Linkovi
Blog
ponedjeljak, travanj 12, 2010



OPĆENITO:

            Završeni su još jedni  Dani Hrvatskog Filma, 19. po redu. U 6 dana od 371-og prijavljenog filma gledatelji su mogli pogledati njih 173 koji su ušli u konkurenciju za festivalske nagrade. Filmovi su bili raspoređeni u 6 kategorija,  igranoj, dokumentarnoj, animiranoj, eksperimentalnoj i namjenskoj, te onoj video spotova.  Festival je organiziran od strane Studentskog Centra u Zagrebu i pružio je priliku svim filmskim djelatnicima i mladim entuzijastima  sa „prijavljenom“ adresom u Hrvatskoj da pokažu svoj redateljski, scenaristički, glumački i producentski talent kao i vještinu baratanja kamerom,  te montažnu i glazbenu kreativnost. U svemu tome najstariji filmski festival u Hrvatskoj imao je puno toga za reći ali na žalost nije imao kome. No, idemo redom.

            Svečano otvaranje započelo je u utorak 06.04. u 20.30 na kojem je festival otvoren pred mnogobrojnom publikom koja je srčano aplaudirala svakoj riječi voditeljice programa Nataše Dangubić. Na cijeloj ceremoniji se osjećala dobra vibra, zajedništvo i želja za napretkom hrvatskog filma. Čak je i nevjerojatno zvučala činjenica koju je izrekao glavni organizator i koordinator festivala Davor Šišmanović kako je iznenađen koliko je ljudi odlučilo prisustvovati festivalskom otvaranju s obzirom da je na televizijskom programu večeras poslastica Lige prvaka, uzvratna utakmica Barcelone i Arsenala. Sveprisutne je u ekstazu bacila Radojka Tanhofer koja je nagrađena Zlatnim Oktavijanom za životno djelo. Nakon službenog otvaranja i dodjele spomenute nagrade u 21.00 prikazano je 7 filmova iz igrane konkurencije. Kako su se filmovi redali jedan za drugim u dvorani se mogao vidjeti lagani odljev publike i ostajalo je sve manje i manje ljudi.  Odmah je postalo sumnjivo koliko je zapravo bilo iskreno ono aplaudiranje, ona potpora i ono zajedništvo od prije svega sat vremena. 

            07.04 na red je došao drugi dan prikazivanja igrane konkurencije u kojoj je na prvoj projekciji u 13.30 dvorana bila sablazno prazna, nije bilo TV kamera niti ikakvog predstavnika medija.  Skupilo se svega 50-ak ljudi koji su uglavnom bili prijatelji autora čiji su filmovi bili po rasporedu  prikazivanja. Projekcije u 16.00, 18.30 i 21.00 prošle su sa sličnim odazivom. Postalo je jasno da interesa za ovu manifestaciju nema i da su sve izrečene riječi o zajedništvu i potpori na otvaranju samo puka laž popraćena standardnom procedurom aplaudiranja. Otvaranje je kao i obično poslužilo za prešetavanje „velikih“ zvijezda poput  Vinka Brešana, Lorene Čavar, Nataše Janjić, Lane Gojak i njima sličnim, dok je „obični“ puk došao u potrazi za mogućim shrimp coctailom ili kanepe zalogajem.  Idućih dana slijedile su projekcije animiranih, eksperimentalnih, dokumentarnih i namjenskih filmova te video spotova. Odaziv publike bio je jednak nakon čega su se jasno postavila pitanja: Za koga se prikazuju ovi filmovi? Da li postoje ljudi koje ovo zanima? Gdje je potpora etabliranih filmskih djelatnika svojim mlađim kolegama? Zašto se mladi autori međusobno ne podupiru u nastojanju da se zajedničkim snagama isprofilira novo i bolje doba hrvatskog filma? 

           11.04 nakon svih prikazanih filmova u 20.30 uslijedila je dodjela nagrada i zatvaranje festivala. Ne začudo, svita ljudi počela se skupljati već sat ranije. Izgledalo je to kao nekoć kad su se uz dnevne novine besplatno dijelile knjige pa su ljudi stvarali velike gužve ispred još neotvorenih kioska ne bi li uhvatili najbolje mjesto za svog književnog miljenika. Na samoj dodjeli nagrada opet je Nataša Dangubić dobivala pljesak nakon svake izrečene rečenice. Opet se osjetilo zajedništvo i potpora mnogobrojne svite. Naravno, falša. Svaki prozvani dobitnik bio je pozdravljen velikim pljeskom i pojedinim zviždukom(onim pozitivnim)  što je na trenutke podsjećalo kao da se radi o dodjeli daleko ozbiljnije nagrade na daleko značajnijem festivalu gdje svi znaju o čemu i o kome se radi. Najsmješnija od svih bila je „zvjezdica“ imena Ivan Glowatzky, smješten na kraju dvorane. Izgledao je potpuno nezainteresirano i  dozvolio si je da tijekom projekcije Grand Prix nagrađenog filma nekulturno i bez ikakvog poštovanja prema autoru šapuće na uho svojoj plavkastoj pratilji. Party za kraj preselio je šačicu ljudi u kafić Tatra &TD koja se nedugo zatim, nakon samo nekoliko pića i odsviranih glazbenih brojeva razrijedila i zaključila ovu tužnu priču.


ORGANIZACIJA:
         Studentski Centar kao glavni organizator u pojedinim segmentima zaslužuje sve pohvale. No, na nekim stvarima moraju poraditi. Marketing festivala odrađen je krajnje neprofesionalno. Samo nekoliko plakata i 3-4 medijska članka nisu dovoljna da bi obavijestila publiku kako se događa nešto ozbiljno i vrijedno po pitanju hrvatske kulture, hrvatskog filma. Nevjerojatna činjenica jest da službeni medijski pokrovitelji na svojim internet portalima imaju svega  po jedan članak vezan uz sam festival. Nadalje, festival je otvoren u utorak a službeni katalog festivala bio je dostupan tek u četvrtak što je za jedan festival koji sebe smatra ozbiljnim ipak dosta neozbiljno. 

           Program samog festivala je za svaku pohvalu. Uz glavni program filmova u konkurenciji ističe se izvanredan popratni program. Noći hrvatskog filma po uzoru na Noć muzeja i Noć kazališta dala nam je priliku svake večeri pogledati jedan od filmova iz hrvatskih filmskih radionica. Imali smo priliku reprizirati ili po prvi put pogledati filmove  „Crnci“ Zvonimira Jurića i Gorana Devića, „Čovjek ispod stola“ Nevena Hitreca, „Kenjac“ Antonija Nuića, „Metastaze“ Branka Schmidta, „U zemlji čudesa“ Dejana Šoraka, „Vjerujem u anđele“ Nikše Sviličića i „Zagrebačke priče“ omnibus skupine autora.  Posebnu projekciju u čast dobitnici Zlatnog Oktavijana Radojki Tanhofer imao je i jedan od najboljih hrvatskih filmova „H-8“. Iz popratnog programa zanimljive su bile i filmske radionice „Kritički dani“ i „Improvizirajući s filmom“ kao i interesantni „Market ideja- pitch forum“. Izvrsna ideja organizatora za sve mlade je „Skate pool kino“, izložba skate fotografija i projekcije skateboard filmova na kojoj se imalo što vidjeti. Nakon svakog festivalskog dana svi prisutni imali su se prilike zabaviti u Klubu SC i Teatru &TD gdje su nastupali razni bendovi i D.J.-evi. 

          Posebna priča organizacijskog dijela su djelatnici samog festivala. Glavni koordinator festivala Davor Šišmanović, uvijek dobro raspoložen, bio je dostupan u svakom trenutku i redovito je pratio stanje na i oko festivala što nije čest primjer. U press centru i na ulazu u kino dvoranu ordinirale su izuzetno ljubazne, simpatične i dobro pripremljene hostese. Najsvjetlija točka festivala zaista je prezenter filmova u konkurenciji Boško Picula. Boško se zaista trudio informirati o svakom filmu, prezentirati ih s razumijevanjem na najbolji mogući način, te svojim pitanjima izvući iz tremom ukočenih filmskih ekipa što više informacija kako bi publika na što bolji način znala o čemu se radi i što ih očekuje. Boško, svaka čast.


FILMOVI U KONKURENCIJI:
            Na iznenađenje mnogih skeptika mlada hrvatska filmska garda imala je što pokazati. Možda najveće iznenađenje u pozitivnom tonu je igrana konkurencija u kojoj su se pokazali iznimno scenaristički talentirani mladi autori i uvjerljivi glumci kao i ostali članovi filmskih ekipa. Autori su iskazali britkost u izražavanju i mnogi u nedostatku budžeta produkcije isticali svoju kreativnost. Tematika ne poznaje tabu teme, eksperimentira se sa sexom, otvoreno se priča o društvu u kojem živimo, iskreno i kvalitetno se predstavlja emocionalan odnos među ljudima. Intrigantno je da pojedini autori pokazuju koliko film zapravo može biti surov i depresivan ali jednako svjež dok drugi pokazuju veliku dozu duhovitosti nenametljivim humorom. Uz više nego zanimljive eksperimentalne i animirane filmove u kojem smo uvijek i bili jaki, izuzetno je oduševila selekcija dokumentarnog filma sa zanimljivim temama i subjektima koje prate maestralne vlastite kompozicije. Za kraj smo mogli pogledati retrospektivu najboljih hrvatskih reklama odnosno seriju namjenskih filmova kao i ponajbolje glazbene spotove iz proteklih 365 dana.

            Neke od filmova vrijedi izdvojiti. Među igranim filmovima „Colour lab“ Vladimira Končara, „Inkasator“ Igora Mirkovića, „Špansko kontinent“ Ivana Sikavice, „Tetrapak“ Filipa Peruzovića i „Vjeran pas“ Hrvoja Zuanića. Među dokumentarnim filmovima „Astralis institucija“ Igora Neljaka, „Če sem sem, ma beloga tovara ne zovem moro“ Željka Kreme, „Kratki pregled raspadanja“ Nikole Strašeka, „Lanternist“ Tanje Kanceljak i „Poštar s naslovne strane“ Tomislava Topića i Tomislava Mršića. Među animiranim filmovima „Guliver“ Zdenka Bašića, „Miramare“ Michaele Muller, „Povratak“ Magde Dulčić i „Tišina mora“ Vjekoslava Živkovića.  Među eksperimentalnim filmovima „Arheo 29“ Vladislava Kneževića i „Sky spirits“ Damira Čučića i Borisa Poljaka.


 ZANIMLJIVOST:
            Iako festival publiku nije pridobio dodjeljivala se nagrada publike za najbolji film. Bilo je „prekrasno“ vidjeti kako se pojedini autori bore na njenu naklonost pozivanjem što većeg broja prijatelja, lijepljenjem plakata ispred dvorane, te razgovorima ispred same dvorane u svrhu samopromocije. Među njima najupadljiviji i „najduhovitiji“ bio je splitski „konceptualni umjetnik“ Ante Kuštre koji se vječito šuljao u i oko Studentskog Centra ne bi li našao način da pridobije pokojeg glasača za njegov preserans zvan „Zoo Tito“. Inače, ispred same dvorane bilo je dozvoljeno lijepiti plakate i ostavljati promotivne letke. Duhan s mirisom vanilije odavao je činjenicu da je Ante Kušte u blizini i da skrivećki pokušava polijepiti što više plakata te barem na taj način nekog prisiliti na dolazak. Dan prije njegova filma uspio je polijepiti plakate po svim dijelovima Studentskog Centra. No, na njegovu žalost, na projekciji njegovog filma skupilo se svega 54 osobe (ja brojao). Razočarani Ante tužnim je glasom progovorio: „A gdje su moji Zagrebački obožavatelji?“   


Čestitke svim nagrađenim filmovima i njihovim članovima:
http://www.sczg.hr/dhf/


AUTOR: MARIO

dr.loomis @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 11, 2009
Uvijek su me profesionalno plašile dvije stvari: 1. Loš film, 2. Vrhunska gluma. Večeras ću se posvetit ovom drugome. 
Priznajmo da nikad filmska zajednica neće imati glumca kao najvećeg od svih - Marlon Brando. NIkad!!!
Toshiro Mifune je mrtav, Nicholson je nakon jebenog Schmidta na izdisaju, 
McQueen i Newman su mrtvi, Delon, Belmondo i Mastroiani balzamirani. Da ne govorim od Stewartu i Cagneyu...

Tko je najboji glumac današnjice u svim generacijama?

Netko će reć Dustin Hoffman, netko Micheal Gambon a netko čak i Kang Ho Sang ali budimo iskreni ima više generacija glumaca ali samo jedan prelazi granice vrhunske kvalitete i strahopoštovanja. 

Najveći glumac današnice je BENICIO DEL TORO. 
Nažalost nije mu niko ni blizu. 
Pogledajte u jednu večer: 21 Gram, Che i Fear and Loathing i sutra dan Schmidta, Easy rider i Coocko's nest i iskreno procjenite...

Lik je dobar tko Jack u najboljim danima, znači danas i sutra je najbolji.

Toliko od mene i BENICIA
dr.loomis @ 03:32 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 1, 2008

01.Zack and Miri Make a Porno – red.Kevin Smith
Smithov originalan humor prepun ironije i cinizma do sada je uvijek prolazio sa uzdignutim palcem prema gore. Ako tu pridodamo i neodoljivo simpatičnog Setha Rogena onda bi zabava trebala biti zagarantirana. No iskustvo nas uči da ne idemo grlom u jagode.
NAJAVA:listopad '08.

02.Peur(s) du noir/Fear(s) of the Dark – red.Blutch Charles Burns
Iako bi većina na samu pomisao animiranog filma očekivala nešto za djecu, a što mogu gledati i odrasli, ovog puta nije tako. Kada su u pitanju Francuzi nikad nisi na čistom. Praktično crno-bijeli crtić s jezovitom ukletom kućom, lavežom pasa, odvartnim paucima i inim frikovima izričito je, zbog oznake R, namijenjen starijem puku.
NAJAVA:listopad '08.

03.Blindness – red.Fernando Meirelles
Misteriozan triler zapravo je adaptacija novele Jose Saramagoa, priča o gradu pogođenom čudnom pandemijom sljepila. Uz jaku glumačku postavu(Julianne Moore, Danny  Glover, Mark Ruffalo, Gael Garcia Bernal, Alice Braga)  najjači adut je svakako brazilski redatelj.
NAJAVA:listopad '08.

04.W. – red.Oliver Stone
Stone predstavlja biografiju o mlađem Bushu, njegovim mladenačkim pustolovinama, političkim ambicijama i djelovanju. Stone ne otkriva ni dobre i ni loše strane Busha već ostavlja da odlučimo sami.
NAJAVA:listopad '08. (netom prije američkih predsjedničkih izbora)

05.Max Payne – red.John Moore
Ako su mogli Doom i Hitman nema razloga zašto ne bi i Max Payne. Klasičan Mark Wahlberg i klasična poslastica za ljubitelje video igara.
NAJAVA:listopad '08.

06.Changeling – red.Clint Eastwood
Cowboy Eastwood okreće se političkim temama. Kroz priču iz dvadesetih godina prošlog stoljeća o samohranoj majci koja gubi dijete provlači teme zataškavanja, korupcije i negativnosti medija. Eastwoodu u prilog idu odlične kritike iz Cannesa.
NAJAVA:listopad '08.

07.Xiu Su shi jian/The Shinjuku Incident – red.Tung Shing Yee
Nakon odličnog filma Moon to, Yee predstavlja novu hongkonšku priču akcijsko-dramskog žanra. Uz originalnog i inovativnog Yeea razlog optimizma su i Jackie Chan, Ken Watanabe i Daniel Wu.
NAJAVA:listopad '08.

08.Synecdoche, New York – red.Charlie Kaufman
Oskarom nagrađeni scenarist kreće u svoj redateljski prvijenac s biografskim filmom o pozorišnom redatelju Caden Cotardu koji nakon niza životnih poraza napušta dom i sastavlja pozorišnu trupu u jednom skladištu. No njegove umjetničke vizije ruši životna stvarnost. Uloga kao stvorena za Philip Seymour Hoffmana.
NAJAVA:studeni '08.

09.Milk – red.Gus Van Sant
Još jedna biografska drama. Ovog puta je riječ o gradonačelniku San Francisca, Harveyu Milku, deklariranom homoseksualcu i gay aktivistu. Pokoji zagrljaj, gay poljubac i golišavi muškarac sigurno se mogu očekivati. Sean Penn se čini kao interesantan izbor.
NAJAVA:studeni '08.

10.Quantum of Solace – red.Marc Forster
"Jubilarni" 22. James Bond po redu. Priča se ovog puta djelomično temelji na kratkoj istoimenoj pričici Jana Fleminga i nastavlja se na Casino Royale. I prije projekcije krenule su negativne priče vezane za "coca-colu zero", no i bez toga, Bond je već odavno dušu prodao vragu.
NAJAVA:studeni '08.

11.The Day the Earth Stood Still – red.Scott Derrickson
Filmski klasik iz 1951., nagrađen Golden Globeom, obožavan je film među istinskim ljubiteljima SF-a. Dok će spomenuti čupati kosu s tjemena, mlađe generacije će sigurno impresionirati moderna robo-tehnologija i pokoji CGI. Nakon Toma Cruisea u War of the Worldu dolazi nam Keanu Reeves.
NAJAVA:studeni '08.

12.Valkyrie – red.Brian Singer
Singer se nakon superjunaka okušao u "povijesnom" filmu koji se temelji na priči iz 1944. Grupa časnika pokušava izvesti atentat na Hitlera. Iako ne zvuči obećavajuće, o tom potom. Tom Cruise u glavnoj ulozi, pa tko voli nek izvoli.
NAJAVA:prosinac '08.

13.Shanghai – red.Mikael Hafstrom
Švedski redatelj prezentira englesko-mandarinsku povijesnu dramu o Amerikancu koji istražuje ubojstvo prijatelja uoči napada na Pearl Harbour. Nakon relativno uspješnog 1408 Hafstrom nastavlja suradnju sa John Cusacom.
NAJAVA:prosinac '08

14.The Curious Case of Benjamin Button – red.David Fincher
Fincher se nakon Zodiaca okrenuo adaptaciji priče Scotta Fitzgeralda. U centru priče je Benjamin Button koji se počinje pomlađivati no posljedice nisu baš ugodne. Fincher igra na sigurno s provjernom glumačkom kombinacijom Pitt-Blanchett.
NAJAVA:prosinac '08.

15.The Spirit – red.Frank Miller
Nakon što ga je Rodriguez "naučio" redateljskim tehnikama Miller je pokušao sam. The Spirit je ekranizacija stripa Millerovog preminulog kolege i prijatelja Willa Eisnera. Policajac lažirane smrti pojavljuje se kao "Duh" te se bori s kriminalom na ulicama Chicaga. U koliko je Miller ostvario upola dobar film kao Sin City očekuje nas dobra zabava.
NAJAVA:prosinac '08. (moguća odgoda za koji mjesec)

16.Tokyo! – red. Joon-ho Bong, Leios Carax, Michael Gondry
Po uzoru na New York Stories gdje su Coppola, Allen i Scorsese prezentirali New York kroz tri različite priče rodila se ideaja(čitaj želja) za sličnom prezentacijom Tokija. Bongov segment nazvan je Shaking Tokyo, Caraxov Morde, a Gondryev Interior Design.
NAJAVA:prosinac '08. (premijeru je već imao u kolovozu u Japanu)

17.Revolutionary Road – red.Sam Mendes
Na vijest da Leo i Kate ponovo glume zajedno zatitrala su srca gotovo svih žena ovog svijeta. Mendes adaptira roman R. Yatesa, priču o korporativnom zaposleniku Franku Wheeleru čiji se snovi i želje raspadaju u okrutnoj svakodnevnici, a utjehu nalazi u svojoj supruzi. Najavljena je i puno eksplicitnija scena seksa nego ona u Titanicu. Dovoljan razlog za mnoge.
NAJAVA:prosinac '08.

18.Dilli 6 -  red.Rakesh Mehra
U prvim danima nove godine stiže pomalo čudan bolivudski proizvod. Dilli 6 je atipičan indijski film prepun crnog humora, a čija socjalna tematika nije skrivena pjesmom, plesom i suzama.
NAJAVA:siječanj '09.

19.Friday the 13th – red.Marcus Nispel
Nakon The Texas Chainsaw Massacrea i Hitchera producent Michael Bay nastavlja sa remakanjem horor klasika. Na red je došao i rad Sean Cunninghama. Što reći, ako Halloween ne može bez Donalda Pleasencea, ne može ni Friday the 13th bez Betsy Palmer.
NAJAVA:veljača '09.

20.Gake no ue no Ponyo/Ponyo on the Cliff – red.Hayao Miyazaki
Princeza Mononoke i mala Chihiro osvojile su dječja srca diljem svijeta, no hoće li i ribica Ponyo? Možda je dovoljan samo potpis majstora japanske animacije. Snažan proljetni adut.
NAJAVA:travanj '09 (iako se u Japanu prikazuje već godinu dana)


AUTOR:MARIO


dr.loomis @ 23:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 29, 2008
            Otkad sam svjestan svog postojanja ni jedan film nije stvorio toliku polemiku, toliki nesrazmjer pozitivnog i negativnog mišljenja o samom filmu kao što je to svježi proizvod franscuske horor scene A I'interieur aka «Inside»(mislim na polemiku u društvu mojih prijatelja). Gdje početi? Možda najbolje od sinoć. Smjestismo se tako nas sedmero u improvizirano ljetno kino domaće izrade naoružani vinom, pivom i cigaretama. Naš filmski kolovođa Zujo odlučio se za spomenuti horor, što sam ja kao obožavatelj žanra uz negodovanje ostatka ekipe s oduševljenjem prihvatio. Uz konstantna žaljenja i komentare "Daj ugasi ovo nasilničko sranje!"  83 minute filma dogurale su do kraja, nekima su proletjele u trenu, nekima je to opet izgledalo kao da traje cijelu vječnost. I onda je počela nervozna dernjava, raznorazne teorije po pitanju nasilja i nerealnosti u filmskoj industriji i samoj umjetnosti filma. Zujo i ja na sve moguće načine branili smo stavove A I'interieura, Dugonja i Ivana bili su pak suzdržani dok su naspram nas dvojice bila dva orangutana i jedna aždaja. Obasipali su nas pitanjima: Kakav je smisao ovakovih filmova? Zašto toliko nasilja u filmu? Kako La femme(lik iz filma) može ubiti na tako naivan način toliki broj ljudi(aludirajući na nerealnost)? Zašto se nakon odličnog i napetog uvoda film pretvorio u opće klanje s popratnih desetak hektolitara krvi? Što je to inovativno u ovom filmu? Tko daje novce za ovakva ostvarenja? Uz sav trud i dobru volju nije išlo jer se rasprava pretvorila u opći kaos i prešla je na domene literature, politike, stvarnog života i još mnoge druge. Za mene je najbolje bilo prestati i sutra(odnosno danas) na miru napisati post u vidu odgovora na jučerašnja pitanja, no prije toga kratko o filmu.
 
            Četiri mjeseca nakon sudara u kojem je izgubila supruga trudnoj Sarah(Alysson Paradis) bliži se dan poroda. U ugodnoj večeri na vrata joj se pojavljuje misteriozna žena jednostavnog naziva La Femme(Beatrice Dalle) s namjerom da joj otme nerođeno dijete. Nakon šokantnih prijetnji La Femme ulazi u kuću u kojoj počinje igra mačke i miša uz mnoštvo pristiglih (ne)željenih gostiju okupanih u bazenu krvi...
            Francuski horor na početku ovog milenija objavio je rat lošem, namaštovitom i pomalo pretencioznom novom američkom hororu. Iz njihove kinematografije izašla su tri izvrsna naslova, Promenons-nous dans s les dois/Deep in the Woods, Haute Tension/Switchblade Romance, Frontiere(s)/Frontier(s). A I'interieur je četvri u tom nizu(unaprijed isprika ako sam izostavio neko veliko ime), čudniji i krvaviji, iako ne toliko kvalitetan kao spomenuti u najmanju ruku šokantniji i ne manje bitan. A I'interieur sadrži mnoštvo kvalitetnih segmenata kao što su dobra ideja, solidna izvedba, vrhunska rasvjeta, zadovoljavajući efekti, napetost bez nepotrebnih scareova, izvrstan slasher lik u vidu La femme, pohvalne dosjetke(toster u glavu), fantastične uloge dviju glavnih protagonistica, briljantan atmosferski soundtrack, no vidljive su i neke mane kao nepotrebne informacije(badnjak), pomalo plitak scenarij i plagiranje scena(Sarah iglom slučajno ubija majku(slična scena u filmu The Descent), zabijena ruka nožem u drvena vrata(slična scena u filmu Blood Simple). Jest da film izgleda i pomalo amaterski i naivno, no riječ je o debitantskom uratku Alexandre Bustilloa i Julien Maurya, a ovakvog debija ne bi se posramio ni Carpenter. Hektolitri krvi koji šikljaju na sve strane i kad treba i kad ne treba svojevrsna je posveta starim slasher klasicima kao i želja autora da krajnje izdanje filma bude što više trashy. Kao i većina novijih francuskih filmova i A I'interieur sadrži neizostavnu političku poruku zato i jesu spomenuti imigrantski nemiri jer će možda neki taj detalj smatrati viškom. A I'interieur nije nikakav masterpiece ali je dobro žanrovsko osvježenje te bitno ostvarenje za nastavak francuskog horora, no definitivno nije za svakoga. Po starom dobrom običaju ide i ocjena, 6.6/10.
 
1.Kakav je smisao ovakovih filmova i zašto toliko nasilja u filmu?
Osnovni smisao horora kao žanra je naravno suprotan od komedije. Ako ona za cilj ima nasmijati čovjeka onda je smisao horora prestrašiti istog. Jednako tako jedna od najvećih ljudskih slabosti je strah a horor je najbolji način da ga čovjek otkrije u koliko to želi. Ljudsku znatiželju u dubini oduvijek su zanimali pojmovi poput mistike na rubu postojanja koja se veže uz pitanje "što bi bilo kad bi bilo", ljudska amoralnost i pobjeda slabijeg dobra protiv moćnijeg zla, a ti pojmovi su osnova horora. Jednako tako ja mogu postaviti pitanje: Kakav je smisao romantičnih komedija? No ipak sam dovoljno svjestan da romantična komedija kao nekakav podžanr komedije ima svoju publiku koja je željna loše patetike, falše romanse, sretnog imaginarnog svijeta u kojoj cvijetaju ruže od čokolade i sve miriše na najljepše svibanjsko bilje. Povraća mi se na vijest da u kina stiže film Seks i Grad, no ponavljam, svjestan sam da publika to puši i da je željna svega navedenog. Pitanje zašto toliko nasilja jednako je pitanju zašto toliko patetike, a odgovor je jednostavan. Postoji publika koja obožava filmsko nasilje, s druge strane postoji publika koja obožava filmsku patetiku, s treće strane postoji publika koja obožava hardcore pornografiju.  Što čovjek prije postane svjestan naših različitosti prije će prestati postavljati ovakva pitanja.
 
2. Kako La femme  može ubiti na tako naivan način toliki broj ljudi(nerealnost)?
            Nerealnost je u filmu uvijek bila prisutna, samo je pitanje u kojoj mjeri. Nekim horor klasicima se smatraju filmovi A Nightmare On Elm Street i Halloween koji također imaju nerealne djelove. Sjetimo se antologijske scene prvo spomenutog filma kada se mlada Tina koprca po plafonu sobe a iz nje pljušti više krvi nego je prosječni čovjek ima. No zbog te scene koja je u najmanju ruku nerealna film izgleda apsolutno moćnije i upečatljivije. Drugo spomenuti sadrži scenu u kojoj mrtva Annie leži na krevetu a poviše njene glave stoji nadgrobna ploča Judith Myers što bi značilo da ju je Michael Myers imao u džepu cijeli film. To jest nerealno ali nam na najbolji način objašnjava motiv M.Myersovih ubojstava. Pređimo na drugi žanr. Jako je nerealno kada James Bond s planine skoči na motoru i uđe točno na vrata aviona, ali baš zbog tih banalnosti on i jest Bond i baš ga zbog toga volimo. Primjera ima toliko da bi ih mogli nabrajati do sutra. Jedino što je bitno je to da nerealnost ne pređe granicu dobrog ukusa nego da nerealni detalji budu u službi filma. Prije no što se počne pričati o nerealnosti A I'interieura treba pogledati barem 200 horor klasika jer tvrdim da  A I'interieur ima zbrčkanih segmenata ali nikako ne prelazi granicu.
 
3. Zašto se nakon odličnog i napetog uvoda film pretvorio u opće klanje s popratnih desetak hektolitara krvi?
            Klasičan slasher horor počiva na slasherovom klanju. Uvodni dio uvijek je intrigantan, nejasan, jezovit i nabijen negativnom atmosferom sve dok potpuno ne upoznamo žrtvu i slashera. Mana A I'interieura jest plitak scenarij koji nas nema dovoljno vremena držati u napetom uvodu nego na žalost već poslije 30 minuta ulazi u završnicu. Rijetki su slasheri koji napetost mogu držati do pred sam kraj, zato se i smatraju klasicima. Razlog količine krvi je spomenut u kratkoj recenziji gore.   
 
4. Što je to inovativno u ovom filmu?
            Kada bi po godišnjem broju snimljenih filmova izabirali one s nekom inovacijom pogledali bi ih jako malo. No A I'interieur nema neku bitnu inovaciju za filmsku umjetnost ali definitivno ima žanrovsku a to je trajanje scena ubojstava. Gdje bi mnogi rezali kod uboda škarama u oko autori ovog filma pokazuju beskompromisnost do kraja, neviđenu brutalnost te stvaraju gadljivost kod mnogih ali obrnuto proporcionalno rastu u očima ljubitelja horora.
 
5. Tko daje novce za ovakva ostvarenja?
            Kako je film kao dio umjetnosti odavno postao prostitucija i najbitnije je projekt odraditi u plusu horor je definitivno jedan od najisplativijih žanrova. Zvuči čudno ali jest. Duljina trajanja horora nije skoro pa nikad iznad 90 minuta. U hororima glumci su većinom anonimusi, amateri ili propale zvijezde te je honorar za njih jako malen. Snimanja se odvijaju u velikoj većini na svega nekoliko lokacija(općenito- jedna kuća, auto, šuma, maleni posjed i sl.). Ne pridodaje se previše važnosti skupim specijalnim efektima te svi teže trash potencijalu. Horor će kakav god da je imati publiku od 10 do 20mil. $, a snimanje košta u velikoj većini svega 1mil $.
 
Link za  À l'intérieur:
http://www.imdb.com/title/tt0856288/

AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 22:12 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 11, 2008
Kenges produkcija se zadnjih par godina isprofilirala u najbolju hrvatsku producentsku kuću koja prozvodi animirane, eksperimentalne filmove i komercijalne projekte poput dizajna tv špica, reklama i sličnog. Nije slučajno da zadnje dvije godine odnosi i nagradu na DHF-u (danima hrvatskog filma) za najbolju producentsku kuću. Danas, godinama nakon što je globalni uspjeh Zagrebačke škole animiranog filma izbljedio pod navalom tehnološkog i kretivnog razvitka svijetskih kinematografija, Kenges postaje lučonoša novog hrvatskog animiranog preporoda. Na vrhu Kengesa stoji kreativna snaga u obliku Simon Bogojević- Naratha, afle i omege spomenute renesanse.

Narath je još 2000-te ukazao na svoj talent osvojivši Oktavijana za najbolji exp. film "Bardo Thodol", zanimljivu interpretaciju Tibetanske knjige mrtvih, koja je oduševila gledatelje i kritiku originalnim vizualima, odličnim 3D i 2D efektima i compositingom.  2003. Simon završava "Plasticat" - 10 minutni animirani film o futurističkim eskapadama jednog mačka, potpuno realiziran u 3D tehnici. Film osvaja 10-tak cijenjenih filmskih nagrada: Oktavijan za najbolji animirani film (12.DHF), Nagrada publike - Anima Mundi (Sao Paolo i Rio de Janeiro), Najbolji kratki film - Future Film Fest - Bologna, Najbolji comp film - London International animation fest, Nagrada publike - Brusseles i ostale.

Plasticat je na mnogo načina otvorio vrata 3D animaciji u Hrvatskoj i ponukani njegovim uspjehom ekipa iz Kengesa je odlučila svake godine izbaciti par vizualno modernih, tehnološki relevatnih i sadržajno zanimljivih naslova koju su često prizivali ironijski i promišljeni duh genijalne Zagrebačke škole animiranog filma koja nam je i donjela jedinog Oscara.

2006. Izlazi Simonov film "Levijatan" - adaptacija motiova iz legendarne knjige Tomasa Hobbesa.
Film pogađa publiku ravno u želudac, kroz brojne nagrade dokazujući da hvalospjevi i talent nisu slučajni. Ovaj  film pokazuje da animacija ne treba biti nužno infantilna, dapače da je animacija ponekad i najbolji izbor za progovaranje o ozbilnjim temama. Film je osvojio mnoštvo relevantnih nagrada: Oktavijan - Najbolji animirani film (DHF.15), Darklight Fest - Irska, Grand Prix - Dani Hrvatske animacije, Spec. nagrada žirija - Badalona, Spec. nagrada žirija - Ljubljana, Clermont - Ferrand - 2 nagrade (publika i naj. anim. film), Zlatna medalja - Beograd, Pris de Court- Pariz - Najbolji zvuk, Tabor film fest - najbolji domaći film, KROK - Kiev, Cortocirciouto - Santiago de Compostela, Najbolja europske animacija - Grand OFF.
Link na film: http://www.kenges.hr/kratki_det_hr.php?comm_id=14

Simonovim stopama nastavlja i mladi kolega iz Kengesa, David Peroš Bennot, koji u stop animation tehnici opet oživljava zaboravljeni plastelin, kojeg vješto miksa s 3d i 2d efektima kod pozadine i atmosfere. Iako je autorski ovaj film slabiji od Simonovih, vizualnost je besprjekorna. Film je osvojio nagrade: Posebno priznanje: I castelli animati, 2006, Italija ,Posebno priznanje, Animateka 2006, Ljubljana,Posebno priznanje, Cortisonici 2007, Varese, Nagrada žirija za najbolji animirani film, Mauvais Genre 2007, Tours, Nagrada za najbolji kratki film u konkurenciji zemalja centralne i istočne Europe (CEI), Maremetraggio International Short Film Festival 2007,Nagrada za najbolji animirani film, Dokufest 2007, Posebno priznanje, Milano Film Festival 2007.
Link na film: http://www.kenges.hr/kratki_det_hr.php?comm_id=13

2008. Veljko Popović iz splitskog studija "Lemonade 3D", pitchira mračnu ideju o konzumerizmu i modernom ropstvu Simonu koji gura ideju filma sve do ministarstva i uz pozamašnu financijsku potporu (200 000,00kn) koproducira film. Nakon svjetske premijere filma u legendarnom kinu "Zlatna Vrata" u Splitu, obznanjeno je da će film biti poput Plasticata i aktualne Morane prikazan na najvećem svjetskom festivalu animacije u Annecy-ju. Uz tu veliku čast film je odmah na prvom festivalu osvojio nagradu (Najbolji debitant - DHF). U režijsku preciznost, zanimljivost i metaforičnost teme, bogat sound design i razarajuću vizualnost se možete sami uvjeriti na sljedećem linku na kojem možete pogledati film: 
http://www.kenges.hr/kratki_det_hr.php?comm_id=19

Na nedavnim danima hrv. filma uz Veljka je po tko zna koji put nagradu maznio i Simon za svoj novi film "Morana" koji je po mom osobnom sudu jedan od najboljih hrvatskih animiranih filmova još od  Vukotićevog Oscarom nagrađenog Surogata i Marušićevog "Nebodera". Genijalni eksterijeri koji plijene svojom raskoši i bojama, studioznan, spori, meditativni režijski i montažni ritam, dramatuška originalnost, metafizičke epizode, dualnost motiva, metaforičnost, simboličnost, vrhunski dizajn atmosfere (vatra, kiša, patriclesi) samo prodonose duboko promišljenoj temi čiji lajtmotivi pametno variraju i poigravaju se spajajući početak i kraj, prošlost i budućnost, genezu života i sklada flore, faune i čovjeka s mračnom apokaliptičnom verzijom neizbježnog kraja. Uz blago šovinističko i ironično objašnjenje kraj filma koji "udara ispod pojasa", ali kako svi znamo istina geneze naših problema nije uvijek "politički korektna". Link na film: http://www.kenges.hr/kratki_det_hr.php?comm_id=21


Kao što smo i mi na našem blogu pokušavali biti lučonoše ozbiljnog filmskog bloganja, tj. suzdržavali se od imbecilno kratkih recenzija, birali često filmove s ruba i pokušavali educirati nerijetko površnu blogersku javnost, tako je i Kenges produkcija hrabro krenula u nemilosrdnu bitku krativne slobode i mjenjanja tmurne hrvatske animacijske svakodnevnice. Ovaj tekst im odaje dužno priznanje ali i služi kao najava za naš, skoro zgotovljeni debitantski animacijski uradak koji će biti kombinacija klasične stop animacije i videa, te priziva trashy efekte Tom Savinija i poetiku Sam Raimijeve "Evil Dead" triologije. Gledajmo Hrvatsko!

Autor: Zujo
dr.loomis @ 20:06 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 30, 2008
1.Horton Hears a Who!(2008), red.Jimmy Hayward&Steve Martino
Debitantski animirani uradak spomenutog dvojca prekrasna je istoimena priča iz davne 1954. Theodora Greisela, poznatijeg kao Dr.Seuss(How the Grinch Stole Christmas, The Cat in the Hat). U središtu priče nalaze se slon Horton i gradonačelnik Whovilla, gradića kojeg zajedničkim snagama trebaju spasiti od propasti. Priča o prijateljstvu, povjerenju, ljubavi ali i zavisti i ljubomori, vizualno izgleda kao kombinacija Pixarove animacije(Hortonova džungla) i Burtonovskih likova(gradic Whoville) s obilje najsitnijih detalja ispeglanih do savršenstva. Napetost u datim trenutcima podiže odlična Conanovska glazba John Powella. Poslastica za ljubitelje animiranih filmova, posebno za one najmlađe. Glasove su među ostalima posudili Jim Carrey, Steve Carell, Carol Burnett, Seth Rogen.
OCJENA:7.2/10
 
2.The Bank Job (2008), red.Roger Donaldson
            Iznimno zabavan kriminalistički triler donosi istiniti događaj iz '71, pljačku jedne od londonskih banaka čiji detalji nisu poznati ni dan danas a povezana je i s korupcijom najvišeg britanskog vrha. Priča ispričana na tipičan britanski način prepuna intrigantnih situacija, namještaljki, nepredvidivosti i ironičnog humora u kojoj dominira britanska akcijska zvijezda Jason Statham. Odličan izbor poslije jutarnjeg jogginga ili za večernju razbibrigu.
OCJENA:6.5/10
 
3.Awake(2007), red.Joby Harold
            Triler autora Harolda, ujedno njegov debitantski uradak prolazi solidno. U središtu priče je mladi bogataš Clay(Hayden Christensen) koji ima sposobnost ostati budan duhom i kad mu tijelo spava no ima problema sa srcem kojeg treba transplatirati. Za njegovo zdravlje se trgaju novopečena supruga Sam(Jessica Alba), prijatelj dr.Harper(Terrence Howard) i sumnjičava majka Lilith(Lena Olin)...Čudljiva ali jako interesantna ideja s logičnim i pomalo neočekivanim krajem, no sa cjelokupno zbrčkanim i nerazrađenim scenarijem i lošom glumačkom izvedbom(izuzevši Lenu Olin). Odlična ideja koja je ipak postala žrtva sveukupno loše izvedbe.
OCJENA:6.1/10
 
4.Good Luck Chuck(2007), red.Mark Helfrich
http://www.imdb.com/title/tt0452625/ 
            Dr.Charlie od malih nogu začaran je da neće imati pravu ljubav. Da stvar bude gora svaki idući muškarac djevojci koja je bila s njim bit će onaj pravi. Problem dolazi kad se Charlie istinski zaljubi. Priča s uvijek istim likovima, zaljubljeni mladić i neodoljiva djevojka, mladićev prijatelj, perverzni debeljko kojemu je svaka druga riječ fuck, pussy, boobs...te djevojčina najbolja prijateljica, u ovom slućaju je to brat sumljive seksualne orjentacije impresioniran Nietzscheovom filozofijom. Sve već mnogo puta viđeno. Opet Jessica Alba i opet katastrofa. Izgleda da joj je ipak Max Guevera najveći domet karijere.
OCJENA:4.5/10
 
5.The Nanny Diaries(2007), red.Shari Springer Berman&Robert Pulcini
            Bestseler Emme McLaughlin i Nicole Kraus o mladoj djevojci koja se traži i nakon završetka školovanja iznjedrio je i svoje filmsko izdanje. Nakon Lost in Translation i Girl with a Pearl Earring karijera Scarlett Johansson se neobjašnjivo munjevitom brzinom strmopizdila s tek ponekim bljeskom poput Match Pointa ili The Prestigea. Poput Bridget Jones i Nanny je film koji želi u isto vrijeme biti i ozbiljan i životopisan i humorističan i simpatičan, ali ništa, ali baš ništa mu ne polazi za rukom. Awful.
OCJENA:3.4/10

AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 21:36 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 23, 2008
1.Dario Argento
Rođen je 7. rujna 1940 u Rimu. Sin je producenta Salvatore Argenta. Karijeru je započeo kao filmski kritičar dnevnih novina Paese Sera. Priliku koristi kao mladić '67. kada sa Bernardom Bertolucciem piše scenarij za Leoneov Once Upon A Time In Wast. Redateljski debi ostvaruje '70. s The Bird With The Crystal Plumage. Potom na platna pretače svoje najstrašnije unutarnje ideje i ulazi u krug redatelja giallo filmova(filmovi sa žutim omotom). U karijeri je režirao preko petnaest filmova a napisao scenarije za njih tridesetak. Jedan je od najcjenjenijih horor redatelja u povijeti i zasigurno najbolji talijanski.
 
            Je li u redu biti opsjednut s groznim mislima i dijeliti ih s drugim ljudima?...Zvuk, izgleda prelijepo. -Dario Argento
 
Na spomen imena Daria Argenta vjerojatno prvo što pada na pamet je Suspiria. ONA je početak trilogije o trima vješticama, zvanim majkama. U središtu priče je mlada Amerikanka koja dolazi u njemački Freiburg u plesnu akademiju. Neugodni zvukovi, jezive situacije i ponajviše nestanak najbolje kolegice mladoj Amerikanki uvlače sumnju te otkriva nevjerojatan slučaj. Kraj donosi smrt zla, smrt vještice, smrt prve majke Supiriorum.
 
Klasična horor priča 70-tih bez dubokog scenarija i snažnih detalja, no ono što Suspiriu čini masterpieceom i ono što JU izdiže iznad njoj sličnih jest Dario Argento tj. njegov stil. ONA obiluje velikom količinom jezive atmosfere napete do maksimuma. Nisu JU bez veze mnogi kritičari opisali kao film koji i danas, 30 godina poslje, stvara neopisivu nelagodu. ONA je također prepuna sablaznih i nepredvidivih situacija te originalnih Argentovskih ubojstava prepunih krvi. Uz to je pravi primjer pomoću kojeg i najveći laik dolazi do spoznaje da je za ovakav film obvezatan klvalitetan soundtrack. Nevjerojatno neugodne i atmosferski negativno nabijene teme The Goblinsa prate najbitnije djelove priče a gledatelja drže atento do kraja. Ono zbog čega je Suspiria najpoznatija i omiljena, meni posebno, jest fascinantna Argentova filmska fotografija prepuna detalja s raskošnom paletom prekrasnih boja u kojoj dominira žarka crvenakasta pozadina koja na ekranu izgleda predivno.
 
Danas u vrijeme kojekakovih horor remakeova mnogi producenti molili su, a mole Argenta i dalje da im ustupi prava. Argento se zakleo da remakea neće biti dok je god živ, no upitno je hoće li ostati dosljedan naspram moći $$$. Neke uspomene ne blijede jer Suspiria je pravi primjer kako jedan horor s pomalo škrtim scenarijem može u isto vrijeme biti zastrašujuć, originalan, interesantan i paranoičan, te zvučno i vizualno savršen. Top ten horor klasika.
OCJENA:8.5/10
 
Tri godine poslje teško je bilo očekivati baš novu Suspiriu. Inferno je nastavak u svakom pogledu, nastavak priče i nastavak stila. Radnja seli u Rim i New York. U centru priče su brat i sestra Mark i Rose. Rose otkriva detalje događaja iz plesne akademije te na posljetku biva ubijena. Iza ubojstva stoji majka Tenebrarum koja žudi za osvetom. Ubrzo Mark istražuje sestrino ubojstvo te pomalo slažući puzzle otkriva cijelu istinu.
 
Ako se uspoređuje zasebno sa Suspiriom u bilo kojem pogledu Inferno nije toliko moćan i inovativan, no ako ga gledamo kao nastavak Inferno je izuzetno kvalitetan i dojmljiv. Argento nastavlja svoj prepoznatljiv vizualni i atmosferski stil. Bazira se na savršenim i Argentovski originalnim bizarnim scenama i čudljivim događajima zbog kojih cijeli film izgleda kao najmračnija java. Zbog raskoši i ljepote svijetla, sjene i posebice boja užitak gledanja je potpun. U svakom pogledu Inferno je fantastična nadogradnja Suspirie.
OCJENA:7.9/10
 
4.Asia Argento
http://www.imdb.com/name/nm0000782/     
Rođena 20. rujna 1975. u Rimu. Filmska karijera naprosto joj je bila suđena i zagarantirana. Kći je Daria Argenta i Darie Nicolodi, talijanske glumice i scenaristice Suspirie, unuka talijanskog producenta Salvatore Argenta i nećakinja producenta Claudia Argenta. Kao djevojčica pokazivala je svoj bunt, sklonost ekscesima i zanimanje za film što je ocu Dariu dokazalo da ima vlastiti proizvod kakav je želio te ju je uputio u svijet glume. Svoj prvijenac imala je s devet godina. Surađivala je s mnogom Darijevom filmskom djecom poput Lomberto Bave ili Michele Soavia, a nerijetko je potegla i do Hollywooda (Land of the Dead, Marie Antoinette, Last Days, xXx, B.Monkey). No najbolje uratke je imala baš pod palicom oca u filmovima Trauma(1993), La Sindrome di Stendhal(1996) i Il Fantasma dell' Opera(1998). Asia se trudi pokazati i svoje redateljsko umjeće no veliki uradak još nije ostvarila.
           
Jedino mjesto kojeg se sjećam kao malo dijete je kino, mislim da sam tamo i rođena...Ponekad promislim da mi je otac podario život jer mu je trebala glavna glumica za njegove filmove. -Asia Argento
 
I da, 27 godina poslje Inferna dolazi poslijednja priča iz Argentove trilogije koja se seli u samo srce Rima. Drevna urna pronađena je u kovčegu na iskopinama nedaloko od Rima i prebačena je u muzej na istraživanje mladoj američkoj studentici Sarah(Asia Argento). Otvaranje kovčega prouzročit će lavinu nasilja, pljački i nekontroliranog ponašanja. Razlog je buđenje treće, najmočnije majke Lachrymarum. Sarah s vremenom shvaća da ima moći bijele vještice i postaje jedina nada u borbi protiv majke Lachrymarum koja iz minute u minutu sve više preuzima svijet.
 
            La Terza Madre je jedno veliko razočarenje i neslavan završetak Argentove trilogije. Sam scenarij je podosta plitak i obiluje isklišeiziranim scenama nesvojstvenim za Argenta. Izostala je i njegova dobro poznata napeta atmosfera koja stvara jezu. Tjekom Suspirije i Inferna baš ta atmosfera natjerat će svakog gledatelja da trpi nuždu i da ne skida pogled s ekrana. Ovdje je to izostalo. Glazbe ima, ali nije na nivou i u datim trenutcima dok svira, kao i da ne svira što je iznenađujuće s obzirom da je njen tvorac Claudio Simonetti, jedan od Goblinovaca, tvoraca glazbe u Suspiriji. Nepredvidivost je na razini Jason X-a ili Halloween:Resurrectiona, a originalnost na razini Ghost Shipa ili The Messengersa. Scena raspleta filma jedno je od većih razočarenja u mom životu. Ona prekrasna fotografija koja je krasila Argentova ostvarenja, posebice žarka boja u potpunosti je izbljedila. Jedino u čemu je Argento ostao donekle dosljedan su stare dobre trash maske i brutalna ubojstva s mjerom. Još jedan plus odnosi se i na Asiu koja je najsvijetlija točka cijelog filma.
 
            Šteta, šteta, šteta, veliko finale je izostalo. La Terza Madre u svakom pogledu ostavlja dojam najjeftinijeg horora i staje uz bok ostvarenjima Eli Rotha, Steve Backa, Rob Zombiea i James Isacca. Je li to kraj jedne maestralne karijere ili svojesvrstan kiks? Svi koji vole Argenta znaju da je ovo definitivno ispod njegovog najnižeg nivoa. Film za brzi zaborav.
OCJENA:3.2/10
 
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 12:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 26, 2008
            Od samog početka prikazivanja filma na platnu, tj od samog početka postojanja filma rodila se ideja, kako prikazati temu koja će zastrašiti gledatelja. Mnogi su eksperimentirali, no onima kojima je to pošlo za rukom danas se smatraju istinskim začetnicima horor žanra. Među njima ističu se James Whale, Robert Wiene, Rupert Julian, F.W. Murnau, Karl Freund i Victor Halperin koji su dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća užasavali ljubitelje filma svojim otkričima (danas klasicima) poput Das Cabinet des Dr.Caligari(1920), Nosferatu, eine Symphonie des Grauens(1922), The Phantom of the Opera(1925), Faust- Eine deutsche Valkssage(1926), The Cat Creeps(1930), Frankenstein(1931), The Mummy(1932), White Zombie(1932), Invisible Man(1933), Mad Love(1935) i dr. Kao žanr, horor se tih godina nije do kraja popularizirao i nije nailazio na preveliko odobravanje. Trebalo je ipak čekati neka bolja vremena.
 
Vremenom su se nizali naslovi kao The Wolfman(1941), Creature from the Black Lagoon(1954), The Quartermoss Xperiment(1955), Horror of Dracula(1958), The Revenge of Frankenstein(1958) ili Psycho(1960) koji su trebali opipati puls gledateljstva i nagovijestiti horor renesansu koja je konačno dočekana s oduševljenjem ranih sedamdesetih, a potrajala je sve do kasnih osamdesetih. Taj po mnogima, iako najkrvaviji ujedno i naiskreniji žanr tih je godina iznjedrio neka od djela s kojima su generacija 70tih i 80tih odrastale u otkrivanju svoje najveće slabosti, straha. No nije samo strah bio presudan. Nekoliko ključnih faktora nalazi se u pojmovima koje običan i moralan svijet skoro pa ne poznaje i zbog kojih je horor postao omiljen, mistika(sve ono što u stvarnosti ne postoji, ali je na rubu postojanja), amoralnost(žeđ za litrama prolivene krvi koje nisu dio svakodnevnice) i heroj(ina)(osoba s kojom se gledatelj poistovjećuje u nepravednoj je borbi na život ili smrt s višestruko močnijim zlom).
 
            Među redateljima zlatnog doba horora ugurala su se mnoga, danas kultna imena poput George A. Romera, Tobe Hoopera, David Cronenberga, William Friedkina, Wes Cravena, Richard Donnera, Stuart Gordona, Tom Hollanda, John Carpentera i još mnogih drugih, a spomenuto renesansno doba počastilo nas je brojnim naslovima poput The Last House on the Left(1972), The Exorcist(1973), The Texas Chain Saw Massacre(1974), Jaws(1975), Carrie(1976), The Omen(1976), Dawn of the Dead(1978), Halloween(1978), The Shining(1980), Friday the 13th(1980), Poltergeist(1982), The Thing(1982), A Nightmare on Elm Street(1984), Re-animator(1985), The Fly(1986), Child's Play(1988), Candyman(1992). Europskom produkcijom dominirala je talijanska kinematografija kao perjanica horora, a imena poput Lucio Fulci, Michele Soavi, Ruggero Deodato, Lomberto Bava i njihovi filmovi Non si sevizia un paperino(1972), Cani arrabbiati(1974), Ultimo mondo cannibale(1977), Cannibal Holocaust(1980), E tu vivrai nel terrore- L'aldila(1981), Demoni(1985), Deliria(1987) i danas su rado gledana roba.
 
Ako je itko pomislio da sam zaboravio na jedno ime, ne, nisam ga zaboravio. Namjerno sam ga odvojio od ostatka talijanske reprezentacije jer klasici kao Suspiria(1977), Inferno(1980) i Tenebre(1982) obavezuju me da il capitanu dam poseban pasus. Jedan i jedini, maestro Dario Argento.
 
Svemu jednom dođe kraj pa tako i zlatnom dobu horora. Od devedesetih pa sve do danas horor je ušao u potpuni zastoj i tek su se kriomice provlačili neki naslovi poput Ringu(1998), The Others(2001), Haute Tension(2003) ili The Descent(2005) koji su u potpunom zastoju barem malo podsjetili na stare dane slave. Horor publika se potpuno promijenila, došla je nova generacija koja ne poznaje gore spomenute naslove te su im servirani filmovi koji u suštini nemaju velike poveznice sa filmovima zlatnog doba. Jedina poveznica je nepošteno stavljanje u isti koš. Cabin Fever(2002), House of the 1000 Corpses(2003), Wrong Turn(2003), House of Wax(2005), Hostel(2005) proizvodi su nove filmske generacije, a Rob Zombie, Eli Roth, Jaume Collet-Serra, Rob Schmidt njihovi su predstavnici uz koje horor kao istinski žanr nema svijetlu budućnost, ugrožen je kao najugroženije životinjske vrste i žudi za spasom.
 
Ovaj tekst inspiriran je nedavnim gledanjem filma Skinwalkers(2006) redatelja James Issaca koji se već jednom dobrano narugao Sean S. Cunninghamu i njegovom Jason Voorheesu. Naravno riječ je o preseransu zvanom Jason X. Skinwalkersom se ponovo narugao svima onima koji su dugo godina gradili imidž ikone vukodlaka. Svim istinskim ljubiteljima horora i onima koji će to tek postati sa teškom tugom na srcu moram konstatirati da horor laganim koracima izumire. Nažalost, nema mu spasa.
 
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 19:19 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 25, 2008
Ova je dodjela bila upečatljiva po potpunoj europskoj glumačkoj dominaciji. Naime sve četiri glumačke nagrade su otišle u ruke španjolca, francuskinje, britanke i britanca.  Voditelj Jon Stewart se jedva snalazio kroz nerazrađeni scenarij (vjerojatno zbog štrajka scenarista), a jedino pravo iznenađenje je donjela Tilda Swinton. Jedna od stvari koja me iznenadila je što su prezenteri uglavnom bili nekvalitetni glumci B-Klase tipa: Patrick Dempsey, Keri Russell, Jessica Alba i The Rock. Stvarno jadno. Dodjelu je obilježio i užasno slab izbor pjesma pa bi umjesto zagarantiranih 5 minuta užitka umorno zijevao na kauču. Naravno i ovu dodjelu je hrvatima obilježila sodoma i gomora u obliku studijskih komentatora: dosadnog i neinformiranog Boška Picule, pospanog i nedovoljno kompetentnog Petra Krelje i naravno zvijezde večeri imebecilnog Nenada Korkuta koji svake godine uspije pokvariti dodjelu filmskih nagrada modnim komentarima koji nikog živog ne zanimaju. Nenade molim te skupi svoju majicu "I Love Nicole" i odjebi iz države u jebeni Pariz pa tamo komentiraj sve te puste haute couture i Chanel kretenizme. Kad već odlaziš molim te povedi i gđu. Vesnu koja umjesto da pusti originalne govore nagrađenih filmaša, preko engleskog jezika natuca fragmentirani hrvatski poput Joe Šimunića.

Najbolji film: No country for old men

Očekivano i zasluženo. Film koji sjeda na drugu loptu i koji će uvijek više cijeniti kritika nego publika.
Veliki film i Oscar kao kruna karijere za Coenove.

Najbolji glavni glumac: Daniel Day Lewis - There will be blood

Svi nominirani su bili odlični, ali Daniel je jednostavno predobar. Magična moć transformacije još jednom sugerira njegovu veličinu. Trenutačno nedodirljiv i nenadmašan glumac srednje generacije.

Najbolja glumica: Marion Cottilard - La Mome

Vrhunska biografska uloga i moj favorit. Marion je jednostavno jedna od najljepših žena u filmu.
Njen duh, šarm i izgled su toliko svježiji i dominantniji od američkih glumica. Sad je isto potvrdila i svojom glumačkom vještinom. Tko god je odveo kući nakon dodjele, može biti sretan čovjek.

Najbolji sporedni glumac: Javier Bardem - No country for old men

Javier je izvrsnom i jezivom ulogom zatvorio usta kritičarima koji su nespretno zaboravili nominirati njegovu zahtjevnu ulogu u Mar Adentro. Glupo je reči da je nepravda ispravljena, jer je ovaj Oscar i više nego zaslužen.

Najbolja sporedna glumica: Tilda Swinton - Michael Clayton

Veliko izneneđenje večeri, iako je meni Tilda imala i uspjelijih uloga, opet nije nepravedno.
Ali ne mogu se oteti dojmu da je Cate Blanchett puno kvalitetnija od svih nominiranih glumica zajedno.
Sva sreća da nije pobjedila Ruby Dee, koja ima 2 minute screen timea u Američkom Gangsteru.

Najbolji redatelj: Ethan i Joel Coen - No country for old men

Dovoljno je pogledati samo režiju scene kad Josh Brolin pronađe novce i odlazi do stabla gdje pronalazi leš posljednjeg krijumčara droge. Vrhunsko umjeće braće Coen. Iako nebi bilo nepravedno i da je otišlo u ruke P.T Andersona.

Najbolji originalni scenarij: Diablo Cody - Juno

Simpatičan scenarij je najveća snaga ovog indie dragulja. Vrckavi dijalozi koji u najneočekivanijem trenutku dramski trijumfiraju su solidan oscar izbor. MIslim da je Michael Clayton više zaslužio nagradu. Ali opet dobro već je postala tradicija da "mali" filmvi otmu Oscara u svoje ruke.

Najbolji adaptirani scenarij: Ethan i Joel Coen - No country for old men

Jedni od najboljih scenarista današnjice braća Coen, sad imaju dva oscara za scenarije, onaj originalni za Fargo i adaptirani za No country for old men. Veliki doseg izvrsnog dvojca.

Najbolja fotografija: Robert Elswitt - There will be blood

Zaslužen oscar za Robert Elswita. Iznimna ljepota kadrova, odlična rasvjeta, bogatstvo upotrebe širokokutnih objektiva u surovim totalima američke prirode. Bitan Oscar za veliki film.

Najbolja montaža: Christopher Rouse - Bourne Ultimatum

Mislim da su svi filmovi osim Into the wild u ovoj kategoriji zaslužili Oscara prije nego Bourne. Iako je ovaj film jedan od najboljih primjera moderne, frenetične akcijske montaže. Ja sam više za nenametljivu montažu There will be blooda, ali akademija misli drugačije.

Art direction: Dante Ferretti, Francesca lo Schiavo - Sweeney Tood

Art direction za ovo Burtonovo preseravanje od filma je bio očekivan jer art directori imaju najviše za pokazati upravo u period peicevima. Meni bi ovaj film bio isključivo nominiran za zlatnu malinu, ali dobro.

Najbolji kostimi: Alexandra Byrne - Elizabeth - The Golden age

Ovu rubriku nek komentiraju kreteni poput Nenada "Kidman" Korkuta i Borisa "Fešn Guru" Banovića.

Najbolji make-up: Didier Lavergne, Jan Archibald - La Mome

Ovu rubriku nek komentiraju Viktor Drago, Saša Joka i ostali muškarci koji se šminkaju.

Najbolja glazba: Dario Marianelli - Atonement

Akademiju je uduševila kombinacija off zvukova poput tipkanja pisaće mašine i raskošne gudačke dionice. Po tome Karlheinz Stockhouzen bi trebao imati barem 10 Oscara. Iznimno slaba godina što se tiće glazbe, u kojoj je jedini dobar bio There will be blood koji nije ni nominiran.

Najbolja pjesma: Glen Hansard, Marketa Irglova - Once

Uvjerljivo najbolja pjesma u lošem izboru. Bilo je zanimljivo i vidjeti human potez voditelja dodjele Jon Stewarta koji je dozvolio vremenski zakinutoj Marketi da se ponovno dođe zahvaliti svima koji su glasali. Lijepa gesta poslovično hladnih amera.

Najbolji zvuk / Montaža zvuka: Bourne Ultimatum

Već i mladi redatelji shvaćaju bitnost kvalitete i bogatstva zvuka u filmu. Svaka čast Bournu, ali moj glas ide There will be bloodu koji nije ni nomniniran u kategoriji najboljeg zvuka već montaže zvuka. Oba Oscara idu Bournu. Ok, valjda stručnjaci znaju zašto.

Najbolji vizualni efekti: The Golden Compass

Drugo izneneđenje večeri u kojem je veliki favorit bio Transformers. Kako mrzim CGI efekte, uopće mi nije bitna ova kategorija. Meni su još uvijek najbolji maketa i animatronic efekti iz Star Warsa.

Najbolji animirani film: Ratatouille

Bez izneneđenja nagradu odnosi izvrsni Ratatouille iako je srce bilo za Persepolis.

Najbolji strani film godine: Die Falscher (Austrija)

Najslabija kategorija godine bez izvrsnih: La Mome, Se, Jie, Zwartboek, 4 months, 3 weeks & 2 days.
Pogledao sam Die Falscher riječ je o solidnom filmu koji stvarno nije ništa posebno. Jedan od najslabijih najboljih stranih filmova svih vremena.

Najbolji dokumentarac: Taxi to the dark side

Opet je radila politička korektnost pa je od 5 filmova bilo nominirano 3 ratna ili antiratna dokumentraca, ja bi Oscara dao War Danceu. Barem ima dušu punu afričkih ritmova, umjesto zveckanja strojnice.

Najbolji kratkometražni dokumentarac: Freeheld
Najbolji kratkometražni animirani: Peter and the wolf
Najbolji kratkometražni igrani: Le Mozart des pickpockets

Fotogalerija: http://www.imdb.com/features/rto/2008/photo_gallery/

Autor: Zujo
dr.loomis @ 13:09 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, veljača 1, 2008
Evo nastavljamo s mojom analizom nadolazećih Oscara. Mnogi su pa tako i ja odahnuli nakon što je štrajk scenarista prestao i što je 100% sigurno da će i ove godine biti dodjele. Nadam se da će to biti odlična i zanimljiva večer koja će pružiti obilje raskoša, zabave i intrige. Zašto? Pa kako sam pogledao skoro sve filmove koji su ove godine nominirani, mogu samo reći da je ovo jedna od boljih godina. Ima stvarno izvrsnih ostvarenja, koje i ovoj mojoj analizi olakšavaju posao, jer nije se teško prepustiti pisanju o filmovima ako misliš da su stvarno dobri i zaslužuju svaki kompliment napisan u tekstu.
E, pa da mi nastavimo gdje smo stali.

Najbolji originalni scenarij: 

  • Juno (2007) - Diablo Cody   40%
         Lars and the Real Girl (2007) - Nancy Oliver (I)   0%
  • Michael Clayton (2007) - Tony Gilroy (I)   30%
  • Ratatouille (2007) - Brad Bird (I)  30%
  • Savages, The (2007) - Tamara Jenkins  0%
    Komentar: Juno slovi kao izraziti favorit jer je Diabloy Cody uspio prenjeti odlične likove, dijaloge i teen nedoumice bez ikakve trivijalizacije i patetike svojstvene za teen drame, dapače donio je i oštru notu cinizma i crnog humora. Akademija će ovaj film tretirati kao indie dragulj, slično kao i "Little miss sunshine" prošle godine. Ratatouille dokazuje u svakoj minuti genijalnost Brad Birda, i vrlo je zanimljivo po prvi put vidjeti animirani film u ovoj kategoriji. Tony Gilroy također ima odličnu šansu jer je jedan od najzanimljivijih Hollywoodskih scenarističkih nada i bacio je svjetlo na sebe scenarijima za superpopularnu i superkvalitetnu Bourne triologiju. Savages i Lars su nažalost preindependent produkcije i ovdje samo statisti.

    Moj favorit: Ratatouille - bilo i zanimljivo vidjeti pobjedu animiranog filma, Ratatouille je dovoljno kvalitetan da probije led.

    Najbolji adaptirani scenarij: 
  • Atonement (2007) - Christopher Hampton (I)   30%
  • Away from Her (2006) - Sarah Polley (I)   0%
  • No Country for Old Men (2007) - Joel Coen; Ethan Coen   40%
  • Scaphandre et le papillon, Le (2007) - Ronald Harwood  0%
  • There Will Be Blood (2007) - Paul Thomas Anderson   30%
    Komentar: Atonement ima velike šanse zbog velike popularnosti knjige, a ako je nešto popularno dobro adaptirano, to je već pola Oscara, sjetite se samo Oscara Emmi Thompson za "Razum i osjećaje". Away form her nema šansi iako je zanimljivo vidjeti popularnu glumicu Sarah Polley nominiranu. Ronald Harwood za Papillon nema također šansi zbog prostog razloga što je nominiran skupa s teškašima Braćom Coen i P.T Andersonom. P.T Anderson je rasturio film i scenarij, ali možda se film gubi prema samom kraju u previše arty ukus za akademiju i sigurno je da mu nedostaje još pokoja snažna dramska scena poput one kolektivnog pjevanja u Magnoliji.  Pobjeda Braće Coen je novac u banci, jer ovo je jedan od najboljih scenarija u zadnjih 10-tak godina, uz bok Fargu koji ih je i lansirao u Hollywoodksi mainstream s prefiksom - najbolji scenaristi.

    Moj favorit: No country for old men/ There will be blood. Oba filma obožavam ali ipak mala nijansa ide Coenovima.

    Najbolja filmska fotografija:
  • Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford, The (2007) - Roger Deakins   10%
  • Atonement (2007) - Seamus McGarvey   10%
  • No Country for Old Men (2007) - Roger Deakins   20%
  • Scaphandre et le papillon, Le (2007) - Janusz Kaminski (I)  20%
  • There Will Be Blood (2007) - Robert Elswit  40%
    Komentar: Jesse James mi nije uopće tehički dobro snimljen film, ali dobro Roger Deakins je jedan od najpoznatijih DP-a u poslu, Atonement je britanski odgovor na raskošne vizuale i eksterijere s gušenim ratnim koloritom i bogatom paletom ljubavnih pejzaža, No country je odlično snimljen film, ali je to po priči dosta mikrosvijet prostora i oporim, izbljedjelim eksterijerima treba više "boosta" da bi akademija primjetila, ipak ako Coenima krene tijekom večeri mogli bi skupiti sve nagrade takozvanim "domino efektom". Papillon je možda i najzanimljivije i najinovativnije snimljen film, ali ne vidim pobjedu Janusza Kaminskog koji je već napunio svoju vitrinu Oscarima. Sve se u mojoj glavi svodi na There will be blood koji je snimljen toliko dobro da našim DP-ima vjerojatno rastu zazubice.

    Favorit: There will be blood - ako dobije, bit će to jedan od najzaslužnijih Oscara večeri.

    Najbolja montaža:
  • Bourne Ultimatum, The (2007) - Christopher Rouse  0%
  • Into the Wild (2007) - Jay Cassidy   0%
  • No Country for Old Men (2007) - Ethan Coen ; Joel Coen  40%
  • Scaphandre et le papillon, Le (2007) - Juliette Welfling  30%
  • There Will Be Blood (2007) - Dylan Tichenor  30%
    Komentar: Bourne osim briljantno montirane sekvence potjere u Tangiersu, nema puno toga za pohvalu, Into the wild je to zbog prestiža, montaža mu nije najjači forte, Coeni su sami smontirali film poput Robert Rodrigueza i to će igrati akademiji kao kuriozitet i simpatična činjenica, obavili su i odličan posao. Papillon bi bio najpozvaniji da dobije ovu nagradu, ali mislim da će biti jedan od gubitnika večeri, There will be blood je izvrsno montiran film, ali možda se akademija zasitila i dodjeli Oscara filmu manje epske montažne kvalitete.

    Moj favorit: Scaphandre et el papillon - film je smontirala žena i dokazuje odličnu plejadu ženskih montažerka kroz povijest (Thelma Shoemaker i Dede Allen .npr)

    Najbolja glazba:
  • 3:10 to Yuma (2007) - Marco Beltrami (I)  30%
  • Atonement (2007) - Dario Marianelli   30&
  • Kite Runner, The (2007) - Alberto Iglesias (I)  5%
  • Michael Clayton (2007) - James Newton Howard  5%
  • Ratatouille (2007) - Michael Giacchino   30%
    Komentar: Beltrami je od Yume napravio neki mish/mash Morriconeovske glazbe i neoelektronike koji bi se mogao dopasti kretenima iz akademije koji će dati Oscara liku koji citira Morriconea, a ne Morriconeu (ne računam one žalosne Oscare za životno djelo). Kad nisu dali Morriconeu Oscara za BIgsy-ja, MIssion (po om sudu oz Mulholland najbolji sountrack ikad) i sve spaghetti westerne i kad nisu nominirali There will be blood koji je hrabro eksperimentirao s glazbom i donio odličan soundtrack, onda me boli k.... za ove nominirane, a od James Newton Howarda koji reciklira kroz karijeru 1,2 glazbene teme (izuzetak je glazba za "Genijalni um") me više hvata muka.

    Moj favorit: Kite runner - jebiga moram neki kad There will be blood nije nominiran. Sramota!


    Najbolji strani film:

    12
    Beaufort
    Die Falscher
    Katyn
    Mongol

    Komentar: Kategorija u kojoj nema Scahandre et el papillon, 4 months, 3 weeks and 2 days, i Zwartboek i La Mome mi uopće ne igra ulogu. Neshvatljiv  potez akademije, nisam gledao nijedan od ovih filmova pa ne mogu komentirati. Kategorija najveće kontroverze godine.

    Najbolji animirani film:
  • Persepolis (2007) - Marjane Satrapi; Vincent Paronnaud  10%
  • Ratatouille (2007) - Brad Bird (I)   90%
  • Surf's Up (2007) - Ash Brannon; Chris Buck (II)   0%
    Komentar: I ove godine samo 3 nominacije, akademija bi trebala proširiti ovu kategoriju na narmalno veličinu, pa bi i podigla draž same dodjele i napetosti, ovako s tri filma, ako odbacimo "surf's up" koji je zabavan ali budimo iskreni nije remek djelo, ostanu sam 2 filma. Jedan je genijalna iranska animirana drama "Persepolis", koja kvalitetom i emotivnošću podsjeća na Triplettes del Bellville, iako nema temaski dodirnih točaka. Nadasve zaniljiv stil animacije i teme, te podrijetlo filma je ovaj film doguralo do nominacije. Ja navijam za Persepolis iako ako dobije iza nagrade će se čitati veliki dodvoravački, politički kontekst. Ratatouille je potpuno suprotan primjer, remek djelo zabave i genijalno tečne režije, koja ga gura u red 3-d animacijskih klasika (Toy Story) i bez problema nadmašuje izvrsne: Shrek, Nemo, Izbavitelji, Monsters Inc. i Cars. Vrlo je vjerojatno da i ovdje buđet box office uspijeh Ratatouillea čini svoje. Ne vjerujem da će akademija riskirati s Persepolisem.

    Moj favorit: Persepolis

    Autor: Zujo
  • dr.loomis @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
    ponedjeljak, siječanj 28, 2008

    http://www.imdb.com/title/tt0462499/
    Hvala Mariju, šta mi je dopustio da izeđem van gabarita i recenziram John Ramba. Inače on recenzira nove filmove, ali kako čovjek zna koliki sam fan Stallonea (btw: Mario favorizira Schwarzija, a ja Sly-a), bilo je nakako logično da vas ja provedem kroz ovaj film zbog jasnijih poveznica s prethodana 3 filma. John Rambo mi je predstavljao jedan od naiščekivanijih filmova sezone. I tako sam se u ugodnom društvu smjestio u komfornu kino dvoranu Broadway multiplexa Joker naoružan kokicama, spreman za luk, strijelu i traku oko glave. Moćnim zvučnicima je roknula glazbena tema filma popračena glasnim rafalima početne scene. Umro sam i otišao u raj!

    Uf. Nakon par sati s tugom procijedim tvrdnju: "John Rambo razočaranje godine". Film nije smeće, ali nije ni daleko, previše sam očekivao. Dobro sad će neki reći, pa šta si očekivao od Ramba, oscarovsku dramu ili nešto...?  Ne. Ali me zbunio odlični Rocky Balboa 6 nastavak Rocky sage. Naime svi znamo da je Rocky bio odlična oscar drama, koja je osim treninga i finalnog meča s Apollo Creedom nudila i dovoljnu količinu underdog drame, zanimljivih likova i opore Philadelphijske atmosfere. Rambo se nikad nije shvačao toliko ozbiljno, iako je prvi dio - "First blood", bio zapravo raskošna depresivna subverzivna drama koja je samo akciju koristila kao paravan da izrecitira svoje antiratne stavove i baci svijetlo na problem ptsp-a, resocijalizacije u društvo i sramotnog odnosa američke države prema Vjetnamskim veteranima. Rambo je bio ruina od čovjeka, koji je agresivne i nepravedne pripadnike nacionalne grade na čelu s hladnim Brina Dennehyem lišavao života raznim "lo-tech", načinima koristeći umjetnost gerilskog ratovanja (ključna za Vijetnam), protiv brojno i tehnički superiornijeg neprijatelja. Rambo First Blood je film o propalom čovjeku koji kad ga stjeraš u zid i oduzmeš mu ono malo dostojanstva poludi i pretvori se u mašinu za ubijanje, tj. drugu personu koja mu je usađena u mozak metodama discipline i brain washinga tijekom vojne obuke.

    Drugi Rambo je bio najbolji primjer dobre trash akcije koja je tada oduševljavala generacije velikim eksplozijama, većim body countom od prvog dijela, umjesto daljnim razvitkom Rambovog lika. Ok, to je tada trebalo napravit, jer je trebalo uzet kuju kunu od publike i pretjerivanjem stvoriti od Ramba akcijsku ikonu. Opravdano. Treći dio se koristi već prokušanom shemom i nekako je melting pot prva dva dijela. Od first blooda je preuzeo djelove noćnih mora, dobre likove, malo je dublje otišao u lik John Ramba jer je prikazao njegov odnos i žrtvu za pukovnika kao i milost i veliko srce prema malim ljudima kojima Rambo nesebično pomaže. Od drugog dijela je preuzeo visoko oktansku akciju koja i nije bila toliko loša ako se sjetimo odlične scene napada na selo, gerilskih tehnika u Afganistanskim tunelima i špiljama. Scena igre s kozjom utobom na konjima je i na neki način dala filmu kredibilitet i spasila ga od akcijskog prosjeka.

    I nakon toga je došlo pravo vrijeme da se zatvori krug četvrtim dijelom, koji će prikazati Ramba 10, 15 ili 20 godina poslije kako se sve više približava skromnom, zaboravljenom i odbačenom Rambu iz prvog dijela koji živi u nekoj vukojebini poput starog lađara koji lovi otrovne zmije za novce i noći provodi progonjen noćnim morama svojih postupaka. To je i upravo opis početka filma koji me oduševio. I sad umjesto da u sredini filma pri natruhama pravog zapleta Sly ode još dublje u unutrašnjost lika pokazujući sirovom kamerom ono malo savjesti i ljubavi što je u njemu ostalo, Sly izabire lakši put i film svodi na mačističko prepucavanje, pljucanje u rijeku, zle poglede s plaćenim Sas-ovcima i slično.

    Jednostavno okreće fokus s lika i radi ono što sam se pribojavao, akcijski preserans koji se svodi na brutalnu pucačinu iz 2 i 3 dijela. Ok, Sly znamo da je Rambo badass  taj filmski lik već ima stvoren kredibilitet, ali trebao si se poigravati s dramom filma barem 30, 40 minuta duže, da publici u kinu puknu živci od tvoje dvojbe hoćeš li se vratiti ubijanju. Baš kao i u Rocky Balboa, Sly se cijeli film dvoumi hoće li prihvatiti meč s Dixonom, jeli još ima snage i srca?, hoće li se osramotiti?, kako će mu ta odluka pogoditi obitelj? i nakon tih odličnih dramskih scena kad je film već ušao u vode duboke drame lika, Sly okreće ploču i u genijalnoj sceni kaže Paulieu da ima neke stvari u podrumu koje kuhaju u njemu,neka zvijer koja mu govori da nije gotov. Najbolja scena je kad se dva sportska reportera svađaju jel Balboasaorus još ima snage za zadnju borbu. Jedan pita drugog: "Što Balboa radi sad?" Drugi odgovori: "Ma vodi neki restoran u penziji." Prvi replicira: "Što je specijalitet? Izudarana kokoš!". Kad nakon te rečenice vidiš bijes i bol na ostarjelom Slyevom licu, znaš da dolazi teretni vlak koji kupi sve pred sobom. Zrak paraju onelineri tipa: Figherts fight! ili Jedini mišić koji ne možeš nabildati je srce. ili Nitko ne udara jako kao život, ali nije bitno koliko jako može udariti, bitno je koliko udaraca možeš podnijeti i ići naprijed, koliko puta možeš pasti i ići naprijed.

    Uh, sad se naježim kad pišem ove citate iz zadnjeg Rocky-ja koji je remek djelo u rangu prvog dijela. Sve ovo gore nabrojeno novi Rambo nema. Nema trenutka kad se naježiš i znaš da je ovaj ostarjeli Ptsp-ovac pukao i da će pomest lukom i strijelom cijelu jebenu satniju. Toga nema.  Čega ima? Ima loših dijaloga, loše režirane akcije (nije jasno tko na koga puca, nema širih planova da ti dočaraju prostor ili položaj gdje su neprijatelji smješteni samo close upovi Rambove znojave face u grču, close upovi mitraljeza i close upovi udova, glava i crijava kako lete zrakom, tj. najgori primjer nove kretensko brze montaže u kojoj ne vidiš ništa osim da je kamerman obolio od Parkinsonove bolesti). Najbolja scena u filmu ostaje odličan flashback na početku filma, u kojem se Rambu po glavi motaju noćne more i isječci iz prva tri dijela. Flashback je iznimno efektan kombinirajući visoko kontrastnu crno-bijelu sliku s odličnom montažom  posebice zvuka gdje halucinogeno odzvanjaju legendarne rečenice pukovnika Trautmana i mješaju se s vriskovima Rambovog mučenja iz drugog dijela.
    Taj flashback nas podsiječa na sve što je Rambo nekad bio, na cjelu genezu njegovog lika, od otpisanog ratnog veterana do mašine za ubijanje i nazad. Flashback odlično zatvara puni krug, iako je možda bolje da su ga smjestili na kraj filma, gdje bi bio efektniji i dramski zahvalniji.

    Druga stvar koja izvlači ocjenu filma u pozitivu je kraj.
    Spoiler alert!!!!!
    Rambo se vraća u Ameriku, sjeban, polusjede kose, u staroj vojnoj jaketi iz prvog dijela i hoda prema očevoj farmi uz zvukove izlizanog intrumental country-ja. To je pravi povratak kralja, ali žalosno je što samo početak i kraj filma imaju nekakvu dubinu.  Iako sam zadovoljan krajem filma, ja bi napravio drugačiji kraj, koji je po mom mišljenju puno bliži samom karakteru lika Ramba. A to je nakon završne pucačine svi poginu. Rambo ostane sam, izgubljen,polugluh od ekspolozija,dok mu curi krv iz uha kroz moćni dolby suround rokaju zaglušujuće visoke frekvencije (slično kao u Copland),Rambo  gleda u leševe, rokaju ga flashbackovi od djetinstva, oca, obitelji, vojne obuke, rata, ubivanja, mrtve ljubavi iz 2 dijela i krvave američke zastave, Rambo pada na koljena pokraj rijeke i shvaća da je cijelo vrijeme ubivao za sebe a ne za svoju državu (btw, to je jedna od najboljih rečenica u filmu).  
    Lađar is back!
    U ratu nema pobjednika jer čak i pobjednik u ratu je često gubitnik u miru. iPrvi put jasno vidi svoj put, svoju sudbinu koja mu neizbježno govori da ratnik, veteran kao on ne umire u postelji od duboke starosti pokraj svojih unuka. On je ratnik koji mora umrijeti na bojnom polju. Ako nema nitko tko je bolji od njega, netko tko ćemu pružiti čast smrti u borbi, Rambo progonjen glasovima i leševima mrtvih skida lanac s križem oko vrata, stavlja ga na pod i prosvira sebi mozak. Montažer reže na ekstremno veliki total iz zraka u kojem samo vidimo kako tijelo pada u rijeku i boja je u crveno. To je kako bi ja završio film. Koliko god ljudima bude teško oprostit se od filmske ikone poput Ramba, jedini način na koji je to ispravno prema karakteru lika je ovaj. Iako je kraj koji je Sly izabrao dobar i zadovoljavajuć, ni približno nebi imao efekt i snagu kao gorespomenuta moja verzija.

    Bez obzira na sve film bi trebao pogledati svatko, svugdje... Hvala ti Sly za svaku sekundu ove sage. Iako blago razočaran, naklonimo se svi velikoj akcijskoj ikoni Johnu Rambu. Je ne vidim legitimnog akcijskog nasljednika među novijom generacijom glumaca, a to samo potvrđuje kakav testament volje i raskoš akcijskog talenta posjeduje veliki trojac: Schwarzenegger, Willis, Stallone. Filmu ide ocjena više iz sentimentalnih razloga.

    Autor: Zujo
    Ocjena: 6.8/10


    dr.loomis @ 12:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
    srijeda, siječanj 23, 2008

    Evo objavljene su nominacije Američke akademije za 2008. godinu. Pokraj nominiranih sam stavio postotke pobjede pa možete vrlo jednostavno vidjeti moju prognozu, favorite i komentare. Nemojte se ustručavati u commentima izraziti svoje mišljenje, pogotovo ako je drugačije od moga. Drugi dio recenzije će obuhvatiti kategorije poput (najbolji strani film, najbolji animirani, adaptirani scenarij, originalni scenarij, glazba, montaža i fotografija, dokumentarni).Treči dio recenzije ću biti postan dan nakon dodjele, kad ćemo skupa prokomentirati pobjednik i jesu li se naše prognoze ostvarile. Ugodno čitanje!

    Najbolji film godine:

    Atonement 30%  
    Juno 0% 
    Michael Clayton 10% 
    No country for old men
     40% 
    There will be blood 20%

    Komentar: Mislim da će oscar otići u ruke braći Coen, oni su ga zaslužili još ranije, a ove godine imaju odličnog konja za utrku. Akademija može priuštit izneneđenje u obliku ljubića Atonement, kao nekad iznenađenje Shakespeare in love. There will be blood je isto odličan kandidat konstantno dobrog P.T Andersona (Boogie nights, Magnolia, Punch Drunk Love). Juno i MIchael Clayton nemaju neke šanse iako je riječ o vrhunskim filmovima. Morat će se ovaj put zadovoljiti nominacijom. 
    Moj favorit: No country for old men

    Najbolji glavni glumac:

    George Clooney  Michael Clayton 0%
    Daniel Day-Lewis There Will Be Blood 50%
    Johnny Depp Sweeney Todd 20% 
     
    Tommy Lee Jones 
    In the Valley of Elah 0%
    Viggo Mortensen  Eastern Promises 30%

    Komentar:
    Daniel Day-Lewis je najsigurniji za pobjedu, nakupio je najviše nagrada s ovom ulogom od svih spomenutih. Prijetnja mu je Mortensen s izvrsnom ulogom Rusa, ali bez velike dramske scene koje nema u filmu, akademija će teško prepoznati njegovu ulogu. Depp bi mogao biti iznenađenje, a Tommy Lee Jones i Clooney već imaju Oscara (Clooney ga je dobio prošle godine, pa nema velike šanse).
    Moj favorit: Daniel Day-Lewis

    Najbolja glavna glumica:

    Cate Blanchett  Elizabeth 0%
    Julie Christie  Away from Her 40%
    Marion Cotillard
    Môme, La 40% 
    Laura Linney  The Savages 10%
    Ellen Page 
    Juno  10%

    Komentar:
    Blanchet po meni nema šanse, jer je ozbiljan kandidat u kategoriji sporedne glumice, Laura Linney je bila nominirana za Kinseya pa ima nekakve šanse, Ellen Page je nova nada s odličnom ulogom, ali ako nije dobila Keisha Castle Huges za Whale ridera neće ni ona. Ova kategorija je borba prsa u prsa (doslovno) između Marion Cottillard i Julie Christie.
    Moj favorit:
    Marion Cotillard

    Najbolja muška sporedna uloga:

    Casey Affleck  Assasination of Jesse James 20%
    Javier Bardem  No Country for Old Men 60%
    Philip Seymour Hoffman Charlie Wilson's War  0%  
    Hal Holbrook  Into the Wild 10%
    Tom Wilkinson  Michael Clayton 10%

    Komentar:
    Javier Bardem je skroro potpuno zajamčena pobjeda, malo mu prijeti Casey Affleck, a ostala trojica imaju male šanse. Hoffman jer je nedavno dobio oscara za glavnu ulogu.

    Moj favorit: Javier Bardem

    Najbolja ženska sporedna uloga:

    Cate Blanchett  I'm not there 50%
    Ruby Dee American Gangster 0%
    Saoirse Ronan  Atonement  20%   
    Amy Ryan Gone Baby Gone  30%
    Tilda Swinton Michael Clayton  0%

    Komentar: Cate Blanchett je najveći favorit za izvrsnu ulogu Bob Dylana, Amy Ryan joj je najveće prijetnja ali joj se bit lika gubi u drugoj polovici filma, Saoirse Ronan je odlična ali premlada, pa bi to bilo poveliko iznenađenje, Tilda Swinton i Ruby Dee su nominirane iz meni nepoznatih razloga, bezvezne uloge s sramotno malom minutažom (Ruby Dee).
    Moj favorit: Amy Ryan (jel želim da odlični Gone Baby gone, dobije barem 1 Oscara).

    Najbolji redatelj: 

    Paul Thomas Anderson  There Will Be Blood  20%   
    Ethan Coen, Joel Coen  No Country  60%
    Tony Gilroy  Michael Clayton 0%   
    Jason Reitman  Juno 0%
    Julian Schnabel  Scaphandre et le papillon 20%

    Komentar:
    Coeni su favoriti, P.T Anderson prijeti, Schnabelk ima najoriginalniji i najinovativniji stil režije, Gilroy je debitant i ipak bolji scenarist od redatelja, a Reitman nova nada Hollywooda koji će imati više šanse u nadolazećim dodjelama.
    Moj favorit:
    Braća Coen/Julian Schnabel

    Ps. Nastavak Oscar analize u ponedjeljak, jer Mario piše u petak.
                         R.I.P Heath Ledger R.I.P Brad Renfro

    Autor: Zujo

    dr.loomis @ 19:59 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
    ponedjeljak, siječanj 14, 2008
    http://www.imdb.com/features/rto/2008/globes
    Sinoć je održana pressica u Los Angelesu na kojoj su objavljeni dobitnici Zlatnog Globusa za 2007/2008 godinu. Raskošna manifestacija na kojoj zvijezde preuzimaju svoje kipiće i zahvaljuju se udruzi svjetskih novinara (Golden Globes) nije održana kako i sami znate zbog velikog štrajka film i tv scenarista koji traže veće tanitijeme od dvd i internet distribucije i prodaje. Štrajk traje već neko vrijeme, a čelnici idustrije ne poduzimaju ništa, što i nije baš logično jer štrajk košta industriju oko 20 milijuna dolara dnevno. Sad kad su se zvijezde solidarizirale s štrajkašima, propala je svečana dodjela Zlatnih Globusa, a oko Oscara u veljači već sad se diže pokoja obrva jer svi znamo koliko zemalja na svijetu prenosi Oscara i koja se lovica tu vrti. Iako volim pogledat i Zlatne Globuse i Oscar, podržavam štrajk scenarista koji jednostavno žele veći ekvilibrijum između svoje teško zarađene plaće i honorara neke isprane sitcom zvijezde. Moja je prognoza da će se stvari ipak stabilizirati do Oscara u veljači. Uživajte!

    Najbolji film (drama): Atonement

    Nominirani: Atonement, American Gangster, Eastern promises, The Great debaters, Michael Clayton, There will be blood
    Moj favorit: No Country for old men/Le schapandre et le papillon
    Komentar: Kritičari su se zaželjeli jednog dobrog ljubića pa su dodjelili nagradu Atonementu, britanskom filmu napravljenom po noveli Ian McEwana. Atonement je odličan film, ali nije po mom ukusu i mislio sam da neće pobjediti. The Great debaters je klasična Oscar dodovoravačka crnačka drma redatelja Denzel Washingtona koja je nominirana iz kurioziteta i mislim da neće ući u Oscar nominaciju na najbolji film. Eastern promises je zasluženo nominiran, ali nakon pobjede Departeda na prošlim oscarima, ovaj film ima male šanse. Na American gangstera se odnosi isto. There will be blood  - P.T Andersona (Magnolia) spominju više u kontekstu odlične uloge Daniel Day Lewisa, a Michael Clayton je film debitanta pa tu isto nije bilo previše šanse. Veliko razočaranje je što braća Coen nisu dobili očekivanu nagradu za "No country for old men", ali vjerojatno će nepravda biti ispravljena na oscarima. A ako Oscara mazne Le Schapandre et le papillon, ja ću skakat od sreće. Poznavajući moju sreću, film vjerojatno neće ni biti nominiran.

    Najbolji film (mjuzikil i komedija): Sweeney Todd

    Nominirani: Across the universe, Sweeney Todd, Juno, Charlie Wilson's war, Hairspray.
    Moj favorit: Juno
    Komentar: Hairspray i Across the universe su statisti u ovoj kategoriji jer nisu imali nikakve šanse za pobjedu. Šteta jer je Across the universe jedan od najoriginalnijih filmova ove godine. Charllie Wilson's war je odlična crno humorna drama MIke Nicholsa, ali nema dovoljno štofa za pobjedu. Ostaju Juno i Sweeney Todd, Juno je uvjerljivo najugodnije iznenađenje godine i film koji će biti favorit publike slično kao i prošlogodišnji precijenjeni "Little miss sunshine". Sweeney Todd je još jedna vizualna, maštovita eskapada Tim Burtona, koja sigurno na zaslužuje pobjedu, ali što je tu je Burton je uvijek bio dizan u nebesa iako je nisam uočio u genijanost osim u filmovima: Edward Škaroruki i Ed Wood. Sve ostalo je čisto vizualno bajkovito preseravanje.

    Najbolji glavni glumac (drama): Danile Day Lewis (There will be blood)

    Nominirani: James Mc Avoy (Atonement), George Clooney (Michael Clayton), Viggo Mortensen (Eastern promises), Denzel Washington (American Gangster).
    Moj favorit: Daniel Day Lewis/Viggo Mortensen
    Komentar: Clooney donosi bolju ulogu nego u Syriani, Denzel je klasično dobar, ali ništa extra, tj ima u karijer barem 5,6 boljih uloga, James McAvoy je nova nada koja sigurno neće dobiti Oscara, svojevrsni wild card, a Daniel Day Lewis i Viggo Mortensen su napravili odlične uloge. Koji god mazne Oscara dobro je, ali ipak mala prednost na nijansu boljem Daniel Day Lewisu koji će ubrzo postati i dvostruki oscarovac (Moje lijevo stopalo).

    Najbolja glavna glumica (drama): Julie Christie (Away from her)

    Nominirani: Julie Christie (Away from her), Jodie Foster (The Brave one), Angelina Jolie (A MIghty heart), Keira Knightley (Atonement), Cate Blanchett (Elizabeth: The Golden age).
    Moj favorit: Clarice van Houten (Zwartboek), koja nije ni nominirana
    Komentar: Zaslužena pobjeda Julie Christie koja igra svima drage uloge (znamo da se uvijek najviše cijeni portretiranje bolesne osobe ili poznate ličnosti), iako meni to pravilo smeta, Julie je rasturila ulogu i jedina konkurencija po meno joj je bila Angelina Jolie u A Mighty heart, gdje praktično cijeli film iznosi sama. Keira Knightley dobiva svoju drugu nominaciju kao zalog za Oscara u budućnosti. 

    Najbolji glumac (mjuzikl i komedija): Johnny Depp (Sweeney Todd)

    Nominirani: Johnny Depp (Sweeney Todd), Ryan Gosling (Lars and the real girl), Tom Hanks (Charlie Wilson's war), Phillip S. Hoffman (The Savages), John C. Reilly (The Devey Cox story).
    Moj favorit: John C. Reilly
    Komentar: Za Ryana Goslinga se odnosi isto kao i gore za Keiru Knightley, Tom Hanks je uvijek Tom Hanks ali već ima pun ormar nagrada, Phillip S. Hoffmanu je trebalo dugo da ga akademija i Ekipa iz Zlatnog Globusa počme primjećivati, ali ovaj glumac je s svakom ulogom blizu nominacije - konstantna kvaliteta. John C. Reilly koji je u ovoj kategoriji statist, ipak po mom sudu, krade show većim imenima.

    Najbolja glumica (mjuzikl i komedija): Marion Cotillard (La Mome)

    Nominirani: Marion Cottilard, Amy Adams (Enchanted), Nikky Blonski (Hairspray), Helena Bonham-Carter (Sweeney Todd), Ellen Page (Juno)
    Moj favorit: Marion Cottilard
    Komentar: Marion će se boriti za Oscara s Julie Christie jer Oscar kako znamo nema odvojene kategorije za dramu i komediju ili mjuzikl. Marion će pobjediti jer je napravila bez sumnje najbolju ulogu godine (uz Clarice van Houten, koja nije ni nominirana). Amy adams potrvrđuje dobru glumu još iz Junebuga (kad je bila moj favorit za Oscara), Ellen Page (Hard Candy)je najveća nova nada Hollywooda i san svih pedofila, a ove ostale dvije niti znaju glumit niti izgledaju bog zna šta. Klasični gatekeeperi.

    Najbolji sporedni glumac: Javier Bardem (No country fo old men)

    Nominirani: Javier Bardem (No country...), Casey Affleck (Assasination of Jesse James), Phillip S. Hoffman (Charlie Wilson's war), John Travolta (Hairspray), Tom Wilkinson (Michael Clayton).
    Moj favorit: Javier Bardem
    Komentar: Javier je trebao već 2 puta maznit Oscara, ovaj put će zasluženo dobit i Oscara, a kako vidimo Zlatni Globus je u džepu. Zasluženo jer Javier donosi hladnokrvan portret serijskog ubojice, i bazira ulogu na mimici i kretanju, a ne toliko na dijalogu. Najbolji portret serijskog ubojice nakon Hannibal Lectera (Hopkins) i Joh Doea (Spacey). Casey Affleck je također odličan, a Tom Wilkinson i Hoffman mogu slobodno bit nominirani svake godine što se mene tiće. Travolta je totalni outsider. Kad već nije dobio za Pakleni Šund i Vincent Vegu, onda vjerojatno i neće nikad.

    Najbolja sporedna glumica: Cate Blanchett (I'm not there)

    Nominirani: Cate Blanchett (I'm not there), Julia Roberts (Charlie Wilson...), Saoirse Ronan (Atonement), Amy Ryan (Gone baby gone), Tilda Swinton (Micheal Clayton).
    Moj favorit: /
    Komentar: Nisam još pogledao I'm not there ni Gone baby gone pa ću se suzdržati komentara u ovoj kategoriji. Ipak mlada Saoirse Ronan je odlična u Atonementu.

    Najbolji redatelj: Julian Schnabel (Le Schapandre et le papillon)

    Nominirani: Julian Schnabel, Tim Burton (Sweeny Todd), Joel & Ethan Coen (No country...), Ridley Scott (American Gangster), Joe Wright (Atonement)
    Moj favorit: Joel & Ethan Coen/ Julian Schanbel
    Komentar: Julian Schnabel je rasturio ove godine, ima odličan film koji sam tek pogledao. Vrhunska postmodernistička režija s eksperimentalnim i inovativnim pokretima i rakusima kamere. Braća Coen nisu toliko eksperimentirala ali su pružila nenametljivu, inteligentnu, reduciranu režiju, u kojoj se ističe odlična režija glumaca. Po meni je neriješeno. Možda Oscar na kraju doleti i Ridley Scottu kao prošlogodišnja sramotna kompenzacija Martinu Scorseseu. Što više razmišljam ipak je moj favorit Julian Schnabel.

    Najbolji scenarij: Joel & Ethan Coen (No country...)

    Nominirani: Joel & Ethan Coen (No Country...), Christopher Hampton (Atonement), Aaron Sorkin (Charlie Wilson's war), Ronald Harwood (Le Schapandre et le papillon), Juno (Diablo Cody)
    Moj favorit: Joel & Ethan Coen
    Komentar: Iako je svih 5 scenarija stvarno odlično, bez ikakve sumnje, 100% Najbolji scenarij godine ide braći Coen, najboljim svijetskim scenaristima u zadnjih 20 godina (uz Barry Gifforda). Možete me citirati ako hoćete. Oscar Coenima je novac u banci. 100%.

    Najbolji animirani film: Ratatouille

    Nominirani: Ratatouille, The Simpsons movie, Bee Movie
    Moj Favorit: Persepolis (koji nije uopće nominiran u ovoj kategoriji već kao najbolji strani film)
    Komentari: Persepolis je jedan od najboljih filmova godine, ali u nedostatku njegove nominacije biram Ratatouille kojem Simpsoni i Bee movie uopće nisu niti konkurencija.
    Najbolji strani film: Le schapandre et le papillon

    Nominirani: Le schapandre et le papillon, 4 months, 3 weeks and 2 days, Persepolis, Se, jie, The Kite runner.
    Moj favorit: /
    Komentar: Kite runner i Ang Lee-ov "Se, jie" nisam gledao pa nije u redu da prognoziram išta, ali od ova tri koja sam gledao (Le schapandre et le papillon, 4 months, 3 weeks, and 2 days i Persepolis), koji god pobjedi ja ću bit sretan i zadovoljan. Ipak bi u duši volio da to bude movie-makerov film godine: 4 Months, 3 weeks and 2 days.

    Ps:
    Nisam želio pisati o kategorijama "najbolja pjesma" i "najbolja glazba" jer nisam glazbeni kritičar, iako imam svoje osobne favorite. Preskočio sam i 10 kategorija koje se tiču televizijskih nagrada, jer se movie-maker.bloger  za sada samo bavi filmskom kritikom, što ne znači da u budućnosti nećemo recenzirati i Tv serije i slično. Tko zna što budućnost nosi? Komentirajete ovaj post, zanima nas vaše mišljenje: "Koje ste od ovih filmova pogledali?", "Koje bi ste htjeli pogledati?", "Koje bi ste željeli vidjeti recenzirane na movie-makeru?" i slično. Ovaj post je ogledni primjer kako ćemo popratiti i Oscare, Cannes, Veneciju i Berlin, tj. sve najveće svjetske filmske festivale. A s ostalih tipa: Međunarodni festival filma i videa Split, Zagreb, ZegrebDox, Idfa Amsterdam, Sarajevo Film Fest, Motovun možete u budućnosti očekivati iscrpne tekstove, reportaže i analize. 

    Autor: Zujo
    dr.loomis @ 19:18 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
    nedjelja, prosinac 30, 2007
    Evo malo po malo došli smo do našeg zadnjeg posta u 2007-oj godini. Nakon par mjeseci intezivnog pisanja i druženja kroz naš filmski blog, došao je konac godine kad povlačimo crtu i analiziramo najbolja i najgora ostvarenja u 2007. Moram naglasiti da je moj izbor potpuno subjektivan. U izbor su samo uvršteni filmovi koji su izdani u tekućoj godini, a pazio sam i da zastupim sve žanrove i sve relenantne naslove iz raznih kinematografija koje sam pogledao. Iako danas povlačimo crtu, sigurno je da najbolji naslovi iz 2007 tek sljede u prvih par mjeseci 2008. Tako u ovaj top 20 nisu uvršteni iščekivani filmovi koje još nisam pogledao tipa: The Bucket list, Atonement, No country for old men, Before the devil knows you're dead, Lust, Caution, Sukiyaki Western Django, I'm a cyborg, but that's Ok, Across the universe, Lars and the real girl,In the valley of Elah, Sweeney Todd i slični nagrađivani i hvaljeni filmovi koji će zasigurno dominirati svjetskim festivalima. U 2008 nas čeka puno uzbuđenja, kad će movie-maker.bloger.her postati vaše omiljeno mjesto za praćenje oscar utrke, sa recenzijama svih filmova puno prije same dodjele nagrada. Movie-maker nastavlja s radom 03.01.2008, kad se kolega i ja napokon vratimo s novogodišnjeg putovanja, do tada direkcija movie-makera želi svim čitateljima i onima koji će to tek postati Sretnu Novu 2008 godinu i puno užitaka uz odlične filmove. Krenimo!

    Film godine:  4 months, 3 weeks and 2 days, r: Cristian Mungiu
    Po mom sudu najbolje ostvarenje godine. Ova depresivna rumunjska drama je dobitnik Grand Prixa u cannesu, Fipiresci i žiri nagrade u Cannesu, nagrade za Najbolji europski film godine i siguran dobitnik nadolazećeg Oscara za najbolji strani film. Remek-djelo europskog filma.

    02. Gwoemul/The Host, r: Joon-Ho-Bong
    Jedan od najboljih i najzabavnijih filmova godine, čija genijalnost , slojevitost i britak politički komentar izlazi na vidjelo tek nakon višestrukog gledanja. Remek-djelo režije i umješnosti miješanja žanrova.
    Film koji ponosno stoji uz bok Raljama kao najbolji monster movie ikad.

    03. Inland Empire, r: David Lynch
    "Genijalni čudak" David Lynch se vraća eksperimentalnim korjenima kratkih filmova i Eraserheada i donosi osporavanu mini DV nadrealističnu rapsodiju, koju najpoznatiji filmski kritičar Robert Ebert naziva "Čistim umjetničkim filmom". Ovaj film kad jednom uđe u glavu, teško izlazi. Laura Dern donosi najbolju ulogu godine. Nakon briljantnog Mulhollanda čast mi je reči: Lynch is back!

    04. Persepolis, r: Vincent Paronnaud, Marjane Satrapi
    Remak djelo animacije i jedan od najboljih animiranih fimova za odrasle (ne mislim na pornografiju). Odličan intimistički potret Marjane Satrapi u kojem upoznajemo duh i čarobnu kulturu Irana. Uvjerljivo najbolji dugometražni animirani film još od Le Triplettes de Belleville.

    05. Zodiac, r: David Fincher
    Fincherovo remek-djelo o sumornoj istrazi, opsesiji i brutalnosti. Izvrsni likovi, scenarij, kamera i gluma. Čine Zodiac najozbiljnijim, najboljim i najpotpunijim  Fincherovim filmom uz bok Fight Clubu.
    Velik film, čija je veličina i kvaliteta još neshvaćena. Vrijeme će pokazati tko je bio u pravu. Iako ja već znam odgovor.

    06. Zwartboek, r: Paul Verhoven
    Redatelj Sirovih strasti, Total recalla i Robocopa se vraća u rodnu Nizozemsku i snima punokrvni povijesni ratni spektakl, u kojem se ističu odlične uloge, virtuozna režija i naravno Verhovenov trademark: raskošne scene nabijene seksom i strasti. Film koji odiše snagom života i pokazuje zube američkoj kinematografiji.

    07. Ratatouille, r: Brad Bird, Jan PInkava
    Dugometražni film genijalca Brad Birda (The Incredibles, The Iron Giant), bez premca pojede za doručak prenapuhani Shrek 3. Što je najbolje mislim da Ratatouille (u nas vizionarski preveden Juhu-Hu) pojede za doručak i Shreka 1, Nemu, Izbavitelje, Aute i Monsters Inc. Dobro budimo iskreni Wallace i Groomit su ipak prevelik zalogaj.

    08. The wind that shakes the barley, r: Ken Loach
    Dobitnik Zlatne palme u Canessu 2006 se progurao na ovogodišnju listu, jer mu je svjetska distribucija krenila zapravo početkom 2007. Lirski pogled iskusnog Ken Loacha na irske republiknace i njhovu borbu početkom 20-tog stoljeća je pravi tour de force režije i fotografije usprkos pretjeranoj redateljevoj pristranosti.

    09. Michael Clayton, r: Tony Gilroy
    Michael Clayton debitantski film talentiranog scenarista (Bourne 1,2,3) Tony Gilroya ima sve elemente koji će natjerati akademiju da mu podari par bitnih Oscar naminacija. Dobru priču, subverzivnost prema multikorporacijama, odlilčnu ulogu velike zvijezde (Clooney dokazuje da Syriana nije bila slučajnost) i dobrio razrađene sporedne likove (Tilda Swinton i Sydney Pollack).

    10. Le vie en Rose/ La Mome, r: Olivier Dahan
    Uz 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana i Zwartboek najbolji europski film godine. Ova biografska priča o legendarnoj pjevačici i francuskoj ikoni Edith Piaf, pruža mogućeg pobjednika u kategoriji stranog filma na Oscaru i sigurnog Oscara za briljantnu ulogu Marion Cottilard (ako već ne može Laura Dern, koja nije ni nominirana za Inland Empire, onda nek bude Marion). Zasluženo.

    11. Redacted, r: Brian de Palma
    Nakon osrednjeg "Black Dahlia", de Palma se vraća filmu dostojnom njegovog rejtinga i dokazuje da nove tehnologije itekako intrigiraju iskusne redatelje (Lynch, Mann). Doku-igrana drama posjeduje snagu, ljevičarsku oštrinu i realističnost. Malo drugačiji de Palma od onog što smo navikli, ali meni se sviđa.

    12. Sicko, r: Michael Moore
    Korektno je da u top 20 uvrstimo i barem jedan dokumentarni naslov. Sicko je digao buru, baš kao i sve što Moore dotakne, ali imam dojam da je riječ o njegovom najkompletnijem i najmanje propovijedačkom filmu, prepunom ironije i humora koji dostojno zamjenjuju teorije zavjere. 
    Zabavno i poučno bez puno Mooreovskog preseravanja.

    13. Moon To/Protege, r: Tung Shing-Yee
    Hladnokrvna krimi drama koja se na istočnjački način bori s pošasti droge donodi dobu napetost, radnju, likove i atmosferu uz uvijek odličnog Andy Lua-a u naslovnoj ulozi. Pametnom dosta kad znamo u kakvom je uzletu istočnjačka kinematografija.

    14. American Gangster, r: Ridley Scott
    Mnogi su imali prevelika očekivanja od ovog filma, kad su vidjeli na plakatu trojac majstora Scott, Crowe, Washigton. Film nije dosegao najbolja Scottova ostvarenja (Alien, Blade Runner), ali bez obzira na sve ovo je odlična krimi drama koja sporijim tempom sugerira da želi biti bliža "Vrućini" nego Hollywoodskim preseravanjima. Što više vrijeme prolazi,ovaj film mi u glavi sazrijeva sve više i više u odličan naslov.

    15. Eastern Promises, r: David Cronenberg
    Cronenberg se vartio u punu formu zapaženom krvavom obiteljskom dramom "A history of violence" iako se Eastern Promises ne može pohvaliti tako upečatljivom  početnom scenom kao History of violence, ipak je uspijeliji film koji u zavidnu kvalitetu dižu naprosto vrhunske uloge Vigga Mortensena, Armin Muller-Stahla i Vincent Casella. Brutalno iskren film će biti zapamćen po najboljoj i najrealističnijoj fight sceni godine.

    16. Sunshine, r: Danny Boyle
    Nakon što je Danny podigao ljestvicu i redizajnirao zombie horror žanr s "28 days later", sad slično radi i s SF žanrom, koncertrirajući se više na slovo S (Science), nego na slovo F (Fiction) iz naslova žanra.
    Film je puno pogodak s svojom realističnom kamerom, klaustrofobijom, dobrim vizualima, internacionalnom glumačkom postavom i čudnim završetkom. Dobra posveta Kubricku.

    17. Planet Terror, r: Robert Rodriguez
    Iako je na 17-tom mjestu, Rodriguezov Planet Terror je na prvom mjestu po zabavi. Ovo je film koji citira trashy horror produkcije 80-tih na originalan i inovativan način, citirajući nebrojene klasike žanra.
    Rodriguez i ovdje dokazuje svoju premoć nad Tarantinom, te sugerira pravu istinu zbog koje je "From dusk till dawn" tako dobar film.

    18. The Bourne Ultimatum, r: Paul Greengrass
    Izvrsna nova nada Greengrass, donosi treći dio Bourna koji po mom sudu barem u akcijskom smislu nadmašuje prijašnja 2. 15 minutna potjera iz filma je jednostvano presavršena, ali ipak zbog pomalo tanke priče, nažalost film ne može biti više. Jednina prava akcija godine ako izuzmemo traljave (Die Hard 4, Shoot em' up) ili vrlo dobri Kingdom koji akciju pruža samo u završnim minutama.

    19. 28 Weeks later, r: Juan Carlos Fresnadillo
    Boyle prepušta baklju koja osvjetljava uskrsnuće zombie žanra mladom Fresnadillu (redatelj cijenjenog Intacta). Fresnadillo u nedostatku dobrih horror naslova donosi horror godine, iako se vidi da redateljeve mlada ruke treba još iskustva, dok nauči alzheimersko- treskavu  kameru pokrivat dostojno napetom radnjom.

    20. 30 Days of night, r: David Slade
    Iako sam mogao ovo posljednje mjesto prepustiti da budem iskren barem 20-tku filmova koji ga više 
    zaslužuju, odlučio sam se ipak za "30 Days...", jer sam zadrti horror fan. Film je krvav, spektakularan, atmosferičan, sirov i ima dobre likove i prirodni setting. To mi je jednostavno bilo dovoljno da David Sladeu dodijelim svojevrsni "wild card", jer sam namirisao da bi uz malo iskustva Slade mogao krenuti već razgaženim stopama Alexandrea Aje.

    Dobri filmovi koji nisu ušli: Kingdom, The Simpsons movie, Hot Fuzz, 3:10 Yuma, Knocked up, Superbad, A Mighty heart, Oceans 13, Blades of Glory, Shooter, death Sentence, Mr. Brooks, Surf's up.


    20 Najgorih filmova godine (samo lista, jer mi nema smisla pisati što je u ovim filmovima loše, to može primjetiti i dijete od 5 godina, ako zahtjevate komentar za određeni film, ne mojte se ustručavati napomeniti u commentima).

    Sranje godine: Rob Zombie's Halloween.

    Bez posebnog redosljeda (svi su loši):
    01. Ghost Rider
    02. Live free or die hard/ Die Hard 4
    03. National Treasure 2
    04. The Hitman
    05. Hills have eyes 2
    06. Beowulf
    07. Norbit
    08. Pirates of the Carribean 3
    09. The Messengers
    10. The Reaping
    11. P2
    12. Premonition
    13. Saw IV
    14. Hostel II
    15. Epic Movie
    16. Spiderman 3
    17. Evan Almighty
    18. Perfect Stranger
    19. Mr. Magorioum's wonder eporium
    20. Lions for lambs

    Ako sam zaboravio na još neko extremno sranje od filma podsjetite me, pa ćemo ispraviti nepravdu 03.01.2008.
    Autor: Zujo
    dr.loomis @ 17:44 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
    utorak, prosinac 18, 2007
    Evo, odlučili smo se uvesti novu rubriku na blogu - Razno. Pod razno ćemo kako sama riječ kaže svrstati sve što jednostavno ne možemo smjestiti u postojeće tagove. Tako da će se tu naći i komentari na tuđe filmske blogove i recenzije, bitne vjesti iz svijeta filma, teorijski tekstovi, filmska terminologija i manje više sve što nam padne na mozak a ima veze s filmom. Zato vam danas ponosno donosim post, u kojem komentiram sramotnu i uvredljivu kritiku jednog blogera, koji na diletantski način vrijeđa ljude koji su radili i snimali filma Ils. Moj komentar je podigao buru reakcija i optužbi na tom blogu, ali ako na trenutak zanemarite hormonska prepucavanja, mislim da je tu poprilično jasno kako neki ljudi žive u zabludi, kukavički se bojeći svakog konstruktivnog komentara iz kojeg bi čak ako progutaju ego i mogli nešto naučiti. Naravno kako znam da je najlakše biti primitivac, prepuštam se potpuno uvjereno i slobodno u svaku raspravu koja umjesto uvreda i niskih strasti sadržava argumente, činjenice i podatke. Evo, sami pročitajte pa procjenite.

    Link na po mom osobnom sudu uvredljivu  kritiku: http://www.filmtvblog.com/ils-2006/#comment-1412

    Moj komentar na kritiku: 1.     Zujo

    18.12.2007. @ 13:53

    Ne znam šta bi rekao na ovu recenziju. Kao filmski profesionalac, tj. budući diplomirani redatelj, dugogodišnji cinefil i gost relevantnih svjetskih festivala (poput IDFE i Shadow film festa u Amsterdamu), jednostavno moram reći da je ovo najgori filmski post koji sam ikad pročitao. Meni je razumljivo da se nekome ne sviđa film, ali mi nije razumljivo da to nesviđanje potkrijepi tako šturim i glupavim razlozima, koji nemaju nikakve veze s ozbiljnom filmskom kritikom, a još manje s iskrenom ljubavi za filmove. Iz poštovanja prema filmu, ako ti se spava, onda ajde spavat, a film pogledaj kad se odmoriš. Ista stvar se odnosi na ljude koji odu u wc a ne stave pauzu na filmu, to je jednostavno dio gledateljeve kulture, a od nečijeg odnosa prema filmu se puno vidi i o njegovoj iskrenosti i ljubavi za taj magičan medij.

    Ne samo da je Ils dobar film, IIs je vrhunski film. Sve u filmu odlično funkcionira, film je genijalno jednostavno režiran - uglavnom od pomičnih kontraplanova koji se kreću prema i od subjekta snimanja, sabijanjem slike i maskiranjem oskudne produkcije ekstrijeri su snimani pametnim side shotovima s izraženim teleobjektivom da bi se sabila pozadina, a istakao karakter lica koji je itekako bitan za stvaranje napetosti. Ti kako ti kažeš “razvučeni filmski kadrovi” su tu da naglase konstantnost straha i dramske napetosti i mislim da je jedna od najboljih stvari u filmu ta što redatelji imaju talent da zadrže dramski fokus iznimno dugo vrijeme.

    Drugi razlog zašto koriste duge “tracking shotove” je zbog toga što je jedan od glavnih redateljskih zadataka dobro režiranje prostora,npr. ako imaš neku sportsku dramu koja se cijela odigrava npr. na terenu za američki nogomet, mnogo toga ovisi o redateljevoj umješnosti dobrog režiranja prostora da bi film bio dobar. Često redatelj režira na različiti način kad se radnja događa na sredini terena, a drugačije kad se događa sa strane terena pored trenerske klupe, a opet na potpuno drugačiji način kad su igrači blizu end zonea (prostora u kojem se postiže touchdown). Kako je kod Ilsa slučaj da je skoro cijeli film u izoliranom interijeru kuće, redatelji pametno koriste gore spomenute alate i tehnike da bi dužim kadrovima stvorili koherentnu sliku prostora i da bi pomaknutim rakursima snimanja zadržali efekt gledateljevog transformiranja u kuću i taj prostor (slične stvari se koriste u videoigricama koje se igraju u prvom licu), jedina razlika je što u Ilsu nema toliko subjektivnih kadrova.

    Mjerilo napetosti ili straha u filmu nije neko čudovište, boogeyman ili nekakav stalker, već ljudska dimenzija u toj priči. Npr. u Carpenterovom The Thingu (1980), nije strašno to što se The Thing može transformirati u ljigava stvorenja, već nesposobnost likova da se nose s neočekivanim problemom, usamljeni zatočeni u snijegu, 1000 milja od kuće. Ova se konstatacija odnosi na redateljev izbor da u Ilsu u skoro svakoj sceni ima posebnu pažnju na ljudsku reakciju na ono što se događa, te time i film može imati prefiks atmosferskog horrora ili thrillera čije s glavne odlike: fokus na likove, atmosferu, rasvjetu, scenografiju, zvuk i odmjerenu montažu upravo i osnovne odrednice Ilsa.

    Montaža je izvrsna što se vidi na početku filma, tempo ovog filma je nešto o čemu danas redatelji mogu sanjat (osim možda Hanekea, Lyncha i Bonga), da si nešto znao o dramskim bitovima i kako se piše uvod u radnju filma u scenariju, možda bi uspio prepoznati kvalitetu pisanja koje ovaj filma ima.

    Činjenica je da je glazba nenametljiva i sinestezijska te ničim ne prekida gledateljevu koncentraciju, već se poigrava i pleše oko vizualne snage slike, koja je odlična. Pa i Von Trierova remek djela: Breaking the waves, Dancer in the Dark i Idioti su snimljeni kamerom slabije kvalitete, jeli to znači da su loši filmovi? Ako je tvoja glavna odrednica kod ocjenjivanja filma kvaliteta slike, onda su ti po toj logici gori filmovi Oklopnjača Potemkin, svi filmovi Takashi Miikea ili Lynchov Inland Empire, a najbolji Titanic i Armageddon koji imaju skuplje kamere s kvalitetnijim filmom.

    Tvoja tvrdnja da glazba u filmu Getro kvalitete samo iskusnom uhu komunicira tvoje potpuno nerazumijevanje za nešto što se u filmskim treminima zove “atmosferski soundtrack”, dobra preporuka bi ti bila da pogledaš Hitchcockove ptice čiji je soundtrack potpuno sazdan od sampliranih i procesuiranih atmosferskih zvukova. Možda ćeš nakon toga znati više cjeniti ovaj score.

    Vjerojatno bi film trebao posjedovat nekakav soundtrack na razini Morriconeove epske himne “Ecstasy of gold” da bi zaokupio tvoju auditivnu pažnju. Ako nisi znao specifičnost filmske glazbe je ta da ona mora biti u službi filma, ako je ovo film koji igra na kartu komornog i hermetičnog video eseja o strahu razumljivo je da će score biti sličan i tematski izabran. Ne kažem da nije bilo primjera u kinematografiji kad je kontrastan score davao filmu određenu novu kvalitetu, ali mislim da to kod Ilsa nebi dobro funkcioniralo, te bi samo odvlačilo pažnju na popratne smoke n’ mirrors sadržaje koji su tako svojstveni današnjim horrorima koji koriste trikove da bi prikrili neinventivnu i izlizanu priču. Sva sreća da Ilsu to Hollywoodsko industrijsko prepakiranje ne treba.

    Ako je nešto dobro zapakirano, ne znači da je proizvod dobar, sjeti se T.B.F ove pjesme “Šareni artikal”. Film je snimljen s pripadajućom rasvjetom, koja namjerno priziva kontraste koji proizlaze od različite topline svijetla a time i boje koju ta toplina isijava zbog različitih vrsta rasvjete koji su u kući. Sigurno je da su neka rasvjetna tijela uk ući toplija od 550 kelvina i time nisu idealna, ali baš je i to šarm ovog filma da ga snime realistično s pripadajućom rasvjetom. Promjene u svjetlu su male i neočekujem da ih itko od ovakvih filmskih diletanata kao što su očito na ovom blogu primjeti.

    Glumci su precizni poput kiruškog noža, nesebično pružajući naturalistički presjek straha, s odličnom fizičkom glumom i uvjerljivo odglumljenim dijalozima. Sound design filma je uz Lynchov Inland Empire najbolji sound godine. Jednostavno je izvrsno pogođen raspon atmosferskih i atrificijalnih zvukova, što se posebice vidi u sceni potjere u šumi na kraju filma. Ne kažem da je montaža zvuka revolucionarna i inventivna kao kod Pjevača Jazza (1927) Alana Croslanda ili MIloš Formanovog Amadeusa (1984), ali je inovativnija i inteligentnija od večine filmova danas a posebice horrora ili psih. thrillera, čiji sound doštiže razinu nepreciznosti i stereotipnosti koju nadmašuje samo loša motivacija likova, nezanimljiv initial event u scenariju i predvidljivi dramatski obrati tako svojstveni posrnuloj recentnoj američkoj horror produkciji.

    Ovo je jedan ogledni primjer kako bi se trebao analizirati film i čime bi se trebala baviti dobra filmska recenzija. Ako ne posjeduješ pripadajuće znanje, možda bi ti bilo bolje da se počmeš baviti nečim drugim, jer osim dobrog dizajna i organizacije bloga, ja ne vidim ništa previše dobrog ovde. Očito je da nam se blogovi razlikuju koliko i filmsko znanje, moj blog je skromnog izgleda, pun tipfelera i loše linkanih fotki, ali za razliku od tvog ima i dušu i supstancu, baš poput ovog iznimnog filma. Hvala na pažnji i pozdrav od Hrvoja Zuanića (movie-maker.bloger.hr)

    Autor: Zujo


    dr.loomis @ 20:05 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare