da, La Jette je TOLIKO DOBAR film".

Cijeli film na Youtubeu (obavezno pogledati): http://www.youtube.com/watch?v=3RvmJan17q8

Ocjena: 9.9/10
Autor: Zujo
dr.loomis @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, studeni 23, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0116695/fullcredits#cast
Uvršatavanje ovog filma u tag "kultni" bi kod mnogih filmskih purista digao pokoju obrvu. Kako mislim da imam i znanje i mogućnost da prepoznam što je dobro a što nije, bez imalo sumnje uvršavam Jerry Maguirea tamo gdje mu je mjesto. Koliko god ljudi govorili da je Jerry Maguire klasičan primjer danas osporavane američke romantične komedije/drame i da je previše komercijalan, to u mojim očima ne umanjuje neospornu vrijednost i kvalitetu ovog filma. Pa i Billy Wilder, Frank Capra i Lubitsch sve redom redateljske legende su kreirali prototip za mnoge američke romantične filmove danas, a nitko ne umanjuje njihov doprinos i obol u razvoju kinematografije, dapače oni zauzimaju bitno mjesto u povijesti filma. 

Redatelj Jerry Maguirea, Cameron Crowe je prvi put bacio fokus na sebe originalnom romantičnom dramom "Samci" s disponiranim John Cusackom u glavnoj ulozi. Već tada je bilo vidlijivo da Crowe posjeduje talent za elegantnu, nenametljivu, ali ipak sugestivnu režiju, odlične dijaloge, sluh za dobar odabir glazbe za film i sposobnost odličnog castinga, tj sve bitne elemente za gradnju zanimljive priče s romantičnim prizvukom. Jerry Maguire ili npr. Almost Famous na najbolji način predstavljaju spomenute odlike tako potrebne ovom podcijenjenom žanru.

Pošto sumnjam da je itko od naše  vjerne vojske čitatelja propustio pogledati ovaj film, samo ukratko glavne crte radnje: Film prati lik Jerry Maguirea uspješnog i sposobnog "killer" sportskog agenta koji jedne večeri dolazi do prijelomne točke kad shvati da radi u brutalnom i hladnokrvom poslu u kojem je profit jedini car, a klijenti bačeni u ralje nemilosrdnog biznisa poput gladijatora u koloseumu. Potaknut onim što pijanci zovu "trenutak lucidnosti" Jerry napiše memorandum koji izravno uzrokuje njegov profesionalni i intimni pad, ali ga kao osobu uzdigne na višu razinu u kojoj prožet navalom poštenja i iskrenosti poput svih ostalih smrtnika hoda zamršenim labiritnom ljudskih odnosa, ljubavi, poslovnog zadovoljstva, financijske stiske  i ljepote očinstva.

Stvari koje uzdižu ovaj film visoko iznad presjeka recentne američke romantične "ljiga" kinematografije su ponajprije odlično i iznimno uvjerljivo odigrane uloge, teoretski u filmu nema loše glume ni u tragovima, omrženi Tom Cruise dokazuje zašto je "sigurna oklada" na box officeu prožajući svoju najpotpuniju ulogu do danas bolju čak i od hvaljenih rola u filmovima kao što su (Taps, A few good men. Born on 4th of July, Magnolia, Minority Report), Cuba Gooding jr. zasluženo diže Oscara za sporednu ulogu kreirajući lik koji će dugo godina biti voljen i citiran od mnogih, lik prepun životne energije i optimizma rijetko koga ostavlja hladnog srca, njegovu ženu igra briljantna Regina King, koja je po mom sudu nezašluženo zanemarena od strane akademije (nominacija bi bila pravedna), drugi najbolje odglumljen lik u filmu je sestra Renee Zellweger koju s odmjerenom i precizno dozom cinizma i ironije igra Bonnie Hunt, njen lik je odlično napisan i često su njezine britke replike razlog zašto nam ovaj film iznova stavlja osmjeh na lice. I na kraju čak i jedna Renee Zellweger koju jednostavno ne podnosim (sva sreća nisam jedini), čija se cijela gluma svodi na stiskanje i grćenje usnica pruža rolu dovoljno dobru da se ne osramoti u društvu ovako uspjelih kreacija. Djete u filmu Jonathan Lipnicki osvaja srca svih svojom nevinošću i izgledom, ali budimo iskreni to i nije neka "rocket science" gluma, njegov zadatak je da bude slatko dijete i to us svesrdnu pomoć i strpljenje redatelja i 5 dadilja na setu i uspijeva.

Druga stvar koja mi je izvrsna je detalj kad se kod svake prekretnice u filmu na ekranu pojavi lik ostarjelog sportskog managera koji razbiva klasičnost filma i diže tempo svojim "off savjetima" i logičkim zaključcima na tragu velikog Sun Tzua. Ima još mnogo scena koje dokazuju da je Jerry Maguire odlično osvarenje: naravno "Show me tha money!" scena, scena pjevanja na vjenčanju, scena kad Jerry dolazi pijan u Dorothy-nu kuću, romantična mokre maramice scena "You had me at hallo!", briljantna scena odlaska na večeru uz taktove Bruce Springsteenovom remek djela "Secret Graden", "Kwan" scena, "Freefalling" scena s izvrsnom pjesmom Tom Petty-ja i meni najmješnija scena kad Jerry zove sve klijente nakon što je dobio otkaz i naravno svi ga odkantavaju, sve dok mu se mlada atletičarka ne rasplače na telefonu jecajući njegovo ime, da bi potom hladnokravno i s smješkom prebacila na drugu liniju na kojoj je isto Jerry Maguire (svaki put se nasmijem na tu scenu).

Sve u svemu Jerry Maguire je film koji će se još dugo godina reprizivati po videotekama i televiziji, Jerry je "crowdpleaser" film poput Predivnog života, Sam u kući, Mrs. Doubtfire, Odmora G. Hulota, Back to the future i Beskrajnog dana, film koji umišljena kritika neće nikad dizati na pijadestal, ali će to umjesto njih raditi publika cijepljena od lažnog dodvoravanja "čistoj umjetnosti". Jerry Maguire ima baš poput ovog bloga iz dana u dan sve više vjernih ljudi koji su svjesni da se čarolija usprkost kompleksnosti života krije u malim stvarima. Malim stvarima punim zadovoljstva, baš kao što je i pisanje ovakve recenzije.

Ocjena: 7.6/10
Autor: Zujo
dr.loomis @ 15:01 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, studeni 20, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0427312/
Kako sam veliki fan Werner Herzoga, cijenjenog njemačkog redatelja koji je dobio mnoge nagrade od Venecijanskog, Berlinskog, Canneskog i Sundance festivala, nisam puno dvojio kad sam slučajno nabasao na njegov film Grizzly man. Prava je rjetkost da jednom  filmofilu promakne neki Herzogov naslov, ali tek sam s zakašnjenem pogledao njegovo dokumentarno remek djelo "Grizzly man". 
Odluka da ga uvrstim pod tag "kultni filmovi" se činila opravdana posebno što sam stalno naglašavao bitnost raznovrsnosti kod izbora filmova, pa su se tako u mojoj skromnoj sekciji našli: dugometražni, kratkometražni, igrani, animirani, eksperimentalni i sad dokumentarni naslovi sa svih strana svijeta demonstrirajući prkos prema komercijalnoj popularnosti novije američke kinematografije.

Grizzly man je višestruko nagrađivan film, koji je podigao mnoštvo kontroverze kako kod kritike tako i kad publike. Mene je film očarao pa sam da uvrstio u selekciju iako je snimljen 2005-te godine i treba mu više vremenskog odmaka da ga publika potpuno prihvati i pospješi njegovo sazrijevanje do punokrvnog kultnog naslova. Film je podigao kontroverzu zbog vrlo škakljive priče: naime film prati život i djelo Timothy-ja Threadwella, zanesenjaka i ljubitelja prirode i životinja. Timmy je dostigao status poznate ličnosti u Americi, gostovanjem u brojnim talk showovima, pričajući svoju začudnu životnu priču. Nakon godina razočarenja, depresije i neuspješnih pokušaja lječenja od droge i alkohola, Timmy se izmučen i bez vjere u svijet i civilizaciju povukao na Aljasku u najveće stanište Grizzly medvjeda. 

Timmy je 13 godina provodio vrijeme potpuno sam, bez ikakvog sredstva obrane, naoružan samo kamerom i fotoaparatom među medvjedima. Zadnjih par godina bi mu se po par mjeseci pridružila i djevojka Amy. Jednog dana pilot koji je trebao pokupiti Timmy-ja i  Amy i vratiti ih nazad u civilizaciju dok traje medvjeđi zimski san, je šokiran ugledao medvjeda kako jede ostatke Timmy-jevog raskasapljenog tijela. Medvjed je napao i rasčetvorio Timmy-ja i otkinuo glavu njegovoj djevojci. Nakon što je vijest emitirana na svim Tv kanalima, amerika je promatrala u nevjerici. Werner Herzog također duboko pogođen i zaintrigiran šokantnom pričom je saznao da je u Timmy-jevoj ostavštini ostalo preko 100 sati video materijala, i autentičnih snimki koje je sam Timmy snimao sve do trenutka njegove smrti. Tako je nastao jedan od najintrigantnijih i nejemotivnijih dokumentaraca novijeg doba.

Film se velikim djelom sastoji od osobnih Timmy-jevih snimaka koje sadržavaju nevjerovatnu ljubav i scene prisnosti s divljim životinjama, predivne autentične scene medvjeđeg života i što je najbitnije otkrivaju dubinu Timmy-jevog karaktera koji nam nesebično otkriva na svakoj snimci u obliku osobnog video dnevnika. Film prati izvrsna glazba Richarda Thompsona i vrlo osobna i racionalna naracija samog redatelja. Iako će mnogi osjećati prijezir prema Timmy-jevom liku i djelu, (jer budimo iskreni nakon pogledanog filma nismo sigurni jeli on uopće mentalno normalna osoba), mene je nakon prvih pola sata iznimno živcirao njegov lik iako sam bio svjestan tragične sudbine, ali nakon nekog vremena shvatiš da je taj čudak samo ranjeno i neshvaćeno ljudsko biće puno prijezira prema civilizaciji, Timmy je jednostavo izgubljena ljudska duša koja se pronašla u jednostavnom životu među divljim životinjama za koje je gajio ogromnu i često neshvaćenu ljubav. 

Film sadrži mnoštvo intimnih i usamljenih trenutaka glavnog lika koji se isprepliću s svjedočanstvima njegovih najbližih, priatelja, obitelji i ljudi poput lika pilota koji hladno tvrdi da je Timmy mentalno retardirana osoba i da je dobio što je zaslužio. Dramski vrhunac filma je scena kad Werner Herzog sluša na slušalicama audio zapis vrištanja i zapomaganja Timmy-jeve i Amy-ne smrti. Timmy je neposredno prije fatalnog napada upalio kameru i nije stigao skinuti poklopac koji zaklanja objektiv, te je samo snimio audio zapis njihove smrti. Naravno u današnjem društvu voajerizma i Big Brothera mnogi se nebi libilli želje da pogledaju ili poslušaju zapis nečije smrti, ali ovaj film problem rješava na potpuno drugi način, na način dostojan čovjeka i želje da se zaštiti nečija intima, posebno u trenutku smrti. Bez obzira što će se mnogi emotivni monstrumi osjećati zakinuto gledajući ovaj film jer nisu dobili zasluženu količinu snuffa, ipak normalnom gledatelju Herzog pruža i više nego dovoljno kontroverze, pokazujući snimke snimljene par trenutaka prije smrti i odlazeći u dubinu materijala analizirajući svaki Timmy-jev pokret, gestu i riječ, dovodeći u pitanje i cjelokupno značenje njegovog djelovanja. 

Pogledajte ovaj predivan i tragičan film, ali vas molim bez nehumanih komentara jer koliko sam svjestan da će mnogi od vas doživjeti Timmy-ja kao negativnu i iritantnu osobu, ipak  nije u redu da se nekoga koji je umro tako bolnom i šokantnom smrću blati i omalovažava. Jednostavno je nevjerovatno kakvi vas sve osjećaji prožimlju dok gledate intimne snimke osobe za koju znate da je mrtva. Način na koji mi interpretiramo te osjećaje i što iz njih učimo nas čini osobama kakve jesmo, zato imajte otvoren um i otvoreno srce i ovaj film će vas dostojno nagraditi. RIP Timothy & Amy
Trailer: http://www.youtube.com/watch?v=ogYDUmIigw0
Ps: Cijeli film u 20 djelova se može pogledati na youtubeu, pa evo link za prvi dio:
http://www.youtube.com/watch?v=jFk1tO-hIz0

Ocjena: 7.9/10
Autor: Zujo
dr.loomis @ 14:50 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 18, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0268282/
Čudesna šuma je legendarni hrvatski dogometražni aminirani film iz sredine 80-tih koji je praktički odgojio moju generaciju. Ovaj film potječe iz vremena kad su se našim malim ekranima motali izvrsni crtići poput: La line-e, Gustava, Fedora i Todora, Bipsića, Štrumfova, Rakuna, Blufonaca, Letećih medvjedića, A je to, Lolek i Bolek, neponovljivih Baltazara, Inspektora maske i legendarnog He-mana. 

Na svu sreću to je bilo vrijeme kad su animirani filmovi sadržavali razdrađene likove, poučne priče, predivne i opuštajuće vizuale i što je najbitnije iskrene i nevine poruke bitne za razumijevanje svijeta i prepoznavanje dobrote i pouka. Danas crtići sadrže uglavnom poruke određene vampirizacijom i bujanjem konzumerizma, stereotipa i površnosti. Nije rijedak slučaj da su novi crtani puni nasilja, loše sinkronizacije koja sadržava poruke pune konzumerističkog sadržaja i pranja mozga, pa i nije čudo da vidimo animiranog lika koji se na nespretnom hrvtaskom dere: "Moraš skupit sve!, Moraš skupit sve! Pokemon!" Čudesna šuma nije takav film. Čudesna šuma je benigan dječiji film koji sadrži sve bitne klasične poruke iz Disneyevih filmova: dobro pobjeđuje zlo, dobrota prema životinjama, poštovanje prema prirodi, poštovanje prema starijima, cijenjene iskrenosti i hrabrosti, uglavnom klasična priča pobjede dobra protiv zla, svijetla protiv tame.

Radnja prati stanovnike šume, koje terorizira zli Kaktus car s svojom vojskom oružja. U šumi vlada strah ali, kad u šumu zaluta slikar Pero Paleta koji odspava ispod čarobnog hrasta i dobije specijalne moći, stanovnici šume ugrabe šansu da se kroz zabavnu avanturu obraćunaju s zlim Kakstus Carem i njegovim pobočnicima (Vatroslav). Film je režirao briljantni i cjenjeni Milan Blažeković, po priči poznate dječje spisateljice Sunčane Škrinjarić i majstora dijaloga Fred Sharkeya. Film prati pregršt zanimljivih i legendarnih likova kao što su: Pero Paleta, medvjed Mate, dabar, solmizacijski ježevi Do, Re, Mi, lisica Lili, Čičak, čarobnjak Čačkalica, Vatroslav, žaba, čovjek gljiva i naravno Kaktus car.

Za zanimljive i pjevne songove se pobrinuo Arsen Dedić. Ono što me najviše oduševilo danas kad s 24 godine na leđima gledam ovaj film, jer univerzalnost njegovih poruka i zanimljivost i privlačnost nejgovih likova. Likovi su izvrsno ocrtani, čak i usprkos malo zamornoj i nespretnoj animaciji (previše boja, likovi ponavljaju iste pokrete, razvoj pozadine šume i slično). Moj najdraži lik je Kaktus car zbog naprosto briljantne sikronizacije njegovog lika, svaki put kad kaže njegovu legendarnu uzrečicu: Daaaabar!, hvata me smijeh i nostalgija. Sjećam se da smo kad djeca skoro religijski obožavali ovaj film (i njegov nijansu lošiji nastavak Čarobnjakov šešir), i ritualno ga par puta gledali na starim VHS uređajima kod nekog od prijatelja kući. 

Naravno uvijek bi svako izabrao svog favorita u priči i svog omrženog lika. Sjećam se da smo kao djeca bili totalno prestravljeni kad bi se na ekranu pojavio Vatrislav s svojim šaputavim personifikacijskom glasom vatre ili da nam je najstražniji dio bila pomalo morbidna pjesma u pećini kod ljudi gljiva. Danas kao odrasla jedinka sa zavidnim iskustvom tulumarenja pak iz filma iščitavam i primjećujem druge stvari. Prva stvar: u ovom filmu skoro sve životinje su na opijatima, tako na početku filma vidimo medu, Čačkalicu, Lili i ostale likove kako pijani s kriglama u ruci otkidaju u krčmi na seoske pjesme (slično kao i izlazak u narodnjačke klubove, koje izbjegavam), ostali likovi napr. ljudi-gljive žive u nekom morbidnom, halocinogenom svijetu pomaknutog razuma gdje cijeli dan nebulozno filozofiraju i ističu govorne mane. Gljive, halucinogenost, nesvjesno trabunjanje, nešto je meni tu sumljivo. 

Ali ipak neovisno koliko imate godina mislim da se nećete razočarati ako odete do svoje videoteke i potražite ovaj dvd (btw: dostupan je u videotekama i za kupnju u velikim shooping centrima). Pokažite film svojoj djeci, prijateljima i istomišljenicima i zašto nebi nazvali svoje davno zaboravljene prijatelje iz djetinjstva i baš u duhu dobrote i iskrenosti ovog filma ih još jednom nakon mnogo godina pozvali na ritualno gledanje Čudesne šume. Samo pazite, ovaj put se za gledanje nemojte naoružati vrećicama smokija i čipsa, već pivama i možda "gljivama", naravno ako je to vaš cup of tea.
Pozdrav i do čitanja.
Ps: nažalost nisam mogao nać nikakve slike, pa ovaj put bez njih.

Ocjena: 8/10
Autor: Zujo
dr.loomis @ 17:05 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, studeni 16, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0062622/
Kakav bi to bila sekcija "kultni filmovi" bez Kubricka? Pošto znam odgovor na potonje pitanje, onda bolje da napravimo malo mjesta za majstora i njegovo ultimativno remek-djelo 2001: Odiseja u svemiru. 

Podrijetlo ovog projekta seže do Kubrickove molbe Arthur C. Clarkeu (jedan od najpoznatijih SF pisaca i istraživača nadnaravnog), da mu predloži neko njegovo literarno djelo za ekranizaciju. Kako Kubrick nije bio zadovoljan ponuđenim, Clarke je odlučio napisati potpuno novu priču i simultano s tijekom pisanja raditi skupa s Kubrickom u prešaltavanju i remedijaciji teksta u scenarij. Nisu ni slutili da će produkt njihovog rada biti jedan od ključnih naslova filmske umjetnosti, a zasigurno najbolji SF svih vremena koji će i nakon 40 godina od snimanja biti smatran kao istinsko remek djelo s mnogo neodgovorenih pitanja koja istodobno  golicaju maštu znanstvenika i filmofila.

Ovo nije tipičan SF tog perioda kad su Hollywoodom carevale trashy B-produkcije o pričama vanzemaljske invazije na zemlju, ovo je rad genijalnog uma, ovo je film koji postavlja temeljna pitanja o smrti, životu, evoluciji, revoluciji, tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, začetku života, živim bićima, ljudskom umu, svjesnosti, religiji, simobolima, neuhvatljivom prostranstvu, zagonetnosti i snazi beskrajnog univerzuma. Kako film koji se bavi ovakvim pitanjima mora biti korak do savršenog, Kubrick se odlučio na specijalnu metodu pričanja priče koja i dan danas sadržava revolucionarne postupke i revitalizira um  kod svakog ponovnog gledanja. Kubrick se odlučio da napravi film s oskudnim dijalogom. Zašto?

Kubrick je svjestan da je čovjekova sposobnost da artikulira svoje emocije, strahove i slutnje samo jedan od procesa racionaliziranje, tj. ljudskog postupka da osjetilne i netaktilne stvari pokuša logički objasniti koristeći niz socijalizacijskih i uvjetovanih obrazaca ponašanja. U 2001Odiseji su stvari drugačije. Kubrick nas prepušta umirujućem tempu i predivnom vizualnom stilu koji su naši saveznici u nevinom i istinskom, te prije svega sinestezijskom proživljavanju filma. Sve od briljantno zagonetnog i očaravajućeg početka s evolucijom majmuna u razumska bića, pa do neizbježnog pretvaranja materije u čistu svijest na kraju ovaj je film napad na sva osjetila nažući jednu antologijsku scenu za drugom dok potpuno opijeni i poušteni uživamo u eleganciji i poeziji bestežinskog plesa svemirskih brodova uz takvove klasičnih skladatelja poput: Arama Hačaturjana, Johanna i Ricarda Straussa.

Briljantna stvar u filmu je ta što nam mnogo toga intrigira maštu, ali odgovori su toliko važni i subjektivni za svakog čovjeka da Kubrick pušta da ih sami odgovorimo. On nam predstavlja najzagonetniji element u cijom filmu - "crni monolit", čije podrijetlo i značenje nije nikad objašnjeno, ali način na koji ga prikazuje i kako studiozno priprema tu scenu, jasno nam je da je monolit primjer božanstva, nečeg nedostižnog, savršenog i apsolutnog. Nakon upoznavanja majmuna s monolitom njihova evolucija se proteže od bezrazumnih zvijeri do inteligentnih jedinki sposobnih da svojim tehnološkim znanjem nadvladaju i posljednju granicu čovječanstva - svemirska prostranstva. Jedna od najboljih stvari u filmu koju moram naglasiti je montažna spona koja je proglašena za najdužu elipsu* u povijesti filma. To je scena kad majmun baci kost u zrak, kost se vrti u slow motionu i pretvori u svemirski brod koji klizi kroz bespuće svemira. Briljantno! 
(*Za sve one koji ne znaju elipsa je filmski postupak koji je uglavnom preskakanje nebitne ili namjerno izostavljene radnje. Npr. Osoba ulazi u automobil i ide kod doktora, redatelj ne treba prikazati cijeli put već može samo prikazati: ulazak u auto, paljenje motora, kretanje, dolazak kod doktora, izlazak iz auta i ulazak u bolnicu).

Kubrick se u Odiseji ne vodi stvaranjem ljudskih karaktera i pričanjem priče (zbog toga je i prva rečenica u filmu izgovorena tek u 25 minuti i 38 sekundi filma), već kozmičkim odnosima u kojima su ljudi bitni samo kao rekviziti, a ne pokretači radnje. Nakon zanimljivog zapleta i odnosa čovjek - tehnologija tj. astronauti - HAL (inteligentni on board komjuter u shuttleu), Kubrick nas gura u zadnjih pola sata filma gdje nas u vizualno savršenom i halocinogenom finalu dovodi do briljantne spoznaje s početka filma, tj, inicijalnog događaja kad cjelokupno ljudsko djelovanje prelazi u viši rang svijesti, ljudi pobjeđuju i odmiču se od tehnologije i materijalnih stvari prelazeći u više stanje postojanja (baš kao i majmuni s početka) i vraća nas zapravo na početak svega - na dijete koje mliječnim očima gleda u objektiv kamere sposobno, osvješteno i svijestno za novu evoluciju života u svemiru.

Ovaj film ima najbolje specijalne efekte, glazbu, set design, scenografiju, kameru i poruku koju sam ikad vidio na filmu. 2001 Odiseja je puno više od filma, ona je doživljaj, ona je božansko iskustvo i tajna koja leži u dubini svake jednike na planeti, tajna skrivna temo negdje gore, među zvijezdama.
The Trip scena:
http://www.youtube.com/watch?v=m6yAEvnoCPs  (obavezno pogledati)

Ocjena: 9.9/10
Autor:
Zujo
dr.loomis @ 16:03 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 14, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0095174/
Frantic je frenetičan i stiliziran thriller Romana Polanskog ustrojen na klasičnoj školi europske kinematografije i zapadnjačkih utjecaja špijunskih i suspense filmova Alfreda Hitchocka. Polanski je polako ali sigurno dogurao od poljskog dječaka koji je preživio holokaust do jednog od najrespektabilnijih europskih redatelja u zadnjih 40-tak godina. Krenuo je kao mladić s serijom inspirativnih i nadrealističkih kratkih filmova da bi nas nakon sazrijevanja i ispečenog zanata počeo oduševljavati filmovima kao što su: Nož u vodi, Repulsion, Cul-de-Sac, Bal Vampira, Rosemarina beba, Macbeth, Chinatown, Tess, Stanar, Gorki mjesec i Pijanist.

Frantic predstavlja jedan od njegovih "najobičnijih i najjednostavnijih" filmova, tj klasičan suspense thriller zabune identiteta, pričom a kasnije ćemo vidjeti i drugim stvarima vrlo sličan Hitchockovu remek djelu Sjever-sjeverozapad". Radnja filma počinje dolaskom američkih supružnika u Paris na doktorsku konvenciju. Dr. Walker (odlični i emotivno precizni Harrison Ford) i njegova žena Sondra (marginalizirana i potisnuta Betty Buckley) odlaze u hotel umorni nakon puta, da bi za vrijeme Dr. Walkerovog  tuširanja, njegova žena jednostavno nestala iz hotelske sobe. Walker se odlučuje na beskompromisnu i predanu potragu za svojom ženom, u kojoj neće prezati od kontakta s najvećim krimi i dilerskim ološom Pariza, upotrebom nasilja i riskiranja vlastitog života. Kao suputnica u avanturi kroz mračne i zadimljene pariške klubove pridružuje mu se i djevojka sumljivog morala, inače redateljava supruga u pravom životu (seksipilna i očaravajuća Emmanuelle Seigner).

Iako film nema spektakularnost, atmosferu i dubinu "Sjever-sjeverozapada", kojeg Polanski neumitno citira kroz film, Frantic nam pruža 2 stvari koje ovaj film izdižu iz ostale produkcije sličnih hladno-ratovskih thrillera tog perioda. Prva stvar je odličan, lagano tempiran i uznemirujući početak filma, koji se ističe sanjivom atmosferom glavnog protagonista koji izmučen jet-lagom upada ni kriv ni dužan u koloplet spletki koji mirna ruka Polanskog režira s dostojnim emotivnim odmakom i strpljivim građenjem priče, te postepenim otkrivanjem tragova i pokretnica radnje. Druga stvar je pamtljiva i briljantno režirana scena Harrison Fordovog bosonogog pentranja po krovu zgrade, koja po napetosti, sirovosti, autentičnosti i odličnim odabirom planova konkurira legendarnoj Mount Rushmore sceni s finala "Sjever-sjeverozapada".

Ostatak filma od prosječnosti spašava redateljav izvrstan smisao za vizualnost i detalje (npr. scena izazovnog plesa s odličnom glazbom Grace Jones  - I' ve seen that face before - Libertango), te iznimno fokusirana, predana i uvjerljiva rola Harrisona Forda kao napaćenog muža žrtve nerazjašnjenih okolnosti. Tempu i izazovnosti filma ne odmaže ni uvijek seksipilna i izvrsna Emmanuelle Seigner koja ostavaruje odličnu on-screen kemiju s Mr.Fordom. Jedna od rijetkih stvari koja me smeta u filmu su nepotrebne i dosadne epizode u američkom veleposlanstvu, koje ničim ne pridonose razvoju radnje, te nespretna slapstick scena Emmanuelle Seigner i obrane dezodoransom koja graniči s komedijom i neuvjerljivošću. Velika je šteta što je i kraj filma poprimio dosta nespretnu i neozbiljnu notu u nezgrapnoj finalnoj sceni  okršaja, gdje nuklearni detonator mijenja ruka više nego dupe Pariške prostitutke na bulevaru.

Sve u svemu ovo je jedan od onih filmova koji neće biti zapamćen kao ključni naslov thrillera 80-tih ili karijere Gosp. Polanskog ali, pružit će dovoljno zabave, napetosti i magije čak i zahtjevnijim filmofilima duboko ogrezlim u artističkoj pretencioznosti, kao i onima koji po prvi put otkivaju unikatan filmski gard Romana Polanskog.
Scena senzualnog plesa: http://www.youtube.com/watch?v=RRoRo5mUV5o

Ocjena:
7.3/10
Autor: Zujo

dr.loomis @ 16:42 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 12, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0112471/
Nakon recenzije jednog sirovog škotskog filma (Trainspotting), nije se loše opustiti uz romantičnu dramu i zaboraviti na sve probleme. Danas kad smo prepljavljeni mnogim ispraznim romantičnim filmovima recentne američke produkcije, koji manje više koriste isfurane formule i postulate radnje, dobro se sjetiti nekih filmova koji su napravljeni s ljubavlju, te pružaju iskreno iskustvo i pogled na kompleksnost ljubavi i njenih spona.

Before sunset redatelja Richarda Linklatera je jedan od potonjih. Linklater je i prije Before Sunrisea (hrv. "Prije svitanja) dokazao da dobro barata originalnim pričama o mladim zaljubljenim ljudima i da ima urođen talent za tajming ljubavnih scena kao i za duboku analizu i razradnju likova. Tako se sjećamo njegovih filmova kao što je odlična teen drama Dazed and confuzed (hrv. "Munjeni i zbunjeni) i kasnijih naslova kao što je indie dragulj "Suburbia", te stilizirana animirana drama "Waking life".
Before sunrise ima vrlo jednostavnu i pravocrtnu priču: mladi američki student Jesse (Ethan Hawke) putujući cijelo ljeto po Europi u vlaku za Beč upoznaje zgodnu francusku studenticu Celine i nakon inicijalne simpatije odluče provesti jedan zajednički dan u Beču, svjesni da imaju samo 14 sati, jer Celine ima let za Paris u zoru.

Opijeni impulzivnom odlukom da provedu dan skupa, Jesse i Celine polako upoznavaju jedan drugog u dugim, inteligentnim i inspirativnim dijalozima o životu, ljubavnim vezama, povijesti i umjetnosti.
Kubrick je jednom rekao da je odličan redatelj onaj koji izabere najbolji način da ispriča priču i naveo Charlie Chaplina kao primjer jednostavne režije kojoj je bio cilj da drže fokus na slapstick koji se događa u kadru. Linklater se drži istog pravila i kako ima scenarij koji je 90% sastavljen od šetanja i dijaloga, ne pretjeruje u raskadrivanju i režijskoj pretencioznosti, već snima duge kadrove gdje prati subjekte snimanja u pokretnim kontraplanovima steadycamom i širokobojektivnim side shotovima, raskošne pozadinske vrijednosti (Beč je i jedan od likova u filmu). Kad imate film u cjelosti ispleten od polutotala, totala, srednjeg i american plana, tj bez ikakvih bližih planova, 90% dijaloga i u pozadini predivnu vizuru Beča, nije se teško prepustiti memljivoj i relaksirajućoj atmosferi ovog filma. Rekao bi Kubrick idealne postavke za romantičan film.

Uloge su fantastične i izgleda mi kao da je Linklater prije snimanja gradio odnos između Ethan Hawkea i Julie Delpy, tako da se ta bliskost vidi na ekranu. Vjerojatno jedan od razloga zašto njihova gluma izgleda tako prirodno i životno je i mala i intimna količina ljudi na setu i  redateljava odluka de se prepusti dugim i sporijim kadrovima bez puno repeticija, bez namještanja svijetla, kako bi glumcima pružio konstantni rad na sceni, a ne da po Hollywoodskoj praksi snime 1 kadar, pa sjede i čekaju 2 sata da se promjeni svjetlo i kut kamere, pa opet čekaju 2 sata za drugi kadar i tako u nedogled.
Laura Ellena Harring je na setu David Lynchovog Mulholland Drivea rekla da mrzi presing i strku na snimanju, jer da Hollywood obično zapošljava redatelje koji imaju sposobnost što bržeg micanja i upravljanja kamerom i da tek sad shvaća kad je došla na Lynchom mali, intimni i strpljivi set koliko vrijedi da redatelj i umjetnik ima potpuno slobodu od vremenskih rokova i pritisaka da bi napravio remek djelo.

Kad pogledate Before Sunrise ta se ljubav i strpljivost te sigurna ruka redatelja vidi i čovjek se vrlo brzo prepusti iskrenoj, jednostavnoj i opipljivoj ljubavnoj priči koja i danas nakon 12 godina oduševljava tisuće ljubavnih parova željnih istinskih inspirativnih jubavnih filmova.
Za sve ovisnike o ovom odličnom filmu (i ja sam jedan od njih), je i 2004 izašao nastavak filma Before Sunset, koji je još bolji i dublji film od prvog. U jednom od idučih recenzija ću se posvetiti i nastavku.
A do tada repriziraje Before Sunrise i uživajte u kako jedan kritičar kaže "Casablanci za 90-te".
Briljantni trailer za prvi i drugi film zajedno: http://www.youtube.com/watch?v=cJjxwItVWfI

Ocjena: 7.7/10
Autor: Zujo
dr.loomis @ 13:28 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 11, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0117951/
Trainspotting je film koji je obilježio 90-te. Ljudi su hrlili u kino da bi pogledali film o kojem svi pričaju u kvartu, čak i Hollywoodski čarobnjaci preko bare su priznali box office poraz pod najezdom publike gladne sirovih, uličnih  i realističnih priča.

Radnja filma je smještena u srce Edinburške "narko scene" i pokazuje nam paletu živopisnih likova s ruba života i zakona: mršavog junkiea Rentona koji se pokušava skinuti (briljantni Ewan McGregor), otkačenog Spuda (neponovljiva uloga Ewen Bremmera), inteligentnog fana James Bond filmova Sick Boya (cooler Johnny Lee Miller), alkosa koji je uvijek u potrazi za kojim razbijenim nosem Begbiea (uvijek vrhunski Robert Carlyle) i seksipilnu školarku Diane (Kelly McDonald).

Ovaj film od frenetičnog početka tj. scene potjere s policijom nudi jednu antologijsku scenu za drugom: npr. Rentonova eskapada u wc-u, Spudovo saslušanje na speedu, Begbieva tuča s kriglama, Sick Boyev napad s zračnom puškom, Spudovo "neogodno" buđenje u ukaljanim plahtama, scena seksa Rentona i Diane. 

Redatelj Danny Boyle (Beach, Sunshine, 28 days later) se odlučio ekranizirati Trainspotting nakon što je pročitao odličnu istoimenu knjigu Irwin Welsha. Napisao je scenarij i u njemu probrao najefektnije, najbolje i najhumorističnije scene, bacajući fokus na razvoj karaktera glavnih likove prije nego na razvoj priče, koji ipak sadržava zanimljiv zaplet. Film krasi iznimna autentičnost i realnost glume i klasičnih "junkie" situacija koje osim smijeha pružaju i dramsku snagu nerijetko crtajući boju filma depresivnim, sivim tonovima koji kontrapunktiraju smiješnim situacijama.

Tako film pruža par tragičnih i nesretnih sudbina, par redova smijeha i suza.
Iako film ima vrlo snažnu postavu sporednih glumaca, kojima su dani zahtjevni dijalozi, show krade Renton oko čije sudbine i vječnog pitanja "Hoću li se skinuti'" se vrti čitava pokretnica filma i emotivna privrženost publike. Ono što me uvijek oduševljava u ovom fimu je i briljantni soundtrack (proglašen od strane jednog od najpoznatijih časopisa na svijetu "Vanity faira" kao 7 najbolji soundtrack u povijesti filma) koji sadržava genijalne pjesme genijalnih umjetnika kao što su: Lou Reed, Underworld, Leftfield, Iggy Pop, Brian Eno, New Order, Primal Scream, Bedrock, Pulp, Blur i George Bizet.

Trainspotting je briljantna ulična saga o drugačijim ljudima, pripadnicima bijesne subkulture, iskrivljenih svjetonazora, morala i principa koji se bore za svoje mjesto u društvu prošaranom stereotipima, konformizmom, konzumerizmom, dosadom i socijalnom nepravdom. Trainspoting je film za drugačije, za boeme, za hippije za ljude koji ne žele imati ženu, djecu, zlatnog retrivera i kućicu u cvijeću, tj. za ljude koji žele potpunu slobodu izbora u svom životu, ne obazirujući se na kritiku društva i licemjerstvo crkve.

Trainspotting je film za ljude na rubu i zato poslušajte Rentonov savjet: "Choose life. Choose a job. Choose a starter home. Choose dental insurance, leisure wear and matching luggage. Choose your future. But why would anyone want to do a thing like that?"

Ps: Film je nominiran za Oscara za najbolji scenarij, dobitnik je Bafte za scenarij, najboljeg glumca i najbolji film i više od 13 nagrada na najcjenjenijim filmskim festivalima u svijetu.
Intro: http://www.youtube.com/watch?v=T3g9nTOV9KM

Ocjena: 7.9/10
Autor: Zujo
dr.loomis @ 16:45 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 7, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0089218/
Nakon ozbiljnog filma, evo jedan za opuštanje.
Goonies slovi za kultni naslov generacije djece koja su odrastala u ranim 80-tima, gutajući naslove kao Star Wars, Indiana Jones, Ewox, Back 2 the future i He-man. Da, to je bilo sretno vrijeme, kad je bilo moguće pogledati odlične dječje filmove uz koje se odrastalo, sanjalo i pomalo privikavalo na nadolazeće tinejđerske izazove.

Te 1985 -te je redatelj Richard Donner (Smrtonosno oružje, Superman), prihvatio režiju dječije komedije s fantastičnim i bajkovitim elementima pod imenom Goonies. Priču i scenarij su napisala dva maga filmske mašte: Steven Spielberg (E.T, Indiana Jones) i Chris Columbus (Home alone, Mrs. Doubtfire). Castingu su prisustvovala mnoga djeca dok nisu izabrane buduće filmske zvijezde: Sean Astin (Sam iz LOTR-a), Josh Brolin (American Gangster), Corey Feldman, Jonathan Ke Quan i Jeff Cohen kao Chunk i nezaboravni John Matuszak kao Sloth.

Kratki sadržaj filma glasi: Braća Walsh su dva dječaka, koji imaju krug prijatelja koji se zovu The Goonies, problemi počinju kad shvate da će se morati preseliti od svojih prijatelja, jer na mjestu njihove kuće treba biti izgrađen golf teren. Braća pronalaze tajanstvenu mapu na kojoj je skriveno gusarsko zlato i odluče se na avanturu pronalaska. Na putu do tajne špilje im stoji zla Majka Fratelli s dvoje glupe braće i unakaženim sinom Slothom, koji se odluči stati na stranu djece.

Donner polako gradi priču i dopušta nam dovoljno vremena da upoznamo sve pripadnike i sporedne likove Gooniesa, kako zna da će ovaj film djeca gladat u grupama i s svojim prijateljima, svakom Gooniesu pridaje određene moći ili karakterne osobine koje ga određuju i razlikuju od drugih npr. Jonathan Ke Quan poznatiji u filmu kao "Data" je dobar s tehnologijom i razlim izumima. Tim postupkom Donner dozvoljava djeci da svaki izaberu svog favorita, taj koncept potječe iz marketinških i psiholoških studija koje se koriste kod stripovskih superheroja i boy bandova.

Kad se priča zakuha moram istaknuti izvrsne i komične uloge Obitelji Fratelli, a posebice Majke (izvrsna Anne Ramsey - Baci mamu iz vlaka). Film sadržava sve stavri potebne za pravu postolovinu: gusarsku mapu, skriveno blago, zanimljive negativce, poštene i iskrene junake, prve ljubavi i poljupce i puuuno gusarskih zagonetka i zamki. Kad pročitate ovako sve čimbenike zabave na jednom mjestu, vidite da Goonies žive i danas u filmovima kao Harry Potter i Pirati s Kariba.

Ali ipak, samo su jedni Gooniesi, iako sam svjestan da se i danas snimi pokoji odličan dječji film, Gooniesi mi zauzimaju posebno mjesto, jer koliko god bili objektivni, ipak ne možemo pobjeći od činjenice da su ti filmovi obilježili naše djetinstvo, našu generaciju i naše odrastanje, samim time uvijek i ocjena malo sentimentalno pritegne na stranu ovih filmova.
Trailer: http://www.youtube.com/watch?v=pWgc8Ute2tU

Ocjena: 7.2/10
Autor: Zujo
dr.loomis @ 18:54 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 5, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0020530/
Watch part1:   http://www.youtube.com/watch?v=XHLH8jShVuM 
part2:   http://www.youtube.com/watch?v=7YSvWUavRg0

Download link: (197mb): password: www.AvaxHome.ru
http://rapidshare.com/files/1784982/Luis_Bunuel-Un_chien_andalou.part1.rar
http://rapidshare.com/files/1784986/Luis_Bunuel-Un_chien_andalou.part2.rar

Trebalo mi je dvadesetak dana da proučim i upoznam profil ljudi koji revno čitaju i posjećuju naš blog.
Nakon pomnog promatranja i pračenja feedbacka, komentara i prijedloga shvatio sam da ima kritična masa posjetitelja ovag bloga koji su iskreni filmoljupci, filmoznanci i filmofili.
Zbog njih sam odlučio danas pisati o filmu koji izlazi iz okvira standardnih filmova o kojima pišemo.
Andaluzijski pas nije igrani film (100% dosadašnjih recenzija), andaluzijski pas nije dugometražni film (100% dosadašnjih recenzija), andaluzijski pas je jednostavno najutjecajniji kratki eksperimentalni film svih vremena i kao takav zaslužuje recenziju i download link (zbog svoje kratkoće).

Luis Bunuel je opoznao velikog slikara Salvadora Dalija dok je još bio mladić koji je pod pritiskom autoritativnog oca studirao pravo. 
Dali poznati čudak i entuzijasta je primjetio Bunuelov talent i smisao za razumijevanje nadrealizma, pravca u kojem je Dali postavljao temelje i standarde.
Obojica su izrasla u velike umjetnike, samo u različitim medijima.
Kako je Dali bio također zainteresiran za medij filma, skupa su napisali scenarij za Bunuelov debitanstki film "Andaluzijski pas".

Ovaj film, skromnog trajanja (17 minuta), ali epohalne važnosti je napravljen bez ikakvom naracijskog prijedloška i koherentne logičke radnje, ovaj film kao manifest nadrealizma koristi začudne, maštovite, šokatne vizuale i logiku snova da bi ispričao svoju ideju.

Sjetite se koliko ste puta u društvu, u knjigama, na Tv-u, u kvizovima, na faksu puta čuli ime "Andaluzijski pas", to je zbog toga što je ovaj film postao ikona popularne kulture i "must see" bilo kojeg obrazovanog i informiranog čovjeka na planeti.

Njegov kultni status je i uzrokovala legendarna, šokantna i puno spominjana scena "rezanja oka".
Ova scena u kojoj sam Bunuel hladnokrvnim potezom britve prereže djevojci oko koje nakon toga iscuri, je genijalan plan i simbol napada na baš onaj organ koji ljudi koriste za gledanje filma.
Ovo je doslovno scena koja "otvara oči"!
Andaluzijski pas je skup Bunuelovih motiva i tema o kojima često sanja, povezanih emotivnom, vizualnom i sinestezijskom dramaturgijom, a ne dramaturgijom logike, koja je svojstvena za klasične filmove.

Tako u filmu vidimo neke motive koji će kasnije postati trajni Bunelovi lajt-motivi: (kukci, raspadnuta trupla, bicikl, krave, idiotski svečenici, skulpture.
Film je bio toliko revolucionaran kad je izašao da je Bunuelu donio odmah veliku slavu i famu, a čak na prvom prikazivanju Bunuel je napunio đepove pune kamenjem, jer je mislio da će ga publika pokušati napasti nakon prikazanog filma.
Bunuel je ovako objasnio izbor kadrova za svoj film: "We had to open all doors to the irrational and keep only those images that surprised us, without trying to explain why."
Ovaj film je humorističan, mračan, lud, morbidan, čudan, iskren, snažan i revolucionaran.
Ako vas ovaj film ne šokira, znači da je Bunuel uspio dobiti revoluciju i da su njegove ideje napokon prihvaćene nakon 80 godina od izlaska filma.

Neuki ljudi su pokušavali opisati film kao "bespotreban", ja bi te ljude pitao koji je smisao postojanja "potrebnih" filmova kao što je npr, najgledaniji film svih vremena "Titanic". 
Jeli Titanic "potreban" film za filmsku povijest?

Obrazovani ljudi su pokušavali objasniti film kroz Marksističke, Frojdovske i Jungovske teorije, ali Bunuel se samo tome nasmijao.
Ovo je film o njegovim snovima, nema objašnjenja, osim onog osjećaja u svakom čovjeku dok gleda film, to je pravo objašnjenje i kod svakog je drugačije i subjektivno. 

Ps. Nemojte se bojati komentirati ovaj film i podjeliti svoje mišljenje, baš me zanima što vam je prolazilo kroz glavu dok ste ga gledali. Eto, pa pišite.

Ocjena: 9.5/10
Autor: Zujo
dr.loomis @ 15:02 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, studeni 3, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0369702/
Trailer: http://www.youtube.com/watch?v=PxXb_YZ-CQI

Evo idemo nakon amerike malo worldwide. Put nas vodi u Španjolsku do izvrsnog filma, pobjednika Venecije i dobitnika Oscara za najbolji strani film, Amenabarovo remek djelo "Mar Adentro" (hr: Život je more).

Film prati istinitu priču Ramona Sampedra (jedan od najboljih glumaca današnjice Javier Bardem), koji se ozljedi kao mladić skokom u plitko more.
Ramon slomije vrat i provodi ostatak života kao kvadriplegičar, prikovan za krevet.
Već pri čitanju ovog sinopsisa, jasno je da se film bavi ozbiljnom i aktualnom temom eutanazije.
Ta tema je bitna, humana i osporavana u isto vrijeme, a što je najvažnije za nas i vrlo filmična.

Odluka za snimanje ovakvog filma nije laka, jer već na prvi pogled radatelj shvaća da je osuđen na malen prostor radnje, jer je glavni lik nepokretan.
Sad sve ovisi o hrabrosti i uješnosti redatelja koliko će on biti vješt u držanju napetosti filma, gradeći svoju meržu kadrova i planova u ogranićenoj mizansceni, ne gubeći fokus s tečnosti i zanimljivosti radnje.

Koliko god priča bila potresna, ovaj film drži fokus na likovima, što je i logično jer film priziva snažnu simpatiju za likove i gradi emocije isključivo na dijalozima.
Casting je savršen, o Javieru ne treba trošiti puno riječi, jer čovjek je jednostavno  najbolji glumac svoje generacije, ostatak uloga čine: emotivna Belen Rueda i živahna Lola Duenas,kao dvije žene emotivno i na platnoski način i ljubavno povezane s Ramonom.

Ramon provodi dane maštajući o prirodi, djetinstvu, starim ljubavima i poeziji putujući u nekom svijetu smještenom između mašte i zbilje.
To je svijet koji prati njegov duh, a ne njegovo oduzeto tjelo. 
Ramon pripada ljudima koji ne plaču nad svojom tužnom sudbinom, već pokušava izdignuti svoj snažan duh i živjeti koliko mu to dostojanstvo dopušta.
Ipak do prijelomnog trenutka u filmu dolazi kad Ramon, realno pomiren, iscrpljen svojom sudbinom počme osjećati krivnju zbog ljudi koji se brinu za njega, stavljajući svoj život na pauzu.

Odluka je eutanazija, i tad film poprima drugačiji karakter i fino nijansirana obiteljska drama se trasformira pod elegantnim objektivom Amenabara u vatromet emocija, opraštanja i razdora između ljudskog dostojanstva i osobno prava na smrt i tradicionalnih religijskih stavova.

Amenabar za razliku od mnogim "podobnih " redatelja ne stavlja gledatelju riječi u usta, servirajući mu svoje mišljenje, već nas lukavo pušta da upoznamo glavnog lika, zavolimo ga i sami se stavimo u njegovu bolnu situaciju i pokušamo razmisliti koja bi naša odluka bila u istovjetnoj sitaciji, kako bi se naša obitelj ponijela i kako bi to naše tradicionalno, da ne kažem zadrto društvo podnijelo?

To su sve relevantna pitanja danas, više nego ikad kad je glad svijeta za pritiskom, profitom i informacijama bacila mnoge "manje sretne" ljude na zid srama, hladnokrvo ih spuštajući u same ponore društva, na rubu socijalizacijskih i konformističkih međuljudskih spona.

Ovo je maestralno sagrađena ozbiljna obiteljska drama, koja se bavi univerzalnim pitanjima o smrti i pravdi na izbor, obojena predivnim snimateljskim stilom, koji pospješuje izvedbu vrlo dojmljivih glumačkih rola i dijaloga prošaranog hipnotičkim timbrom Alejandro Amenabarove sugestivne glazbe.

Ps. Pogledajte trailer, ako niste pogledali film, oduševit će vas!
Amenabar je režirao, producirao, napisao, montirao i napravi glazbu za film.
Svestran umjetnik, nema što.
Odlična je i činjenica da je vrlo mlad, pa ćemo nas u budućnosti opet oduševljavati filmovima dubokim kao "Život je more".

Ocjena: 8/10
Autor: Zujo

dr.loomis @ 14:33 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 30, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0043014/
Trailer: http://www.youtube.com/watch?v=rkJ939tMTaI

Ovo nije kultni film, ovo je kultna filmčina!
Billy Wildera (Apartman, Stalag 17, Double indemnity, Neki to vole vruće, Ace in the hole, Sabrina, Slatka Irma, Witness for the prosecution), smatram jednim od 5 najboljih američkih redatelja u povijesti kinematografije.
Billy je velikan koji stoji uspravno uz bok John Fordu, Howard Hawksu, Stanley Kubricku i David Lynchu.

Uz to mislim de je jedan od najboljih globalnih tehničkih redatelja uz Alfreda Hitchocka.
Nevjerovatno je da je ovaj velikan radio komedije, film-noireove, drame, thrillere, ratne filmove i da se tako elegantno prešaltavao iz žanra u žanr ne gubeći osoban stil, inovaciju i svježinu.
On je pomicao i kovao standarde klasične i zlatne ere Hollywooda i poznatog "Studio sistema).

Sunset Boulevard je njegov nesumljivo najveći film.
Film počinje izvrsnom naracijom, depresivnog tona koju nam donosi glavni lik Joe (američka legenda William Holden). 

Joe nam objašnjava da je on nezaposleni scenarist, koji sklapa kraj s krajem u stalnom bijegu od mafije i zelenaša kod kojih je zadužen. Joe treba hit, treba scenarij koji će mu donjeti novce i pomoći da sačuva automobil koji zelenaši traže za polog.
Kako je Joe prosječan scenarist koji ne piše iz srca već iz komercijalnih pobuda, on ne daje sve od sebe i labavi scenarij mu ne prolazi kod studijskih šefova.
Joe biježi iz grada i kad mu se pokvari auto, odluči se sakriti u garaži ogromnog derutnog imanja na obroncima Los Angelesa.
Ubrzo upoznaje sustanare imanja, jezivog butlera (briljantni Erich von Stroheim, legenda njemog filma) i vlasnicu Normu Desmond (savršena Gloria Swanson), koja je jedna od najvećih zvijezda njemog filma, danas opskurna, zaboravljena starica.

Norma ga polako uvodi u njen bizaran svijet, laži, manipulacije, depresije, nepovjerenja i egoizma.
Joe prihvaća njenu ponudu da joj pomogne oko scenarija kojeg piše za njen veliki povratak filmu nakon 20 godina.

Normina sudbina je često viđen slučaj u Hollywoodu, u prijelazu s nijemog na zvučni film.
Povijest nam kaže da su neke od nejvećih zvijezda tog doba, propale i potonule u zaborav kad se pojavio zvuk, jer su na njihovu nesreću imale piskutave glasove.
Norma uvjerena da je i danas najveća živuća zvijezda na planeti uvodi Joea u igru miša i mačke u kojoj Joe lagano shvaća da postaje njen zatočenik u mračnoj vili u kojoj je normalno da mrtve čimpanze leže na kauču ili da orgulje sviraju same.

Billy Wilder snima subverzivan, mračan i depresivan film koji pametno koristi temu propalih i zaboravljenih glumica (slično kao i klasik  "What ever happend to Baby Jane?"), tako ističe hladnoću i brutalnost Hollywooda koji stvara zvijezde i nakon toga ih naprasno odbacuje u blato kad više nema koristi.

Norma je poremećena osoba koja danima paradira praznom vilom ispunjenom njenim portretima u najboljoj odjeći, s punom šminkom i čita lažna pisma obožavatelja živeći u totalnoj zabludi i izolaciji.
Napetost se povečava kako raste odnos između prizemljenog Joea i poremećene Norme i tajne iz mračne vile polako izlaze na površinu.
Život butlera, Norme i Joea će se promjeniti iz korjena pod naletom duhova prošlosti.

Briljantnost ovog filma koji je proglašen na svakoj filmskoj ljestvici u nebrojeno mnogo filmskih časopisa i literature među Top 20 najboljih filmova svih vremena je u njegovom bogatstvu detalja, mračnoj, morbidnoj atmosferi, izvrsnim neočekivanim zapletima, cikličnoj scenarističkoj (za to vrijeme revolucionarnoj strukturi) i što je najvažnije genijalnoj glumi.
U slučaju Glori Swanson (Norma), usudio bi se reči i jednoj od najboljih ženskih uloga koje sam ikad vidio na filmu.
Film je dobitnik 3 Oscara i 11 nominacija.

Ovo remek djelo je dobilo sljedeće nagrade:  http://www.imdb.com/title/tt0043014/awards

Ocjena: 9.0/10
Autor: Zujo






dr.loomis @ 12:13 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 28, 2007

http://www.imdb.com/title/tt0093773/
Clip: http://www.youtube.com/watch?v=HBoNqFxWR_M
Welcome to the jungle, baby!
Evo da i ja napišem nešto o jednom komecijalnom i populističkom hitu koji u srcima mnogih ljudi uživa kultni status.
Popularnost ovog filma mi na mnogo načina onemogućava da ga smjestim u kultnjake, ali zdrav razum i svjesnost kvalitete koju redatelj McTiernan pruža u ovom esencijalnom akcijskom naslovu ipak daje nekakvu sigurnost da će ovaj post bit shvaćen na pravi način.

Jedna od prvih stvari koja mi se sviđa kad repriziram Predatora je, klasična "navlakuša" i vrlo jednostavna i pravocrtna priča bogata detaljima.
McTiernan mag akcijskog žanra nas uvodi u klasični "search & rescue" film i navlači nas na adrenalinsku priču nabijenu atmosferom krvi i znoja, ali gledatelj ne očekuje da film nakon uvoda dobije veliki zaokret u priči kad shvatimo da je u jednađbu uključena i "treća stranka" tj, krvođeni vanzemaljac spreman da pobije svih ne zauzimajući strane.
Tada se odnosi mijenjaju i sve trzavice i cilj misije padaju u vodu dok se ovaj rasni akcić pretvara u dramsku bitku za goli život protiv znatno snažnijeg neprijatelja.

Zbog takvog zaokreta se Predator vrlo lako može usporediti s još jednim klasikom o kojem sam pisao Carpenterovim "The Thingom".
Uvućeni u radnju dobuko u džungli pomalo postajemo opijeni i javlja se osjećaj klaustrofobije, bespomoći i zarobljenosti uzrokovan i naglašen izvrsnom kamerom Donalda McAlpinea i efektnom glazbom Alana Silvestrija.
Jedna od stvari zbog koje cjenim ovaj film je i izvrstan casting i odabir glumaca, posebno sporednih.
Carl Weathers (poznatiji kao Apollo Creed iz Rocky-ja), Bill Duke, Jesse Ventura i Sonny Landham su totalno uvjeljivi u svojim rolama i preuzimaju dijaloški primat taman u pravim trenutcima da bi pomakli fokus s Arnieve uvijek "drvene" ali fizički zahtjevene glume.

Najbitnija stvar kod Mr. Schwarzeneggera je njegova fizička uvjerljivost i kameno lice. Tako da ne znam o čemu ljudi govore kad podcijenjuju njegov glumački učinak, pa nije Arnie prvi koji je izgradio karijeru na likovima škrtog vokabulara i snažnog macho imagea. Sjetimo se samo nekih legedni poput: John Waynea, Clint Eastwooda, Charles Bronsona i Steve McQueena.

Nakon izvrsno raskadrirane akcijske scene desanta na selo, McTiernan s neviđenom lekoćom niže nisku akcijskih bisera poput scene u kojoj Jesse Ventura s 6 cijevnim gatlingom u ruci prošiša pola džungle ispunjem paranojom i drhtavim rukama. Kad nabildanoj zvjeri kao što je Jesse (bivši hrvač) vidiš strah u očima, dok se Predatorova silueta vidljiva na lomu svjetla šulja stablima mračne prašume, imaš akcijski film koji će razvaljivati kino dvorane baš poput tog 6cijevnog gatlinga.

McTiernan da bi s vremena na vrijeme uveo i solidnu emotivnu scenu da kontrira akciji, uvodi lik mlade, krhke domorotke koja kao i svaka žena ubačena u ekipu nabildanih macho komandosa izvlači najviše simpatije i emotivne privrženosti.
Zanimljivo je gledati kako gradi odnos između Arniea i domorotkinje, tj. "ljepotice i zvijeri".
Sad kad je pripremljen teren za odličan film, redatelj gradi napete scene da bi se korak po korak rješavao jednog po jednog člana ekipe, pripremajući nas za epski kraj golu "low tech" borbu čovjeka i vanzemaljca.
Te scene kao naprimjer scena Billy-jeve (indijanac) smrti, tj. samoubojstva nam pružaju emotivno nabijeno iskustvo u kojem ima malo mjesta praznom hodu, ali to i nije neko iznanađenje kod McTiernana koji je poznat kao majstor filmskog ritma (sjetimo se Die Harda ili Lova na Crveni oktobar).

Metak po metak, kap krvi po kap krvi i dolazimo do grandioznog "bigger then life" finala, koji je film i remek djelo za sebe.
Mislim što više reči ili napisati o napumpanih pola sata filma, u kojem roka izvrsna mračna glazbena tema filma, dok nabildani i blatnjavi Arnie trši po prašumi, hladnokrvno priremajući zamke za okršaj s Predatorom.

Ako se sjećate samo scene (a mislim da vam je duboko urezana u pamćenje), kad Arnie zamaskiran leži prekriven blatom, dok ga Predator promatra pokušavajući otkriti termalnim vidom.
Ta napetost, kad prvi put imamo krupni kadar i dobar pogled na Predatora i strah za život glavnog junaka, te njihovo hladnokrvno promatranje nabijeno mržnjom me čini opčinjenim i sretnim baš kao i okršaju Ripley i Aliena u istoimenom klasiku.

Mitska borba ljudskog i neljudskog mozga, jednog bića protiv drugog, pokoravanja protiv humanosti je ono što čini ovaj film jednako velikim i cijenjenim i nakon 20 godina.

Mnogo akcijskih hitova loše stari tijekom godina, i ostaju samo plod dječačke fascinacije. 
Često pogledamo neki film 10, 20 godina nakon što nam je kao djetetu bio omiljen, i samo se slatko nasmijemo koliko smo zapravo bili naivni i mladi. Čarolija nestane pod teretom brzog odrastanja i preranog gubitka mašte u ovom hladnom svijetu, ali neki filmovi nas oduševljavaju i danas i zadržavaju i povećavaju tu istu crtu, taj isti duh koji nas je oduševljavao kad samo bili mali, a to je odlika samo velikih filmova. 
Predator je jedan od takvih.
Ps: Arnie ostavi se politike, vrati se filmu!

Ocjena: 7.5/10


Autor: Zujo

dr.loomis @ 18:56 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, listopad 23, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0102536/
Clip: http://www.youtube.com/watch?v=gdY24pZqAaw

Sinoć kasno nakon napornog dana, sam dobio kopiju Jim Jarmuschovog Night on eartha.
Kako sam bio umoran ali u isto vrijeme svjestan da obožavam ovaj film, odlučio sam pogledati samo prvi segment.
Šta se dogodilo? Pa naravno pogledao sam cijeli film i po tko zna koji put ostao oduševljen Jarmuschovim predivnim filmskim stilom.

Jarmusch je uvijek bio redatelj koji je pripadao nezavisnoj struji američkog filma, uživajući kultni statuts kod raznih subkulturnih skupina.
Koliko god on bio u smislu buđeta i popularnosti van mainstream okvira, Jim je uvijek imao vjernu publiku koja je gutala njegove naslove poput: Mistery traina, Dead mana, Ghost doga, Coffee and cigarettes i Broken Flowersa.

Film je strukturiran u 5 segmenata, tj 5 zasebnih filmskih priča koje se događaju u jednu noć na planeti zemlji i sve uključuju noćnu vožnju taksijem.

Prvi segment se događa u Los Angelesu gdje mlada, divlja i čudna taksistica (briljantna Winona Ryder) na aerodromu skuplja bogato odjevenu stariju gospođu (legendarna Gina Rowlands), koja je igrom slučaja poznati Hollywoodski casting agent u procesu traženja mlade glumice za ulogu u velikom filmu.

Jarmuschovi likovi su nerijetko čudaci i tako i u ovo slučaju postajemo svjedoci odlično napisanih likova, s još boljim realnim dijalozima koji kao da su odrezani iz pravog života.
Gina i Winona kroz njihov razgovor i vožnju mračnim, prljavim ali sanjivim ulicama L.A grade čudan majka-kćer odnos koji skače od nerazumijevanja do potpunog prihvaćanja dvije žene u različitim životnim dobima,  s potpunom različitim pozadinam i socijalnim statusom.
Segment doživljava pravi klimaks, ako se to tako može nazvati, pri kraju kad Gina shvati ulogu sudbine u cijelom životu mlade taksistice, koja iako nezrela osoba, ne radi iste greške koje je ona radila u mladosti , već čvrsto stoji s obje noge na zemlji svjesna svog podrijetla i budućnosti.
Cigareta, odsjaj, bunt, iskrenost.

Drugi segment se događa na ulicama New Yorka. Zima je i mladi crnac Yo-yo (najbolji u filmu Giancarlo Esposito) pokušava uhvatiti taksi do Brooklyna, ali naravno crncu polu-klošaru to i nije lak zadatak.
Zaustavi  se taksist istočno njemačkog podijetla Helmut (vrhunski karakterni glumac Armin Muller-Stahl), koji je bivši cirkuski klaun i ovo mu je prvi dan na poslu. Zbunjeni Helmut ne zna dobro engleski jezik, ne zna vozit auto s automatskim mjenjačem i ne zna gdje ide jer je tek prije 2 dana dođao u New York. Mnogima će ovo izgledat kao nategnuta situacija i u nevjerici će primjetiti da je glupo da taksist, ne zna jezik, ne zna vozit i ne poznaje grad, ali upravo je to i odlika multinacionalne New Yorške taksi flote sazdane od pakistanaca, afriknaca, iranaca, čečenaca, bosanaca koju se netom s aerodroma uskočili u taksi gladni američkog kruha.

Yo-yo i Helmut se dogovaraju da Yo-yo preuzme volan, ali da ipak plati za vožnju.
Ovaj čudan par se polako upoznaje pričajoćo o svojoj prošlosti uz zvukove odličnog smoot jazza i noćnu vizuru New Yorka prošaranog neonom i beskućnicima na cesti.
Ovo je moj najdraži segment u filmu, pogotovo kad im se pridruži latino- amerikanka (energična Rosie Perez) i priča pokupi potpuno novu dimenziju. Takvu količinu energije kao što je na platno donosi Rosie treba jednostavno pogledati da bi se povjerovalo.
Iskrenost, emocije, snijeg, hladnoća, frula.

Treći segment je Pariz u kojem upoznajemo mladog crnog taksista iz Obale bjelokosti koji u kasnim noćnim satima skuplja slijepu mladu djevojku. Njegova prvobitna iznenađenost ne tipičnim klijentom, prelazi u bezobraznu ali simpatičnu znatiželjnost, koja smeta mladoj dami.
Ubrzo njihov dijalog se proteže kroz ulice praznog Pariza utonulog u san.
Kontrpunkt njihovog dijaloga je izvrstan i na granici svađe, taksist želi znati kako np. mlada dama vodi ljubav, kako zna koje je boje mrkva dok je jede i slično.

Djevojka ga uvjerava da ona koristi druga osjetila za zamjenu i da je potpuno sposobna funkcionirati kao potpuna osoba, baš kao i on.
Osjećamo taksistovo nepotrebno sažaljevanje, ali stvari se briljantnim zapletom okreću na djevojčinu stranu. I gledatelj shvaća da i slijepac može vidjeti situaciju bolje pored čovjeka zdravih očiju.
Snaga, pogled, sažaljevanje, sudar, ponos.

U četvrtom segmentu caruje neponovljivi Roberto Benigni (redateljev miljenik), koji glumi kofeinski nabrijanog i perverznog rimskog taksista koji juri u 4 ujutro praznim ulicama Rima razglabajući o perverznim temama.

Benigni dobije poziv (najsmješnija scena u filmu) da skupi svećenika kojem je pozlilo.
Naravo kako smo prije upoznali Benignija kao velikog zajebanta, on moli svećenika da se ispovijedi u taksiju i počima pričati o svom mladenačkom seksualnom iskustvu koje uključuje jednu bundevu, jednu ovcu zvanu Lola i bratovu sestru?!

Genijalna gluma, genijalan monolog Benignija, genijalna atmosfera grada nabijenog prostitucijom i seksom. To je i jedan od razloga zašto je u scenariju napisan lik svećenika.
Kad u segmentu vidite krajnju svećenikovu sudbinu i Benignijevu glumu, teško je ostati mirnog lica, jer smijeh kroz suze je Benignijevo područje (La vita e bella).
Smijeh, seks, grijeh, transvestit, ovca, mrtvac.

Posljednji segment je okovani snjegom Helsinki, ali to jednostavno trebate pogledat da bi ste povjerovali. Baš zato o Helsinkiju neću napisati ništa. Filmska čarolija.

Čitajući tekst, do sad ste skužili Night on earth je onaj tip životnih filmova od kojim vam je toplo u srcu. Red smijeha, red emocija, red suza i red izvrsne glazbe je sve što čovjeku treba.
Baš zato mi je drago što se ovaj film zove Noć na zemlji, jer on taj naslov milijun puta bolje oslikava od nekog Hollywoodskog ispraznog blockbustera koji bi rado posudio atraktivan naslov filma, ali ne i dubinu priče i likova.

Remek djelo koje ocrtava život obićnih ljudi na raznim djelovima planete i hrva se s našim problemima, dvojbama i zabludama nudeći nam zrno utjehe i nevinosti.
Pogledajte clip, garantiram da će te se na prvi pogled zaljubit u ovaj film.
5 gradova, 5 taksija, 1 noć.

Ocjena: 8.2/10
Autor: Zujo
dr.loomis @ 19:41 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 21, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0092603/
Movie Clip: http://www.youtube.com/watch?v=1e9tJrHpU80

Kako sam već napisao u postu o francuskom filmu L' annee derniere a Marienbad, da bi bilo pretenciozno i netočno pisati samo o američkim kultnim filmovima, danas donosim recenziju jednog danskog remek djela.

Sigurno će te se složiti s činjenicom da je uredu ako se 50% mojih recenzija odnosi na američke filmove nije stvar dominacije američke kvalitete kroz povijest filma, već njihova sveprisutnost i dostupnost na tržištu. 
Dobar recenzent ipak mora razmišljati o činjenici koji su filmovi dostupni širem gledateljstvu i koje će nakon pozitivne recenzije i  biti u mogućnosti pogledati spomenuti film.

Kako je Babettes gaestebud široj javnosti poznatiji kao Babettes feast, odnedavno reizdan na dvd-u i nalazi se na policama hrvatskih videoteka, ova recenzija još više ima smisla, jer se radi o odličnom i napokon dostupnom filmu.

Redatelj Gabriel Axel nas uvodi u priču koja se odigrava u 19 stoljeću u Danskoj i predstavlja nam život malene, zatvorene, seoske zajednice koja živi u miru, harmoniji, rutini i fanatičnom štovanju kršćanstva.

Upoznajemo likove seoskog propovijednika i moralne vertikale sela i njegove dvije ljepuškaste kćeri koje ga slijepo slijede. 
Nakon kratkog upoznavanja s njihovim životima, uvodi se lirska priča o neostvarenoj ljubavi jedne od kćeri i mladog vojnika koji će kroz život povećavati rejting svog čina i žal s propuštenim prilikama.

To je zajednica ljudi u kojoj je rutina poželjna i promjene remete jednoličan život.
Svaka promjena je teško prihvaćena i vrijeme drži okove na licima i postupcima seljana.

Radnja skače za određeni broj godina, propovjednik je mrtav, a njegove dvije kćeri - sad već neudane usidjelice preuzimaju njegovu retoriku i održavaju skupinu vjernik sljedbenika na okupu, provodeći nedjeljne propovijedi u svojoj kući i slaveći godišnjicu očeve smrti.

Uspavanost i komornost života remeti dolazak francuskinje Babette, koja bježi iz ratom okupirane Francuske bez novaca i imovine, te je primljena kao kućna pomoćnica u propovijednikovu kuću.
Babette ubrzo stjeće povjerenje dvaju sestara i prilagođava se mirnom i spokojnom životu.

Iako Babette zbog poniznost i zahvalnosti ne želi remetiti mir kuće u koju je primljena, njen boemski, vatreni, francuski duh je tjera na radikalan potez koji će prodrmati duh i vjeru sela iz temelja.
Pripreme za veliku večeru mogu početi!

Gabriel Axel priča priču ujednačenim spletom i rasponom srednjih, nenemetljivih kadrova, isprane boje i dugog trajanja kadrova, te nas tako uvodi u meditativnu atmosferu malenog sela.
Nijednim redateljskim, scenarističkim ili montažnim postupkom ne prekida svoju mrežu i tako ne iskače iz vizualnog i dramaturškog okvira koji idealno odgovara prezentiranom prostoru, vremenu i radnji.

Axel to ne radi iz ideoloških pobuda već lukavštinom želi navući gledatelje na određene vizualne standarde održavajući jednoličan tempo filma, da bi u drugoj polovici filma, koje je skoro cijela sazdana od raskošne i virtuozne pripreme velike večere, podigao tempo filma, počeo miksati razne režijske postupke i tako iznutra iz strukture filma prikazao samu eksploziju  novine, okusa, promjene i hedonizma.

Axel polako topi srca hladnih seljana, suprostavljajući ih osjetilima i vjeri, ukusu i poniznosti, grijehu i iskupljenju elegantno ih uvodeći u promjene nabujalog svijeta i njegovih tovremenskih radikalnih procesa.

Otvaranje film je vrlo sporo, neki će reči i dosadno, ali moja prognoza je ako izdržite početnih sporih 20-tak minuta filma bit će te uvučeni u pravu filmsku čaroliju.

Toplina, privrženost  i mir koji osjećate gledajući ovaj film je teško mjerljiva s drugim ostvarenjima.
Gabriel Axel vas prema kraju filma naprasno izbacuje iz tog mirnog stanja i dovodi u novo stanje šoka, koje ima pozitivnu vrijednost i na aktere i na gledatelje.

Pogledajte ovaj film i osjetite kako se minimalnim redateljskim intervencijama, skučenosti mizanscene, iskrenom glumom i ogoljenošću radnje može postići prava filmska poslastica od koje dugo nakon gladanja ostaje sladak okus u ustima. 

Ako ćemo vjerovati  Američkoj akademiji koja je Bebbetti dala Oscar za najbolji strani film, Britanskoj akademiji  koji su joj dali Baftu za najbolji strani film i francuskim alkemičarima iz Canneskog žirija koji su joj dali posebnu nagradu na Cannes film festivalu, onda izgleda da stvarno ljubav ide kroz želudac. 

Potražite ovaj film u svojoj videoteci, udahnite i uživajte. Dobar tek!

Ocjena: 7.8/10
Autor: Zujo
dr.loomis @ 15:23 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, listopad 19, 2007

http://www.imdb.com/title/tt0080678/
Trailer: http://www.youtube.com/watch?v=ye4YTZOq2fk

David Lynch najveći američki nadrealistički redatelj svih vremena, je započeo svoju kreativnu karijeru kao slikar.
Sve što je u mladosti htio raditi je slikanje i upisao je slikarsku akademiju.
Jedne večeri dok je slikao sliku, čuo je čudne zvukove vjetra iz vani, i vjerojatno potaknut strahom ili čak opijatima slika na štafelaju se počela micati i kretati. Taj efekt je Lynchu ostao urezan u pamćenje, jer je odmah nakon toga počeo raditi na kako je on to zvao "pokretnoj slici".

Ideja je bila da postupkom animacije oživi svoje slike i da im umjesto prostora da i trajanje, tako ih stavljajući u kategoriju filma.
Ostatak je klasična Hollywoodska priča. Agenti su primjetili njegov rad i pozvali ga na odsjek za "Napredne filmske studije". Par godina i 5,6 genijalnih i nagrađivanih kratkih filmova kasnije, Lynch je 6 godina radio na "Eraserheadu", koji je proglašen za jednog od najčudnijih filmova u povijesti svijeta.

Film je postao instant underground klasik o kojem se govorilo šapatom i nevjericom.
U međuvremenu Genijalni komičar i Hollywoodska legenda Mel Brooks, je otkupio prava za scenarij o istinitoj priči o Josephu Merricku, čovjeku s proteusovim sindromom, unakažene vanjštine, ali bogate duše koji je bio poznata ličnost  Viktorijanskog vremena u Engleskoj.
Joseph Merrick
Kad je Mr. Brooks vidio Lynchov "Eraserhead", potraga za redateljem je bila gotova, jer je Brooks bio naprosto očaran filmom i vizualnim stilom mladog redatelja.
John Hurt/John Merrick
Snimanje u Londonu je krenulo punom parom kad su se projektu priključile glumačke legende: Anthony Hopkins (Dr. Frederick Treves), John Hurt (Merrick), John Gielgud (Carr Gomm) i Anne Bancroft (Mrs. Kendall).

Lynch se odlučio za čudan vizualni stil, na tragu "Eraserheada". Pa tako film snimljen 1980 izgleda kao da je napravljen početkom 20 stoljeća (zrnata slika, visoki kontrast, odnosi sjene i svijetla, dramatička ekspresivna rasvjeta).

Mr. Lynch je tražio potpunu kreativnu slobodu i dobio je, baš zato i film počinje tako čudno, tj
kao mračna noćna mora Merrickove majke koja tehnikom dvostruke ekspozicije izgleda kao da vodi nasilan seks s slonom?!
To je vjerojatno jedna od stvari zašto ovaj film nije potvrdio ni jednu od 8 nominacija za Oscara, američkoj konzervativnoj publici je ovakva eskapada jednostavno bila previše.

Nakon uvoda nizaju se briljantne scene jedna za drugom i Lynch strpljivo uvodi lik Merricka (jutena vreća mu je preko glave), pažljivo ne otkrivajući njegovu vanjštinu, stvarajući napetost i pojačavajući iščekivanje.

Imamo 2 prizora u kojima iščekivanje publike da vidi unakaženog Merricka doseže vrhunac.
1. Izvrsno odglumljena scena kad ga Anthony Hopkins vidi prvi put, nemamo subjektivan kadar(tj kadar onoga što Hopkins vidi, već samo smrznuti dugi kadar Sir Anthony-jevog lica s kojeg se skotrlja jedna suza).
Dolazak u bolnicu
2. Drugi prizor je užasno sramotan i brutalan prikaz Merricka kroz bolnički zasun dok ga u zgražanju promatra lječnički konzilij.
Vidimo samo njegov obris u obliku mutne sjene, ali osjećamo njegov sram i patnju.

Hopkinsov lik odluči otkupiti Merricka od njegovog cirkuskog vlasnika i zlostavljača i smjestiti ga u skriveni sobičak na zadnjem katu bolnice.
Emotivna crta filma snažno raste dok gledamo razvitak odnos između Merricka i Dr. Trevesa i ostatka bolničkog osoblja,koji kao i gledatelji malo, po malo otkrivaju da se u zvijeri krije ljepota u obliku nježne, altruistične duše Johna Merricka.
John Merrick i Dr. Traves
Najsnažnija scena u filmu je Merrickov povratak u Uk, i scena na kolodvoru kad Merrick bježi s prekrivenom glavom od razularene rulje koja ga sirovo želi raskrinkati, osramotiti i poniziti bez ikakvog razloga. Tad skučen u kutu Wc-a Merrick pokaže svoju ružnu vanjštinu uz legendarnu rečenicu od koje mi se svaki put naježe dlake na rukama: "I am not an animal! I am a human being! I...am...a man!"

U tom trenu shvaćamo da je Merrickova vanjština puno ljepša od ljudske unutrašnjosti, i da su zapravo oni i njihovi postupci ogoljeni u ovom sramotnom procesu.

Kasnije vidimo da ljudi počimlju primjećivati Merricka kao kompletnu osobu i prihvaća ga i najviši sloj društva: bogataši, aristrokracija pa čak Merrick održava prijateljstvo i korenspodenciju s kraljicom.
Prema emotivno nabijenom kraju vidimo da je Merrick htio biti samo prihvaćen kao svaka normalna osoba, ništa više i ništa manje.

Merrick se odlučuje na samoubojstvo, ali to nije samoubojstvo tužnog čovjeka, već samo želja za iskustvom da samo jednom zaspe kao normalan čovjek u ležećem položaju.
Zbog težine Merrickove glave to nije moguće i sve što ostane na svijetu od ove lirske duše bude mala maketa zvonika i crkve. Pravi simbol za prihvaćanje i oprost.

Anne Bancroft koja glumi veliku kazališnu zvijezdu, jednom zgodom oduševljena njegovom dobrotom odgovori  Merricku duboko se zagledavši u njegovo srce: "You're not an animal at all, you're Romeo!"

Teško se nakon pogledanog filma ne slagati s takvom tvrdnjom.
Dame znate što vam je raditi, maramice u ruke, film u dvd player i uživajte, a muškarci jebiga kad vas žena pita šta vam je recite da vam je nešto palo u oko.
Veliki, veliki film.

Ocjena: 9.2/10
Autor: Zujo


 



dr.loomis @ 15:32 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 15, 2007
Info: http://www.imdb.com/title/tt0054632/
Briljantan 10min klip iz filma: http://www.youtube.com/watch?v=I5pfrVvgXD4

Kako ne želim promovirati ideju da samo američki film može biti kultni, (što je naravno daleko od istine), odlučio sam se ubaciti jedan Francuski film koji je vrlo bitan za povijest kinematografije.

Riječ je o L' Anee derniere a Marienbad (Prošle godine u Marienbadu), filmu koji je jedan od prvih i klučnih manifestnih filmova Francuskog "Novog Vala" - jedne od najzančajnijih filmskih stilskih epoha.

Francuski novi val nam je donio novo promišljanje o filmu prepuno novih montažnih spona, redateljskih postupaka, čudnih slikovnih i zvučnih efekata, obračanje glumca gledatelju i sve ono što bi trebalo ubiti magiju filma, sugerirajući odmak od priče i ulazak u dubinu misli.

Alan Resnais se ideološki prepoznao u novom pravcu i snimio vrlo cjenjen film Hiroshima mon amour (1959) godine, film je zaradio nominacije za Oscara i Zlatnu Palmu čime je Resnais uvidio da je publika gladna "drugačijih filmova".

Kao svoju stilsku odrednicu, odlučio je da mu poznati francuski pisci i pjesnikinje pišu scenarij, koji je također književna forma.
Resnais je bio svjestan da će umjetnici poput Marguerite Duras - (nominacija Oscar za scenarij 1960) i Alain Robbe-Grilleta - (nominacija Oscar za scenarij 1963), baciti novo svjetlo na scenarij kao djelo i dati ne tipične vrijednosti dijalogu i naraciji.

L' Anee derniere a Marienbad ima meni osobno jedno od najhipnotičnijih i najsnažnijih otvaranja ikad.
Dok slušamo naratora kako dubokim glasom u cikličkim krugovima izgovara predivan poetičan Robbe-Grilletov skript, pratimo izvrsnu kameru Sasche Viernya (jedan od najboljih svijetskih kamermana), kako puže i šulja se kroz prazne, patinaste hodnike velebnog zdanja u Marienbadu.

Narator nam opisuje namještaj i okolinu u repetitivnim rečenicama, slično kako bi shizofreničar razmišljao usamljen u praznom prostoru.
Marienbad
Vrlo brzo shvatimo da smo uvučeni u taman svijet prepun ogledala, praznoće, samorefleksivnosti i mrtvog prostora u kojem obitava samo par izgubljenih duša koje se muče s sjećanjem i identitetom zauvijek zarobljeni u njihovim potrošenim željama i snovima.

To je svijet izgubljenih ljubavi, istrošenih zidnih tapeta, prašine na komodi, zaboravljenih ključeva, ugaslog smijeha za praznim šankom i zajedljivog vjetra koji se šulja kroz uske hodnike igrajući se s zavjesama.

Resnais je bazirao film više na atmosferi i stilu nego na klasičnoj filmskoj radnji.
Ipak okvirna radnja postoji: glavni muški lik u filmu jednostavno nazvan X (izvrsni Giorgio Albertazzi),  primjeti ženu (jednostavno nazvana A  - sanjiva Delphine Seyrig) koja se s dosadnim mužem kockarom zvanim M (jezivi Sascha Pitoeff) odmara u Marienbadu (veliko napušteno ladanjsko imanje s dvorcem).

Daphne Seyrig
Muškarac X je uvjeren da je prošle godine bio u vezi s Ženom A i da je makar trajalo vrlo kratko to bila najveća ljubav njihovih života.
Žena ga se ne sjeća i misli da je lud, ali se ipak potaknuta pasivnim mužem, ovisnikom o kartaškoj igri u kojoj ga je nemoguće pobijediti, prepusti sanjivom udvaranju, odbijajući se prisjetiti prošle godine koju je tako duboko zakopala u sebi.
X (muškarac) i A (žena)
Film se svodi na spore kadrove i vožnje kamere kroz prazne prostore, nebulozne dijaloge, mrtvačku i jezivo sanjivu atmosferu.
Tako imamo scene u kojima u kristalnim raskošnim salonima, svečano odjeveni ali potpuno mirni kao kipovi stoje stotine ljudi u tišini, dok glavni likovi plešu velcer dijaloga između njih, da bi scenu prekinuli pucnjevi iz pištolja u smjeru kamere od 5 nepoznatih muškaraca.
Resnais tako motažno-metaforičko-simboličnim slogom komentira opasnost i grijeh koji nevjera donosi preljubnicima, ali i ziagranost ljubavi koja je suprostavljena pasivnošću ženinog ispraznog braka.
Kubistička kompozicija kadra
Genijalni teoretičari filma poput Turkovića i Peterlića su pokušavali objasniti i približiti ovaj film iscrpnim i dubokim esejima, ali jednostavno ga trebate pogledati, iskustvo kako ovaj film pruža je neuspredivo s drugim filmovima i jednostavno teško opisivo.

Najbolje ga je usporediti s prekrasnim razbijenim zrcalom, koji kad mu skupljate dijelove s poda u svakoj krhotini prikazuje sliku iste stvari iz istog kuta toliki broj puta da se nađete izgubljeni u mislima i na kraju primjetite dok se skupljali krhotine ogledala satima niste ni primjetili da ste se porezali i da curi krv. 
Jednostavno ste opijeni atmosferom filma i u stanju ste hipnoze i sna.
M
Ovaj film se nalazi u svakoj relevantnoj filmskoj stručnoj knjizi i ekciklopediji kao vrhunski primjer Francuske kinematografije i jedan od najlirskijih i najčudnijih filmova ikad snimljenih.

Njegove scene i likove analiziraju studenti, profesori i stručnjaci desetcima godina na raznim institutima i akademijama, kamermani i direktori fotografije komentiraju i analiziraju genijalne i revolucionalne kutove kamere,pjesnici i pisci kradu replike iz scenarija tretirajući ih kao najmilozvučniju poeziju,  a još mu tajna nije provaljena, Marienbad je  jednostavno  svevremenski apsolutan komad umjetnosti.

Čaroban, čaroban film, kojeg mnogi na žalost nisu gledali a laskaju si da su veliki filmofili.
Ispravite tu nepravdu, pogledajete Marienbad i zaljubite se u ono šta se zove "istinski art film".

Ps: Film je pobjednik Venecijanskog festivala (Zlatni lav 1961 i nominent za Oscara 1963. god).
Ako vam se film svidi pogledajte: Persona, Inland Empire, Eraserhead, Mulholland Dr, Hiroshima mon amour, L'homme et un famme, Breathless,  The Decay of Fiction, Kabinett der Dr. Caligari

Ocjena: 9.9/10
Autor: Zujo
dr.loomis @ 14:29 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 11, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0084787/
Trailer: http://www.youtube.com/watch?v=KG10O204lEg&mode=related&search=
Soundclips: http://www.theofficialjohncarpenter.com/pages/themovies/th/thsclips.html

Veliki broj filmova od majstora kao što je John Carpenter bi mogao zasluženo nositi naziv "kultni film" i tako dospjeti na naš skromni blog.
Izabrao sam njegov film "The Thing" iz 1982, zato što je netipičan primjer kultnog filma, tj riječ je o remakeu Howard Hawksovog filma "The Thing from outer space"iz 1951. god.

Remakeovi kroz godine su teško nadmašivali originale u kvaliteti i često nije ni bilo logičnog opravdanja da se snime (osim pomame za novcem naravno).
Bit dobrog remakea je da pruži novu vrijednost priči i tako se uzdigne od originala, ako to uzdignuće prati i kvalitativni pomak na bolje, onda dobijemo remek djelo kao što je The Thing.

Film je dio Carpenterove konceptne triologije Apokalispe s još 2 izvrsna naslova: In the Mouth of Madness (1995) i Prince of darkness (1987).
Kao i mnogi kultnjaci prije njega, film je tek  sredinom 90-tih zaradio kultni status, i tako pokazao da mu vrijednost s godinama raste, baš kao i baza fanova koji iznova otkrivaju ovaj biser.

Carpenter je imao veliku nesreću jer se film otvorio isti tjedan na američkom box officeu baš kad i E.T, koji je kako svi znamo postao jedan od filmova s najvišom zaradom u povijesti kinematografije.
Tako je ova filmčina nepravedno potisnuta u stranu i dugo godina bila zaboravljena, e pa zato smo mu iz počasti odlučili posvetiti današnju kolumnu.

Analiza filma:
Carpenter smješta radnju na Južni pol, (u originalu iz 1951, je na sjevernom polu) i  tako nas ograničava prostorom, a prostorni determinizam je jedna od ključnih stvari kod stvaranja atmosfere u horror filmu.
Kad imate tako iščašenu i udaljenu lokaciju, u kojoj je jedini oblik civilizacije hladna i tmurna istraživačka baza (Outpost 31), vrlo se lako osjećati usamljeno, bespomoćno i paranoično.
 Outpost 31
Film je otvoren na genijalan način. Uobičajeni način otvaranja filma koji se događaju na prostranom otvorenom prostoru je total, ili kod westerna poznatiji kao Ekstremni total - (plan koji prikazuje veliku količinu prostora, npr prerija, horizont i kauboji veliki svega par centimetara na velikom platnu - trademark kod John Fordovih filmova).

Carpenter radi istu stvar samo što krši najbitnije pravilo, nikad ne smiješ snimiti šire planove (ex total, total i polutotal) iz ruke, jer tako daješ nepotreban nemir slici i trešnja kamere izgleda veće jer nema ljuskog veličinskog orjentira u kadru (čovjek je mjera veličine na filmskom platnu, za razliku od mjernih jedinica).

Tim nemirnim skoro voajerskim totalnom popračenim nevjerovatno jezivim i efektnim scoreom genijalnog Ennia Morriconea Carpenter naglašava i potencira neko nevidljivo zlo koje okružuje i verba to drevno prostranstvo okovano ledom i hladnoćom.
Nakon  10 minuta već smo potpuno uvučeni u dosadnu svakodnevicu 12 stanara istraživačke baze (simbolika broja 12) i kroz minimalan dijalog osjećamo njihovu samoću, sjetu i izoliranost.
The Crew of Outpost 31
12-torici junaka se obrzo pridruži Husky pas koji je jedva izbjegao tragičnu sudbinu, ekipa ga prihvati ne znajući da se u njegovim hladnim očima krije nešto više nego što su očekivali.

Kao hladan tuš Carpenter udara s briljantnom scenom pseće preobrazbe, koja je pravo malo remek djlo režije, napetosti , ambijentalne rasvjete, sound designa ljigavih i zastrašujućih zvukova i
za to vrijeme a i danas revolucionarnog make up i special effectsa.

Mnogo ljudi je imalo zamjerke na tu scenu, tvrdeći da je prekrvava, preagrsivna i pretjerano nasillna, (film je čak bio zabranjen u Finskoj), ali njihove kritike ne stoje, jer ima samo par gory kadrova, dok je ostalo fino psihološko nijansiranje i kadrovi zgroženih lica junaka. 
J.C zna da u The Thingu nije strašan make up i galoni krvi već pogled na ljudskim licima, koji odražava njihovu prestravljenost, paniku i nemogućnost da se nose s problemima u koje su duboko zagazili.
The "Spiderhead" scene
Nakon ove scene, tj otkrivanja čudovišta, Carpenter nam servira genijalnu ideju i objašnjava kroz niz izvrsnih dijaloga od strane Dr. Blair (izvrsni Wilford Brimley) i skeptičnog i macho nastrojenog MacReady-ja (uvijek dobar Kurt Russell) da The Thing nije nikakvo čudovište, tj nema materije već je parazit koji može ući u bilo koji živi organizam i mutirati ga.
MacReady  (Kurt Russell)
Tim izvrsnim scenarističkim postupkom Carpenter polako prelazi u skučenu, klaustrofobičnu , klasično Hitchcockovski "whodunnit?" dramu punu retro horror manirizama i grounbreaking production design rješenja.

Kao dramski vrhunac filma izdvojio bio scenu u kojoj zavezani članovi posade jedan drugome testiraju krv, pomoću bacača plamena i komada užarene žice (The Thing je osjetljiv na toplinu).
Ne sjećam se kad sam vidio bolje izbalansiranu scenu, punu napetih krupnjaka prestrašenih lica, detalja kapljica znoja, studioznih kadrova iščekivanog zagrijavanja krvi, izvrsnog dijaloga punog sumnji, optužbi i skepse. 

Tek u sceni kao što je ova shvatiš da je svak za sebe jer se ovi ljudi bore za goli život, protiv nečeg što teško mogu razumjeti a kamoli pobijediti.
Finale te scene kad naravno The Thing bude onaj na kojeg smo najmanje sumnjali  i skoči s sjedalice počevši mutirati i ljuštiti lice dok ostali bespomoćno ostaju zavezani uz njega je jedan od najbolih scareova ikad u modernom horroru.
Fuchs (Joel Polis)

Kraj je također dijaboličan i crn, baš kao i cijeli film jer imamo dvojicu "antijunaka", jedine preživjele koji znaju da će umrijeti od hladnoće, usamljeni u mraku carstva leda, ali prije toga će jedan od njih koji nosi sjeme Thinga morati sebi skratiti muke.

Jer što je vrijednost jednog života, kad su svi životi na zemlji u pitanju?
Odgovori li bi ste svi: "Pa ništa! Ja bi se žrtvovao za cijeli svijet!"
Ipak priča je malo drugačija dok zurite u cijev pištolja.
Carpenter to zna, vjerujte mi.

Ocjena: 8.8/10
Autor:
Zujo
dr.loomis @ 17:03 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, listopad 9, 2007
http://www.imdb.com/title/tt0056869/
Zujina recenzija:

Pozz, ovo je moja prva recenzija na movie-maker blogu.
Nema treme jer ipak godinama pišem na raznim filmskim forumima.
Mariova i moja želja je bila da se uključim u rad ovog bloga koji kako vidite
uživa veliku popularnost kod ciljane skupine.

Odlučili smo našim stalnim i budućim čitateljima pružiti ipak nešto više od klasične recenzije novih filmova i  preporuka, pa smo kreirali ovu moju kolumnu u kojojću pisati i analizirati svima poznate i voljene kultne filmove i klasike.
Ipak su klasici zaslužni za naše filmsko odrastanje, prve strahove i želje i moje će nastojanje u pisanju biti da pokušam analizom približiti klasike mainstream publici i potaknuti ih  na gledanje.

Svi su čuli za Alfreda Hitchcocka, svi su čuli za ptice.
Čak i vrapci na grani znaju da su ptice veliki film. Ali zašto?

5 razloga: 

1. Nema teže stvari kod snimanja filma od režiranja dijaloške scene u kojoj ravnopravno sudjeluje 5,6 osoba. 
Samo rijetkima je ovo uspijelo a da ne izgubi svježinu svakidašnjeg dijaloga. (Glengarry glenn ross/David Mamet, Mulholland Dr./David Lynch - scena castinga s braćom Castigliani, Reservoir dogs/Tarantino - uvodna scena doručka u dineru). 

Kod Hitcha imamo također scenu u svetipičnom američkom dineru, koji ostakljen s visine nadgleda maleno ribarsko mjesto.
Lokacija scene je s razlogom na visini, simbolika potječe od ptica, ali i od povlaštenog položaja čovjeka u današnjem prirodnom hranidbenom lancu. 

Scenu nosi Jessica Tandy (dobitnica Oscara za Driving Miss Daisy), koja jedina zauzima znanstveni i logički pristup koji je naravno uvijek na strani prirode, a ne čovjeka.
 
Hitch stvara izvrsnu scenu, u kojoj u 3 bitu(bit=dramaturški odjeljak scene) uvodi lik zabrinute histerične majke i tako ima cijelu gradaciju napetosti: od prve sumnje, do objašnjenja, pa do opravdanog straha i panike koja prelazi ljudska objašnjenja. 

2. Scena napada, koja sljedi nakon scene u dineru, je iz iste sekvence, ali predstavlja možda najbolji komad žanrovske režije uopće u kinematografiji.
 Hitch uvodi napad ptica prvo s zvukom, bez da vidimo napad, čime stvara još veću napetosti i potkrepljuje genijalnu ideju da sastavi cijeli soundtrack filma upravo i isključivo od atmosferskih zvukova - (u filmu nema niti jednog takta glazbe).

Analiza režije: 
Prvo prikazuje napad par galebova na lika ispred auta koji toči gorivo. (Ovo je prikazano brzim pokretima kamere tzv. filažima.)

Kako je napadnut, benzina curi van rezervara i polako i napeto ide prema drugom dijelu ulice do auta, kraj kojeg je čovjek koji pali cigaru. (Prikazano izvrsnim horizontalnih glide švenkovima).

Čovjek ne čuje povike ljudi iz dinera i baca šibicu. (subjektivan kadar skupine promatrača iz dinera)

Vatrena stihinja juri preko cijelog trga izazivajući eksploziju koja je pračena freeze frame jump cutovima Tippi Hedreninog lica - (za to vrijeme revolucionarna montažna spona). 

Nakon ekspolzije sljedi ogomni skoro ekstremni western total snimljen u izrazito gornjem rakursu(ptičja perspektiva) - (s nekih 40 metara visine snima zapaljeni trg). Polako u kadar ulaze galebovi koji lepršaju na vjetru, doboko u visini neba i skupljaju se u jato, te najavljuju veliki napad. Rad čistog genija! 

3. Tijekom napada glavna glumica Tippi Hedren u bijegu od ptica se zatvori u skučenu, staklenu telefonsku govornicu, koju opsjedaju ptice, udarajući kljunovima i glavama u staklo. 
Hitchcock tako dobiva snažnu metaforu - glavna glumica se panično trese u zatočenoj govornici, podsiječajući na zatvorenu pticu u krletci. 
Vrlo, vrlo promišljeno i pametno.

4. Najinventivnija montažna scena u filmu je skupljanje vrana na dječijem toboganu. 
Žena sjedi, a iza leđa su prečke na kojima se igraju djeca iz škole. 
Ženinu koncentraciju prekidaju samo zvukovi ptičjih krila, polako vidimo u krupnjacima dolazak 3,4 ptice. 
Kad se nesvjesna žena okrene, ugleda tisuće ptica koje stoje skoro matematički i geometrijski poredane na čeličnoj konstrukciji prečke.
 
Ta scena je strašna, jer nam sugerira da ptice razmišljaju i promišlljaju , te su svjesne napada i potpuno u kontroli. Slične stvari koriste i Spielberg kako bi napravio morskog psa u Raljama gledateljima inteligentnijim  i Joon Ho Bong u Domaćinu (The Host/Gwoemul - vidi Mariovu recenziju).

5. Fantastičan posljednji kadar u filmu, kad ostaje napuštena kuća, ispred koje je par tisuća ptica, koje samo nepomično zure u buđenje novog dana. Taj kadar najavljuje kontinuiranost straha i mogućnost da ostanemo u atmosferi filma dugo nakon izlaska iz kina. 

Svi glavni likovi kad se spase i pobjegnu u automobilu, ponesu s sobom krletku s papigama. Ironično, zar ne?

Hitchcock je luđak, nadan se da recenzije nije duga, ali mislim da ovaj film ne zavrijeđuje ništa kraće i sažetije, tipa: "Ovaj film je zakon" ili "Ludnica".

OCJENA: 8/10
dr.loomis @ 13:01 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare