Linkovi
Blog
četvrtak, svibanj 7, 2009

Filmovi o vampirima opet su u modi. No ovaj put ne radi se o klasičnom predstavniku žanra. Nisu u pitanju gnjusne demonske spodobe i bespoštedni isisavači krvi, već personalizirane osobe koje uz poriv za krvlju imaju i nježniju romantičnu ljudsku stranu. Svi su čuli za mega populistički film Twilight Catherine Hardwicke i istoimeni bestseller Stephenie Meyer, no razlog ove recenzije nije Twilight već švedska inačica Tomasa Alfredsona Let the Right One In. Film koji je naprosto osvojio kritiku (s publikom je malo teže) adaptacija je romana švedskog pisca Johna Lindqvista koji govori o odnosu dvanaestogodišnje vampirice i dječaka njene dobi. Let the Right One In u konačnici je horor žanra, no uz to sadrži svojevrstan mix u kojem se isprepleću i romantika i triler i drama i dječji film i bajkovita fantazija. Iako je svrstan u vampirski podžanr, ni iz bliza nije ono što znači taj pojam, nema kolaca, češnjaka, srebrnih metaka, ni križrva, već se vampirizmom na površini bavi na jedan romantično sladak način, a u njegovoj dubini skrivena je tamna i jezovita priča. Radnja progovara o pet različitih tema, dječjoj ljubavi, vampirizmu, problematičnoj obitelji, školskom bullyingu i zimskoj svakodnevici u Švedskoj. Način na koji je izmiješana radnja izbalansirana, film postavlja nove standarde žanra i pokazuje način kakav bi u svojoj dubini horor trebao stvoriti efekt. Po tom pitanju najbolje ga je okarakterizirao Ebert:”Za djecu i tinejđerice ovo je ljubav, no za sve ostale ovo je čisti horor.”

Švedski film će zasigurno odbiti hardcore fanove horora koji će ga odbaciti kao predstavnika jer ne sadrži litre krvi, krvoločne ugrize vampira i rasipanje udova. No najveć horor u ovom filmu je površinska ljubavna priča ispričana kroz oči osamljenog i zbunjenog dječaka kojeg manipulira naizgled jednako mlada i neiskusna djevojčica. Način na koji je priča ispričana ogledni je primjer da je ogromna količina krvi, scareovi, i letenje noževa ovdje nepotreban dio jer suptilniji način raznom simbolikom potiče gledateljev mozak da razmišlja o mogućm strahotama tokom gledanja i nakon gledanja filma, tj. ostavlja mašti na volju. Alfredson uspijeva ambijentom u potencijalnom nasilju destabilizirati gledatelja koji nikako neće odobravti žrtvu u ovom filmu bilo da se radi o žrtvi vampira ili čovjeka osobno. To je ovdje bit horora.

Kao i kod primjerice Carpenterovog The Thinga jak adut Alfredsonovog filma je stvaranje klaustrofobije na velikom prostoru. Tako koristi mnoge pejzaže tmurnog, hladnog i snijegom pokrivenog kraja u kojem nema ni slučajnog prolaznika, ali u toj sumornoj atmosferi postiže neobičan osjećaj za vizualnu ljepotu. Nadalje koristi samo zvukove subjekata, nema zvukova atmosfere što dodatno pojačava klaustrofobiju ionako tmurnog, hladnog i turobnog pustog švedskog zimskog kraja. Dijalog u filmu je rijedak te sadrži jako malo ambijentalne glazbe. Genijalna je stvar što u toj sniježnoj i studenoj atmosferi postiže efekt kao da se na trenutke i sama kamera zamrznula. Švedskim  artom umikasanim u vampirsku mitologiju Alfredson očito nije imao namjeru napraviti film samo za lokalno tržište nego šire, jer miješa europski stil (tempo, bitnost fizičke glume koja dominira u svakom dijalogu, vremenski značaj pejzaža) sa sentimentalnim elementom populističkog holivudskog filma (bullying). Struktura cijelog filma su kratke priče s kojima stvara jedinstvenu cjelinu, a svaka priča je zapravo uvod u sljedeću. Neobičan je način kadriranja u kojem se subjekti sami poput lego kockica slažu u kadru i donose jednu neobičnu enegričnost i svježinu, a laganim tempom scena, film glatko korača kroz srca gledatelja bilo da  je osjećaj romantičan ili okrutan, hladan ili vruć. Humor stvara redateljeva igra vampiriskim simbolima, nakostiješenim mačkama, izgaranjem vampira prouzrokovano svjetlošću, pozivanje u kuću, povraćanje uzrokovano jedenjem organskih tvari.

Ključan faktor Alfredsonovog filma je odnos dvaju glavnih likova, dječaka Oscara (Kare Hedebrant) i vampirice Eli (Lina Leandersson) iz kojih redatelj crpi maksimum. Između njih vlada nevjerojatna Shakespeareovska kemija kao da se radi o srednjovječnom ljubavnom paru ali sa simpatičnom dozom naive i nevine adolescentske ljubavi. Naprosto su toliko uvjerljivi da nam je neprirodno da u ovim rolama i zamislimo neku drugu djecu. 

Oscar i Eli nisu  zasebno prekompleksni likovi da se s njima možemo poistovijetiti, ali njihov odnos ima dubinu do kojeg nam je stalo.

Oscar je i sam zapravo svojevrstan vampir, ali ne u doslovnom obliku, već simbolički. Izgleda arijevski blijedo, hladno, sjetno i naizgled je otuđen od duha i tijela, kao i vampir. Ima vampirske porive, žudi na jedan drugi način za krvlju svojih školskih mučitelja, a noć je njegov najdraži dio dana. Iskompleksiran je osvetom do te mjere da skuplja novinske članke i čita knjige prožete stravičnim ubojstvima. U gluho doba noći zabada nož u stablo zamišljajući svoje mučitelje. Tu nam pomaže i Alfredson koji nam rastavljenim roditeljima i bullyingom daje još jasniju sliku o Oscaru, a povremeno kadrovima švedskih šuma sugerira njegovu emotivnu prazninu. To to sve nema smisla bez odnosa s Eli s kojom ga uspoređujemo i sve više shvaćamo zašto su baš oni jedan za drugog. Iako je izvana Eli prava nevina djevojčica u dubini posjeduje zarobljenog brutalnog demona koji povremeno eskalira na površinu i koliko god Eli pomaže Oscaru da se otvori i suprostavi svom problemu, toliko ga manipulira za svoje potrebe. Naizgled je Eli i sama zaljubljena u Oscara ali dubljom analizom pomoću nekoliko simbola shvaćamo da je Eli bezosjećajna kreatura, koja se u strastvenom poljupcu ljubi s otvorenim očima, kastrirana je i ne poznaje osjećajni simbol dodirivanja dlanova preko stakla. Njihovo prijateljstvo i naizgled ljubav rastu i postaju sve ovisniji jedan o drugom. U toj igrici na kraju pobjeđuje ipak iskusnija Eli.

Većina koja je pogledala film ima mnoštvo pitanja koja u filmu nisu objašnjena, a odgovor na njih nalazi se u nešto opširnijoj istoimenoj knjizi Johna Lindqvista. U knjizi je jasno da je Eli stara 200 godina, no nije jasno kako je zapravo postala vampir. Njen skrbnik s kojim dolazi u Oscarovu zgradu nije ni njen otac, ni član obitelji. On je nekakav pedofil koji je s njom tek nekoliko mjeseci i pristao je raditi za nju. Oscarovi otac i majka razvedeni su samo zbog očevog  poroka alkohola. Eli je prije 200 godina bila dječak kojeg je neki plemić kastrirao, a s godinama je poprimila izgled djevojčice. Jedini razlog zbog čega je radnja smještena 80-tih godina je rubikova kocka koja je tih godina imala veliku popularnost među djecom u Švedskoj, a poslužila je kao jak simbol njihovog zbližavanja. Budućnost Eli i Oscara je nepoznata jer kraj filma ujedno je i kraj knjige.

Mnogi će Let the Right One In po svom naizgled sličnom sadržaju usporediti sa Twilightom. No Twilight je prema švedskom predstavniku ipak samo loša i patetična Disneyeva bajka. No sličnosti ima posebno kod likova. Šveđanin posjeduje staricu u tijelu djevojčice koja se zbližava s dječakom radi koristoljublja, dok Twilight sadrži starca u tijelu mladića koji se seksualno zbližava sa zrelom djevojkom čiji je smisao čista patetična zabranjena Romeo i Julija ljubav. Let the Right One In je kao i Twilight u svojoj osnovi vampirski film ali je alternativan vampirski film jer nema klasičnih vampirskih očnjaka, ni transformacije lica s čime dokazuje da nema namjeru biti trash, B-film ili u Twilightovom slučaju obična tinejđerska popcorn zabava. No publika će biti podijeljena i dio simpatija će zasigurno pripasti Twilightu koji je po svemu loš i  koliko god mi bili uvjereni u Švedsku kvalitetu. Let the Right One In je zaista velik film, inovativan i žanrovski bitan. Koliko sam u pravu vrijeme će pokazati svoje.

OCJENA:9.1/10

AUTOR:MARIO

Pool Scene:

 

 

 

dr.loomis @ 13:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 23, 2009

http://www.imdb.com/title/tt1029234/
Po
svemu sudeći Martyrs je trebao biti legitiman nasljednik prošlogodišnjeg francuskog horor hita À l'intérieur koji je ljubitelje žanra oduševio svojom “iskrenom” brutalnošću. Dok se À l'intérieur bazirao na jednostavnoj priči, sanžnom uzroku(gubitak djeteta) i  klasičnoj posljedici(osveta), Martyrs je svoj sadržaj razdijelio u dvije faze koje su u konačnici usko povezane, bar bi trebale biti.
Ukratko, radnja filma započinje bijegom  djevojčice iz nekakvog kompleksa gdje je iz tko zna kojih razloga bila mučena do smrti. Djevojčica je spašena i prebačena u dječji dom gdje upoznaje prijateljicu, ispostavi se kasnije za cijeli život. Petnaest godina poslje, trauma ipak ostavlja traga. Da bi se riješila demona koji je opsjeda djevojčica, sad vec zrela djevojka  pronalazi svoje mučenike  te kreče u osvetnički pohod…
Ispričana radnja je sedamnaesto minutno otvaranje i prvi od dva dijela, prve faze filma koji je zanimljivo i odlično prikazan segment  i u službi je višeg cilja što se pokaže na kraju.  No nakon uvodnog dijela kreće drugi  dio prve faze filma koji prati borbu naše protagonistice protiv vlastitog demona. Jasno nam je da djevojka ima traumu od proživljenog  no njen unutarnji demon potiće je na samoozljeđivanje i to, ispostavlja se iz ne baš uvjerljivog razloga, grižnje savjesti. Prikaz njene borbe demonstriran je pomoću apsolutno neopravdane količine dosad neviđeno brutalnog nasilja naglašenog rezuckanjem i kasapljenjem. Dvadeset pet minuta bezrazložnog torture porna  pretvara gledatelje u one iz naziva filma, Martyrs(Mučenici). U pomoć joj uskaće prijateljica  čije je jedini motiv dvadesetogodišnjeg prijateljstva nejasna ljubav prema poremećenoj prijateljici  kojoj u stvari i ne vjeruje. Našoj protagonistici sada izdaja postaje glavni razlog samoubojstva. 
U drugoj fazi glavna protagonistica i žrtva postaje nova djevojka(prijateljica) koju pronalazi organizirana men in black skupina čija su  mučenja djevojake brutalnim premlačivanjem, pothranjivanjem, otupljivanje svih čula, pa čak i guljenje kože opravdani višim ciljem koje je u konačnici plod pohlepe pojedinca.
Krajnja ideja odnosno motiv organizatora brutalnih radnji jest neobičan i originalan, no sa zadnjom scenom pohlepnog pojedinca postaje banalan i neopravdan. Nasuprot njih stoji  djevojka nepoznatih motiva o kojoj ne znamo gotovo ništa. Znamo da je prijateljica žrtve koja ju je kao mala djevojčica prihvatila, da ima mini moris i da dobro barata iglom i koncem. Kakva je to karakterizacija lika?  Nikakva! Gluha i štura koja dovodi do asocijalnog odnosa protagonista i gledatelja koji gubi i ono malo ljudskosti i  kad je sažaljenje u pitanju. Tada okolina postaje bitnija od subjekta i nasilje izlazi na površinu i postaje neopravdano. Taj smo sličan problem s karakterizacijom imali i u À l'intérieur gdje također o glavnoj protagonistici nismo znali ništa, ali je problem riješen na genijalno jednostavan način, trudnoćom.  
Likovni izgled Martyrsa je zaista izvanredan i neodoljivo podsjeća na Barkerov Hellraiser posebice u scenama s lancima. Možda je to dovoljan razlog da je idući  projekt redatelja Pacsal Laugiera baš remake Hellraisera u kojem će valjda uz bolji scenarij imati što pokazati. S Martyrsom nije imao prevelike šanse.

OCJENA:5.8/10

AUTOR:MARIO

dr.loomis @ 21:38 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, veljača 3, 2009

Danny Boyle ponovno jaše, kako svjetskim medijima, tako i box officeom. Taj srednjovječni britanac, nakon velebne kriminalističke drame Trainspotting, kojom je osvojio kritiku i publiku, avanturističke drame The Beach s Di Capriom, zombi horora 28 Days Later i sf trilera Sunshine, ima asa u rukavu, Slumdog Millionaire. Boyle potpomognut scenaristom Simonom Beauflyem(The Full Mounty) prepoznaje potencijal novele "Q & A" indijskog pisca i diplomata Vikasa Swarupa, ulazi u otkrivanje sebi nepoznatog žanra i uspijeva. Da je Boyle u potpunosti odradio posao kako spada dokazuju i publika, koja na račun njegovog novog ostvarenja prosipa samo riječi hvale u superlativima i kritika koja joj se priklanja u većini nabrojenog.

Slumdog Millonaire je obiteljski film(iako ima oznaku R) sa šokantnom brutalnošću i pozitivnom energijom zajedno u kojem naizmjenično dominiraju kriminalistički prikaz surove indijske svakodnevnice i romantična bajkovita ljubavna priča. U središtu priče je siromašni mladić Jamal koji se nalazi na mučeničkom stolcu policije koja ga tereti za varanje u popularnom kvizu "Tko želi biti milijunaš?". Kroz pitanja na kvizu, koja Jamal rješava iako je neobrazovan, Boyle nam priča priču o Jamalovom siromašnom djetinjstvu, gubitku majke, odnosu s bratom, preživljavanju varanjem i krađom, te djevojci Latiki koja je, ispostavlja se, razlog njegovog dolaska na kviz.

Bolivudskoj priči koja je ispričana na suroviji zapadnjački način mnogi zamjeraju razne nelogičnosti i nerealnosti, no bajkoviti fiktivni prikaz to demantira. Priča dakako nije prerealistična, no njeni realni dijelovi izvrsno su pomiješani s fikcijom koja ima dubinu ali namjerno naglasak stavlja na romatiku, a cijelu smjesu miješa sa dječjim segmentima(priča o 3 mušketira).

Boyleov tehnički stil neodoljivo podsjeća na Meirellesov Cidade de Deus, samo malo energičniji, no interpretacijska forma da poslije pitanja na kvizu slijede flashbackovi Jamalove prošlosti zasigurno je inspirirana Zemeckisovim Forrest Gumpom. Da je ovdje riječ prvenstveno o holivudu i njegovom zapadnjačkom djelovanju osjeti se prikazivanjem «Mumbaijske svakodnevnice» jer osim plesa, plača, tuge i ljubavi(klasičnim temama bolivuda) viđamo i neviđenu surovost(osljepljivanje djece, robovlasnički odnosi, jak organizirani kriminal). Sugestija na bolivud ipak ima, a kraj donosi predivan, njima svojstven, «ples sa zvijezdama» filma. Boyleovi likovi su karakterno snažni, posebice oni glavni, a moć priči s kojom hvata gledatelje je Jamalova borba životnim iskustvom umjesto znanjem i inteligencijom te odličan balans humora, ljubavi i potresnih događaja.

Slumdog Millionaire krasi raznovrstan i dobro odabran soundtrack, eksplozija boja i svjetla u datim trenutcima, te mnoštvo dobro prikazanih detalja(zanimljiv kadar mumbajskog milijunskog sluma u potjeri na samom početku).Glumačka postava zavidno odrađuje svoj posao posebice Anil Kapoor(voditelj kviza), Dev Patel(najstariji Jamal) te Freida Pinto u ulozi Latike(Ash Rai je ugrožena po pitanju mokrih snova). Svijetla i tamna, vesela i tužna priča u isto vrijeme koja udara snažno ispod pojasa svakog tko se odluči prepustiti njegovoj bajkovitoj fikciji po mnogima je najjači adut ovogodišnjih Oscara.

OCJENA:7.6/10

AUTOR:MARIO

dr.loomis @ 19:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 13, 2009

http://www.imdb.com/title/tt0790686/
Kada je u ljeto 2003. u distribuciju pušten francuski horor Haute Tension ljubitelji žanra mogli su odahnuti. Horror is not dead! Barem ne onaj europski.  Iza spomenute uspješnice potpisom je stajao mladi "golobradi" francuz imena Alexandre Aja. Ajin talent priznao je velikan žanra (čitaj Wes Craven) koji ga je odmah prigrlio pod svoje dodijelivši mu težak zadatak, rimejkanje svog starog klasika iz '77, The Hills Have Eyes. Učenik je odradio bezprijekan posao, napravio je uradak ravan originalu, pa možda čak i bolji. Kvaliteta "Hillsa" dokazala je da Francuz nije čorava kokoš koja naposljetku ubode zrno, nego talent kojeg majstor treba dobro izbrusiti. No Aja radi kardinalnu grešku. Umjesto ostanka pod Cravenovim okriljem odbija redateljku palicu nastavka Hillsa te se hvata rimejkanja korejskog horora Geoul Sokeuro aka Into the Mirror. Zajedno sa svojim stalnim skript suradnikom Gregory Levasseurom piše scenarij i ulazi u produkciju filma krajnjeg naziva Mirrors. I što nam Mirrors naposlijetku donosi? Tipičan američki proizvod s brdo rupa, klišeja, neatmosferičnosti i nenapetosti, te ispred svega standardnu priču. U središtu iste je bivši policajac, lječeni alkoholičar koji pokušava srediti život i vratiti se obitelji. Zapošljava se kao čuvar starog napuštenog skladišta prepunog zrcala. Problemi nastaju kada mu se počnu priviđati čudne stavri, te sazna da je njegov prethodnik ubijen. Ubrzo gubi i brutalno ubijenu sestru, a uza sve to obitelj i prijatelji mu ne vjeruju te njegove strahove i priviđanja smatraju posljedicom njegove prošlosti. Sama ideja jest zanimljiva ali podosta nedorađena i popunjena glupostima tako da je u konačnici predvidljiva i dosadna. Obiljue tipičnim ljubavnim dijalozima, standardnim repertoarom strave i majčinskom borbom protiv zla u kojoj ona spašava djecu u velikom "kućnom bazenu" zbog kojeg je naša protagonistica mokrija, a samim time i privlačnija. No najveća tragedija da od potencijalono dobre osnovne ideje Aja na kraju sve svodi na policajčevu istragu u kojoj pronalazi davno izgubljenu djevojčicu, sada več staricu, koja ima "duga" prema zrcalima, nakon čega slijedi fight višestruko moćnije starice i našeg policajca u stilu Jacka Bauera, s kojim je Aja očigledno očaran. Valjda je onda jasno zašto baš Kiefer Sutherland. Sam kraj jest pokušaj inteligentne mistike, tzv. Saw efekt, no nakon provedenog sata i pol u zijevanju teško da takav kraj može pruzročiti ikakav efekt. Film ima svega nekoliko dobrih skečeva no efekti koji su uporebljeni ubijaju ih do maksimuma i gube i ono malo snage. Aja jest znalac i fokusira se na strah a ne na gore scene, no gradacija straha jednostavno nije dobro izbalansirana i u konačnici sve postaje mlaka voda. Jedino prestrašno u samom filmu jest kompletno loš film. Aja se nakon drugog holivudskog uratka pomalo počeo lost in translation.


OCJENA: 3.8/10

AUTOR:MARIO

dr.loomis @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 6, 2009
http://www.imdb.com/title/tt0814314/

Will Smith je drugi afroamerikanac u povijesti nakon legende Sidney Poitiera koji je odnio titulu glumca s najvećom godišnjom zaradom. U godini kad crni predsjednik ulazi u Bijelu kuću (koja ironija) to i nije mala stvar za sveukupan uspjeh afromamerikanaca. Nakon godina vladavine Tom Cruisea, Hollywood je našao novog konja za blockbuster trku. Ono što je zanimljivo kod Will Smitha je da je zna napraviti dobar balans između blockbuster popcorn hitova i ozbiljnijih naslova koji su "oscar worthy". Tako je prije Man in blacka 2, I Robota i Bad boys 2 ugurao ozbiljne uratke tipa Ali, Legend of bagger Vance i Pursuit of Happyness te zaplivao dublje u vode u kojem ga nije na odmet nazvati dramski talentiranim glumcem. Slično je uradio i sad nakon uspješnih I am legend i Hancock kad snima Seven pounds, njegovu drugu suradnju s talentiranim taljanskim redateljem Gabrielle Muccinom s kojim ga je suradnja na Pursuit of Happyness dovela do druge Oscar nominacije. Ovaj film i Pursuit imaju puno zajedničkog što će najbolje biti vidljivo po broju namočenih maramica i suznih gospođa pri izlasku iz kina.

Film prati radnju IRS (porezna služba) agenta Bena Thomasa koji na samom početku filma roneći krokodilske suze zove hitnu pomoć i najavljuje svoje samoubojstvo. Nakon toga priča se  vraća unazad i upoznaje nas bolje s motivima i karakterom gl. lika. Ben je povučena jednika koja balansira na tankoj liniji između prividne profesionalne strogosti, ranjene i plahe vanjštine i snažnog emotivnog timbra koji priziva suosjećanje i milost jednog Isusa Krista. Baš poput mađioničara iz Jeruzalema, Ben provodi vrijeme s bolesnima, hendikepiranima i neprivilegiranima pokušavajući ponekad i brutalnim metodama (telefonska scena s Woody Harrelssonom) procjeniti dobrotu i strpljenje ljudi koje je izabrao da im da "ultimativni dar". Ben nosi veliku tajnu koja je tek otkrivena u zadnjih par minuta filma. Iako je redatelj Muccino imao težak zadatak, tj. balansirati film od 2 sata u kojem sve radnje i djelovanja glavnog lika nemaju smisla do samog kraja, film je daleko od nezanimljivog zbog dobro umetnutih, dramski i vremenski ispravnih flashbackova koji postepeno poput vizualnog rebusa otkrivaju brojna Kako? i Zašto? u filmu. Muccino se upravo zbog prijašnje uspješne suradnje s Smithom ne boji natovariti težinju filma na njegova leđa, Will Smith vještom i moćnom ulogom iznosi temeljnu težinu filma uz svesrdnu pomoć izvrsnih Rosario Dawson (treba više ovakvih uloga), Barry Peppera (izvukao par odličnih i upečatljivih scena kroz smješno malen screen time) i naravno Woody Harrelssona (iznimno telentiranog i podcjenjenog glumca koji je i više nego vjerno prikazao slijepu osobu).

Smithov portret plačljivog, suosjećajnog i nadasve rastrganog poreznog agenta priziva na ispravan način lamentiranje o razlozima koji su ga natjerali da glumi dobrog samaritanca i Isusoliku osobu koja nesebično pomaže onima na margini društva i još više na margini Američkog zdravstvenog sustava. Ipak unatoč fragmentiranim flashbackovima oko polovice filma dolazi do blage frustracije i nelagode jer nam ništa od razloga za takvo ponašanje gl. lika nije otkriveno te film nesvjesno prelazi u film detekcije, dok niže bezbrojne melodramatske i blago sladunjeve scene romanse između Smitha i Dawsonice, od kojih su sve odlično režirane ali ih je večina nepotrebna te bi završila na podu svakog iole poštenog montažera koji poznaje objektivno perceptivni ritam filma. 

Kraj i otkrivanje velike tajne je šokantan (iako ga iskusno oko i otvoren um shvati puno prije), moćan ali na mnogo načina i bolestan i morbidan. Problem je nakon otkrića tajne, što Muccino nije dovoljno dobro "dramski nabrijao" i "napumpao" klimaks, te se on dovoljno ne ističe kao logično i uvjerljivo rješenje. Dobar primjer uspjelog je film "Slagalica Strave" čiji je kraj glupav i nelogičan ali ga se dobrom režijom i detekcijskom montažom skoro uvijek pretvori u dubokoumnu tvorevinu s predumišljajem glavnog negativca. Muccino je barem na kraju filma trebao odustati od svog talijanskog vizualnog bel' canta te odjebati ljepuškaste kadrove u kojima se u suton ljubavnici ljube na pješčanoj plaži, već zabiti kameru duboko i bolno u srce samoubojstva glavnog lika, naglasiti njegove strahove i motive, Isusoliku patnju i paralelu s mukom i iskupljenjem, izazvati šok i reakciju gledatelja ne mičući kameru (oko publike) s grča na licu umirućeg čovjeka uništenog zbog sedam sekunda nepažnje u prošlosti. Muccino je trebao napraviti melodramatsku verziju scene statičnog analnog silovanja Monice Belluci iz Noeovog "Irreversiblea" i završiti film s puno manje objašnjena i nepotrebih scena nakon neizbježne smrti glavnog lik. Možda završiti film s naracijom Barry Peppera ili kolažom života ljudi koji su dobili Benov "ultimativni dar". Vrlo je vjerojatno da bi tada kraj izgledao uvjerlivije, plausiblinije i puno snažnije. Onda bi većina ljudi duže pamtila film, koji je na kraju ispao poput 120 minutne sladunjeve reklame za jednu vrlo plemenitu gestu, skoro zaboravljenu u sebičnom življenju.

Izvrsna zarada ovog filma (nesvojstvena za melodrame) samo dokazuje komercijalni potencijal Will Smitha unatoč jednim od najdosadnijih i neinventivnijih filmskih plakata koje sam ikad vidio.

Ocjena: 7.0/10

Autor: Zujo 
dr.loomis @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 16, 2008
Eagle eye, (2008), r: D.J Caruso
U tvornici snova su skužili koncept koji pali. Ja ga zovem „Uzmi novce i bježi“.Prokušani autori s provjerenim autorskim pedigreom i ustaljenim stilizacijama (Spielberg, Bay, Craven, Mann) rade praktički kreativno inferiorne block bustere koji su presterilni da bi ih sami potpisali te ih guraju u ruke svojih komercijalnijih alter ega tj. mladih redatelja koji su nažalost cjepljeni od prevelike osobne kreativnosti. To su mahom redatelji koji su sposobni solidno izrežirati film unatoč uplitanjima i sakaćenjima svojih producentskih i redateljskih idola, ali tu nažalost njihova sposobnost za veću suvislost prestaje. Tako Bay gura Marcusa Nispela, Spileberg – D.J Carusa, Craven – Aju, a Mann – Petera Berga.

U ovom slučaju imamo klasični post 9/11 techno triller složenac prepun techno gadgeta, nespretnog product placementa, teorija zavjere, kapljicu romanse, mlade Hollywoodske nade (Michelle Monaghan i Shia LeBouef) i bljutave buddy-buddy dijaloške stilizacije tj. sve da bi se umjetno stvorio block buster hit koji će pod sintagmom „popcorn flicka“ pokušati opeljušiti i zadnju kunu iz vašeg džepa. Film prati radnju u kojoj slučajni heroji Shia i ucjenjena Michelle Monaghan moraju slušati naputke svemogućeg državnog kompjutera Aria i izvršavati naredbe kao bi se uspješno izvršio atentat na predsjednika i 12 najbitnijih političara. Aria može upravljati svim elektroničkim i mehaničkim napravama u zemlji tj. (nadzornim kamerama, mobitelima, autima, vlakovima, dizalicama, avionima...). Shia i Michelle počinju trku s vremenom da bi otkili cyber zavjeru, pronašli prave patriote koji su spremni dati život za majku Ameriku, te pronašli krivca za bratovo ubojstvo i nestalog sina.

Eagle eye ima idiotsku premisu koja proždire cijelu uvjerljivost filma, stereotipne sporedne proameričke likove (Rosario Dawson, Billy Bob Thornton) i spektakularnu akciju kao savršenu maskirnu uniformu koja iz prosječnog i predvidljivog B filma pretvara ružno pače u must see hit koji zaradi stotine miljuna. Kada bi samo pokušali izbrojati sve logotipove multinacionalnih kompanija koje su platile cijeli film, lista bi vjerojatno bila duža od scenarija filma. Film koji osuđuje kroz tehnologiju državne koncepte orwellovskog nadgledanja i prisluškivanja te ljudsku ovisnost o tehnologiji plaćaju tvrtke koje sljubljene s vladom posluju upravo na istim voajerskim principima. Ironično, zar ne? Čak ni zanimljiva posveta brodskom kompjuteru Hal iz Kubrickove Odiseje ne pruža ovom filmu odmak od klasične recentne američke marionetske produkcije. Gledanje Eagle eyea je kao seks s umjetnom ispraznom playboy zečicom velikih plastičnih sisa, retuširane stražnjice i malog kvocijenta inteligencije. Dobro je prvi put, ali već nakon drugog orgazma postaje prozirno, jeftino i zamorno.


Ocjena: 5.5./10


Taken, (2008), r: Pierre Morel
Ono što u Hollywoodu rade Bay, Spielberg, Craven i Mann, to u Francuskoj radi Luc Besson. Čovjek je nakon 5,6 autorski snažnih i artistički relevantnih naslova digao ručnu kočnicu i počeo producirati zabavne ali bezlične copycat Hollywoodske hitove koji su snimljeni iz osnovnog razloga, tj. kako bi Cuba Gooding jr. rekao  „Show me tha money“. Formula je tu gurni mladog redatelja koji ima likovni i vizualni talent, tzv. „spotovski redatelji“ ali nema pojma o storytellingu i razvoju likova (koji ionako novim generacijama nisu ni bitni) te mu daj dobar buđet, nabrijane akcijske sekvence i imaš svjež film koji će uz dobar trailer natjerati sve teenagere da ga pogledaju.

Radnja filma ide ovako: bivši tajni agent i vladin ubojica (netipični ali odlični Liam Neeson) vodi dosadan penzionerski život u kojem je jedino svjetlo dražesna kćer i prepucavanja s rastavljenom supurugom (dosadna Famke Jenssen) i njenim novim bogatim mužem (nevidljivi Xander Berkley). Teen kćer odluči s prijateljicom sama proputovati Europu, te partijati i pratiti turneju U2 s početnom stanicom u Parizu. Naravno kako to biva u naivnom svijetu, sat vremena nakon dolaska u Pariz kćer i zgodna prijateljica su otete od grupe albanskim mafijaša i prodane u seksualno roblje. Neeson povlači svoje CIA veze, skuplja arsenal oružja i hita u Pariz polomiti kosti svemu što se miče da bi dovukao nazad svoju nevinu kćer. Za pothvat ima samo 96 sati prije nego kćer zauvijek nestane po u očima bahatih zapadnjaka bespućima izvampirene vukojebine poznatije kao Albanija.

Redateljsku palicu prividno drži Pierre Morel baš kao što sam rekao lik koji nije redatelj već kamerman i direktor spec. efekata na hitićima poput (Arthur u zemlji Minimoya, Danny the dog, Taxi, War, Asterix, Transporter 2) te autor glupavog ali koreografski zanimljivog „Banlieue 13“. Morel se kako je i očekivano dobro snalazi u akcijskim i tučarskim sekvencama koje su čak i dobro režirane i precizno montirane da bi potpuno potonio u klišeizirane dramske scene na početku i kraju filma koje su zapravo puno važnije da nam  predstave glavnog lika kao čovjeka do čije nam je sudbine stalo. Kao usporedbu možemo koristiti i genijalni „Frantic“ Romana Polanskog (potraži moju recenziju u tražilici), koji se također bavi otmicom, događa se u Parizu, protagonist je Amerikanac koji ne zna jezik ni kulturu, ima i droge i prostitucije, tajnih agenata, dvostrukih agenata, fokus u svakom kadru na gl. glumca i mnogo stvari kao i Taken, ali je jedno 100 puta bolji film. Zbog čega?

Pa zbog jednostavnog razloga što Polanski snima film s srcem i talentom a ne s novčanikom. Zbog njegove storytelling i režijske umješnosti legendarna scena u kojoj je Harrison Ford na klimavom krovu u misiji spašavanja kufera ima više napetosti, drame i supstance nego sve scene u svim filmovima koje će Morel snimiti do kraja karijere. Kako cijeniti redatelja koji zna izrežirati scenu u kojoj Audi S8 frenetično juri u suprotnom smjeru na dvotračnoj cesti a ne zna iz izvrsnog karakternog glumca iscjediti ni najmanju emociju. Filmovi koje rade Morel i gore spomenuti Caruso su kao vrhunski ispolirani i producirani novi hit sintetičke Britney Spears čiji glas u studiju i produkciji prolazi kroz 10 filtera da bi uspio ispravno otpjevati barem 1 notu, tj umjetno stvoreni proizvod. Polanski je pak kao hrapavi, životni glas ispranog Johhny Casha koji ti glasom zabada nož emocija duboko u srce. Sigurno je da će vjerojatno Britney Spears višestruko nadmašiti svaku Cashovu nakladu ali ja vas pitam tko će ustati zapamćen kao legenda, kao bard američke glazbe? Cash ili Britney? Arsen Dedić ili Ivana Kindl?

Ipak da ne budemo pre negativni filma ima par zanimljivih stvari kao što su originalna ideja i realan razgovor oca i kćeri tijekom otmice, vremenski time frame od samo 96 sati podiže podsvjesno napetost kao u trci s vremenom u popularnoj seriji 24, scena aukcije i otvorenog trgovanja ženskim robljem poput artikala iz izloga, te naravno scena u kojoj Neeson muči albanskog svodnika koju naprosto morate vidjeti da bi vjerovali. Dobra stvar je i odabir karakternog glumca (uvjerljivi Liam Neeson) kao netipičnog akcijskog heroja, suhonjavog i mršavog dvometraša koji koristi inteligenciju i brzinu umjesto nauljenog bicepsa. Sve u svemu Taken je ispunio svoju funkciju. Zaradio je lovicu, zabavio je publiku i potonuo u zaborav. Nekima je to dovoljno, a jebiga  meni kao filmskom romantiku koji na film još uvijek gleda kao umjetnost nažalost nije. Toliko.

Ocjena: 6.4/10


Autor: Zujo

dr.loomis @ 15:09 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, prosinac 6, 2008
Transsiberian, (2008), r: Brad Anderson
http://www.imdb.com/title/tt0800241/

Transsiberian je novi film mlade nade Brada Andersona redatelja izvrsnih: Session 9 i Machinista.
Ovaj film kao i njegove prethodnike krasi izvrsna atmosfera, zanimljiv skoro surov odnos čovjeka i prostora, zamijenjeni identiteti, gradacija napetosti, antiklimaks i poigravanje s Hitchokovskim pojmom "zamijenjenog identiteta" tj. protagonista koji igrom slučaja upada u dramaturški žrvanj prepun neočekivanih okolnosti. Film prati priču dosta običnog, svakidašnjeg bračnog para koji se nakon crkvene misije u Kini odluči na 7 dnevnu avanturu vožnje transsibirskom željeznicom od Kine do Moskve. Dosadan par (Woody Harrelson i Emily Mortimer) shvaća put kao bijeg iz učmalog i predvidljivog života, ali ipak nisu spremni na obrate koji čekaju u hodnicima klaustrofobičnog vlaka koji juri kroz predivne izolirane sniježne pejzaže ozloglašenog Sibira. Naš par susreće drugi pomalo otkačeni par (Kate Mara i Eduardo Noriega) obavijen velom seksualnosti, misterije i tajnovitosti, tj. potpuni antipod njihove dosadne bračne zajednice. Nakon 1 twista, pa drugog twista film od meditativne studije karaktera prelazi u pravi Hitchokovski triler atmosfere i klaustrofobije, u kojem napetost raste svakim kilometrom pređenih tračnica. Droga, korumpirani policajci, smrt, silovanje dolaze na veliku scenu koja polako proždire svoje filmske likove baš poput hladnog Sibirskog Gulaga. Film je izvrsno snimljen, pouzdano odglumljen i iznimno napet, što je nažalost rijetkost za današnje trilere. Brad Anderson odlično obavlja svoj posao nikad ne gubeći fokus s drame, s bitnog, ali i pruža zanimljiv pogled u samo srce Sibira kao savršenog settinga za poigravanje s elementima identiteta, prošlosti, krivnje i seksualne devijacije. Vrlo dobar triler.

Ocjena: 7.4/10

Pineapple Express, (2008) r: David Gordon Green
http://www.imdb.com/title/tt0910936/

Nova "stoner" komedija iz radionice Judda Apatowa, novog Hollywodskog gurua komedije. MOram pritznati da sam nakon Knocked up, Drilbit Taylora, Step Brothersa i pogotovo izvrsnih Sarah Marshall i Superbad očekivao puno više od precijanjenog Pineapplea. Film prati dvojicu napušenaca Dalea (Seth Rogen) i njegovog smušenog dilera trave Saula (izvrsni James Franco) kako bježe nakon zanimljivog spleta okolnosti bježe od suparničkih dilera, policijaca, plaćenih ubojica i koga sve ne. Film se nažalost ne bazira na verbalnom humoru već na poprilično pretjeranim fizičkim gegovima, tj raznim tučnjavama i pucačinama koje ne uspijevaju diguti film izvan prosjeka a kamoli nadmašiti legendarne "comic relief" tuče iz naprimjer Carpenterovog remek djela "They Live" Tuče između Roddy Pipera i Keith Davida i daljer nosi primat u mom izboru, iako se Rogen, Franco i Danny McBride (najbolja točak filma) svojski trude da bace svjetlo na njihov intimni način homora. S žaljenjem konstatiram da je film dosadan, predug, precjenjen i da je ipak njihov kućni napušeni način humora ipak ovaj put ostao izgublje  u prijevodu, tj. poput moje ocjene ispario u oblacima dima. Šteta! Početna scena je obećavala više.

Ocjena: 6.0/10

Max Payne, (2008) r: John Moore
http://www.imdb.com/title/tt0467197/

Geekovi i gameri su trljali ruke nakon najavljenog izlaska filmske adaptacije video igrice Max Payne. Na svu sreću nisam gamer, pa mi je ovaj film bio prvi susret s temom, čak je i to bilo previše. Kako naslov sugerira Max Payne mi je donio samo Maksimalnu bol. Film koji je uspio natrpati sve čovjeku poznate klišeje i B policijskih filmova u sat i po vremena radnje me fascinira. Ipak film se pokazao kao pravi zadatak za Johna Moorea neinventivnu i nemuštu Hollywoodksu personu koja je uspjela upropastitgi remakeove dva filmska klasika poput: The Omena i Flight of the Pheonix. Tako Max Payne ima dubinu akvarija za kornjače, katastrofalan casting, još lošiju glumu, predvidljivu radnju, dosadnje likove, negativca koji cijeli film napinje nauljene bicepse na krovu zgrade pokušavajući izgledati opsano s podignutom lijevom obrvom baš poput The Rocka i sterilnu režiju koja ne iskorištava akcijski potencijal filma. Moore i cast u kojem su sami karakterni glumci poput: Chris O'Donella, Ludacrisa i Nelly Furtado bi trebao svoj honorar pokloniti crvenom križu ili pak Mark Wahlbergu kao poticaj da se napokon vrati arthouse naslovima poput "Boogie nightsa". Kliše za klišeom i stignemo do kraja filma s velikim obratom koji je bio očit nakon 5 minuta filma čak i štičenicima centra Juraj Bonači. Kad smo postali pasivni idioti da nam se sve u filmu treba 10 puta nacrtati i objasniti pa čak i u filmu ovako glupavog i plitkog zapleta? Mooreova režija sugerira jedno 540 puta u tijeku filma da cool tetovaže krila imaju neke veze s zapletom. Ok. Shvatili smo i prvih 539 puta. Molim gospodina Moorea da napokon nabavi muda i prizna da nema pojma o poslu koji radi i da se pridruži Uwe Bollu i odjebe u B produkciju gdje neće biti toliko vidljiv.
Da tog blaženog dana vas molim da izbjegnete ovaj film jer kako sam rekao ne čeka vas Max Payne već samo Maksimalna bol.

Ocjena: 4.2/10

Autor: Zujo
dr.loomis @ 13:16 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 1, 2008

            2 Days in Paris(2007) – red.Julie Delpy
Koliko je zapravo teško održati vezu s partnerom druge nacionalnosti i kulture vjerno dočarava ovaj film. Europljani su potpuna suprotnost od amerikanaca kaže Julie Delpy, redateljica, scenaristica, koproducentica, kompozitorica glazbe i montažerka filma. Odlične uloge, posebno Adama Goldberga i Alberta Delpya, originalan humor izbalansiran s osjećajem sumnjićavosti i paranoje, malko politiziranja i ugodna dokumentaristička režija donose ogledni primjer kako se radi prava feel good romantična komedija. Julie, svaka čast.
OCJENA: 7.8/10

 

            Step Brothers(2008) – red.Adam McKay
Nakon kriznog razdoblja s pomalo razočaravajućim Blades of Glory i Semi-Pro Will Ferrell se vraća na velika vrata potpomognut odličnim John C. Reillyem i Judd Apatowom. Iznimno duhovita i pitka komedija o dvojici četrdesetogodišnjaka s psihom desetogodišnjaka. Klasičan američki fizički humor popraćen banalnim situacijama, odličnom glumom i dijalozima svojstvenim samo Ferrellu:

Ferrell:Ja sam Brennan.

Reilly:Ja sam Dale. Ali moraš me zvati zmaj!

Ferrell:A ti mene noćni sokol!

U nadi da se Ferrell vraća u formu i ponovo preuzima tron najboljeg filmskog komičara današnjice, ako je ikad i sišao s njega.
OCJENA:6.8/10

 

            What Happens in Vegas(2008) – red.Tom Vaughan
Tipična holivudska vragolasta komedija; pijanstvo, brak, mržnja, namještaljke, razlaz i happy end. Prokušana forma s likovima među kojima se osijeća prava kemija. Zasigurno samo još jedna komedija u nizu, no, komedija koja uz mala očekivanja od A.Kutchera i C.Diaz daje u konačnici puno više od očekivanog s palcem visoko uzdignutim prema gore. Slatko i simpatično.
OCJENA:5.8/10

 

            Nije Kraj(2008) – red.Vinko Brešan
Iako je premijera filma bila prije skoro šest mjeseci kod nas je tek sada došao na red. "Mag" hrvatske komedije nikako da uspije kao s "Otokom". "Nije kraj" deklarira se kao ljubavna drama s izrazito ironičnim crnim humorom. Krasi ga zanimljiva priča, no film je jako ukočen, bez ujednačenog ritma i podosta razvučen. Likovi pomalo škrti, glazba iz minute u minutu jede sama sebe jer se prečesto ponavlja, režija nespretna, a fotografija očajna s mnoštvom nejasnih zamagljenih kadrova. Dobra ideja, loša izvedba.
OCJENA:4.6/10

AUTOR:MARIO


dr.loomis @ 16:44 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 27, 2008

              EL ORFANATO/THE ORPHANAGE(2007)

Nakon Amenabarovog The Othersa, duhovi i ukleta kuća izgledaju već pomalo otrcano, posebno nakon velikih filmova šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih. Kad tu pridodamo i djecu koja su danas neizostavan član skoro svakog zvučnijeg horora, volja za gledanjem nečeg sličnog drastično opada. No iznimka koja potvrđuje pravilo zove se El Orfanato, španjolska psiho triler-drama jezovitog horor ambijenta. Njegovi tvorci zapravo su debitanti Juan Antonio Bayona, kao redatelj, i Sergio Sanshez, kao scenarist, čiji se talent da isčitati iz kompletne strukture filma, razumijevanje žanra s realnim i doziranim nasiljem i neodskakanje od španjolskog stila kojeg krasi usporeni tempo, koji naginje drami, i depresivni pejzaž.

U središtu same priče je Laura koja se nastanjuje, zajedno sa suprugom i posinkom Simonom, na posjed davno zatvorenog sirotišta čijeg je i sama bila član još u djetinjstvu. Stvari se kompliciraju Simonovim nestankom te kreće Laurina paranoična potraga u kojoj otkriva paralelni svijet u kojem treba razlučiti motive i želje duhova djece...

Potpuni dojam majčinskom očaju daje i sam koloritet fotografije koji se naprosto igra s crno-bijelim nijansama što čini ionako deprimiranu i sjetnu sliku filma još deprimiranijom i sjetnijom. Uz tu sumornu sliku najjezovitija činjenica je neopisiv osjećaj klaustrofobije zbog skućenog prostora na svega dvije lokacije tokom skoro cijelog filma, kuće sa dvorištem "Bogu iza nogu", te malenoj plaži s mračnom spiljom. Tek su rijetki kadrovi "izleta" u grad. Autori na maštovit način uvlače sasvim obične dječje igre skrivača i asocijacija te ih na fantastičan način hororiziraju zbog idealnog vremenskog smještanja u trenutcima najveće napetosti. Jak adut s klupe zove se Guillermo del Toro koji uzima producentsku palicu filma. Osjeti se njegov nadaleko poznati rukopis, njegov sneni svijet mašte, čudnih paranolmalnih pojava i situacija.

Fizičke deformacije djece, lomovi udova, razvaljivanje glave i čupanje noktiju ovdje su samo površinski i nebitni detalji koji su u službi filma, što u svakom pogledu El Orfanato čini potpunijim i dubljim. Izuzetno ostvarenje mladih debitanata od kojih se već nakon prvog filma očekuje puno u budućnosti. Sedam osvojenih Goya najveća je preporuka.

OCJENA:7.6/10



              THE MIDNIGHT MEAT TRAIN(2008)

Za razliku od El Orfanata, The Midnight Meat Train je tipičan punokrvni slasher. Temelji se na istoimenoj kratkoj priči knjige The Books of Blood horor maga Clive Barkera, tvorca megapopularnog Hellraisera(naravno, čiji se remake očekuje sljedeće godine). Očekivanja su bila velika s obzirom na holivudski debi Ryuhei Kitamure, redatelja Versus(2000) i Azumi(2003), ali na posljetku veliki potencijal i dobra ideja nisu kompromitirali.

            Imamo zanesenog fotografa koji radi na pričama ispričanim fotografijama New Yorka. Na jednom zadatku spašava poznatog modela(radi se o ženi) od nekolicine kmica koja naposljetku odlazi u podzemni vlak u kojem biva brutalno ubijena od lokalnog mesara. No u njegovom fotoaparatu ostaju nepobitni dokazi koji previše ne zanimaju policiju te se sam upušta u istragu. Jedina potpora ostaje mu njegova djevojka.

            Otvaranje priče zvuči poznato i već mnogo puta viđeno ali  jako dobar tempo i ideja da se fokus drži na pitanju razotkrivanja motiva ubojice, drži film u čvrstu zanimljivu triler cjelinu. No, dobro otvaranje blijedi s prvim zrakama scena "Stathamovske" akcije s podosta CGI-a i treskanja kamerom, a zapravo bi scene trebale biti ishororizirane i atmosferski nabijene do maksimuma. Kitamura nedostatke maskira s doslovnim prenošenjem Barkerove opsesije raskasapljenim ljudskim mesom tako da imamo kadrove ispadanja očiju, prolijevanja mozga, lomljenja nogu, seciranja utrobe, kao da ga je sponzorirala udruga vegetarijanaca da nam se meso kao takvo naprosto zgadi. Na samom kraju Kitamura udara u zid i pretvara kompletnu strukturu u brzopotezni horor klišej završetak s fejk utvarama, jedenjem jezika i čupanjem srca. Osim preglumljenih i iritantnih likova u filmu iznimka za svaku pohvalu je Vinnie Jones. Sama njegova pojava donosi veliko osvježenje američkoj horor sceni. Zasigurno jedna od najdojmljivijih slasher uloga desetljeća.

            Poznat je paradoks o kravi koja daje najviše mlijeka u štali ali ga naposlijetku prolije, a upravo je takav TMMT.

OCJENA:5.2/10

AUTOR:MARIO



dr.loomis @ 19:36 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 16, 2008
In Bruges, r: Martin McDonagh, (2008)

Napokon jedan odličan krimić. Debitantski film Martina McDonagha je osvojio i kritiku i publiku.
Kod nas vizionarski preveden kao "Kriminalci na godišnjem" a često reklamiran kao legitimni nasljednik "cockney" gangsterskih filmova Guya Ritchiea. Očekivao sam Ritchievski film, koji će biti ansambl cast zanimljivih, pomaknutih likova, komplicirana priča s par twistowa i coolerska montaža. Nisam dobio ništa od toga, jer In Bruges nema nikakve veze s Ritchievim stilom i vizualnim prosedeom. In Bruges je crno humorna krimi drama relativno sporog, meditativnog tempa, koja se na zanimljiv i humoran način bavi pitanjima identiteta, krivnje, lojalnosti, moralne ispravnosti i sitnih etičkih kodova koji začudno prožimlju i kriminalni milje. Radnja ide ovako: Dvoje plaćenih ubojica su protjerani u maleni pitoreskni grad Bruges u Belgiji da se sakriju i primira nakon poprilično loše odrađenog posla. Stariji ubojica se ponaša kao turist i potpuno uživa u kulturnim sadržajima i razgledavanju dok mladeg i puno nestrpljivijeg kolegu razdire sumnja, krivnja i bol zbog prijašnje pogreške. Film obiljuje izvrsnim scenama, koje su često na rubu nadrealnosti - (izvrsna scena konzumiranja kokaina s jednim patuljkom i dvije prostitutke). 2 stvari koje ovaj film dižu visoko iznad prosjeka su: izvrsna gluma glavnih likova (odlični Brenadan Gleeson i još bolji i netipični Colin Farrell), te genijalno bolan i ironičan scenarij Martina McDonagha koji parodira klasičnu Hollywoodsku "buddy-buddy" akciju ali ipak zadržava svu svježinu dijaloga koje imaju najbolji Hollywoodski akcijski scenaristi poput Shane Blacka (Last boy scout, Leathal weapon 1,2,3,4, Last action hero, Kiss, kiss, bang, bang, Long kiss goodnight). Obavezno pogledati, kraj filma je vrhunski.

Ocjena: 7.5/10

Death race, r: Paul W.S Anderson, (2008)

Još jedan remake. Ovaj put filma "Death race 2000" iz 1975, legendarnog trash majstora Rogera Cormana s indisporniranim David Carradineom i Sylvester Stalloneom u glavnim ulogama. Dok je Cormanov film obilovao trash i camp poetikom i kadrove nerijetko ispunjavao bizarnim humorom i desetcima golih sisa, Anderson ipak igra na drugačiju, više mainstream kartu. Ovaj put je radnja smještena u zatvor u kojem se zatvorenici bore u krvavim auto utrkama do smrti koristeći napalm, mitraljeze i RPG-ove. Onaj tko preživi i pobjedi u 5 utrka dobiva pravo na slobodu. Anderson je napravio pravi mali postapokaliptični složenac filmova koji krade scene i ideje s svih strana da bi pospješio kretenski tanku i neuvjerljivu osnovnu dramsku liniju filma. Evo samo neki od filmova od kojih je posuđivao: Mad Max, Lock up, Wedlock, Shawshank redemption (scena u kojoj Ian McShane govori kako je odslužio kaznu ali je dobrovoljno u ćorci jer ne zna nikakav drugi život je kopija starog Brooksa), Undisputed, Transporter, Fast and the furious, The Longest yard....
Film obiluje idotskim scenama (svi vozači imaju suvozača koji im pomaže upravljati oružjem, naravno to ne može muškarac, već posebno za svaku trku dovode žene iz ženskog zatvora, naravno sve izgledaju ko playboy zečice u vrućim hlačicama i znojavoj, prozirnoj donjoj majici.). Ovo prizemno šovinističko, seksističko, mentalno zaostalo sranje od filma spašavaju jedino solidno režirane, frenetične sekvence trke, koja obiljuje spektakularnim eksplozijama, nabrijanom montažom i zanimljivim vizualnim konceptima precrtanim iz videoigrica. Anderson misli da ako staviš u film nabildanog frajera, zgodnu picu i nabrijana auto da imaš sve što ljubitelji b-akcije žele. Da, u pravu je samo je zaboravio na jednu stvar. Radnju i likove.

Ocjena: 4.9/10

Wristcutters: A love story, r: Goran Dukić, (2008)

Napokon smo dočekali official release dugoiščekivanog Wristcuttersa. Naše gore list Goran Dukić je režirao i adaptirao zanimljivu priču koja je svojom iščašenošću, originalnošću i ironijom postala pravi mali underground klasik natopljen subverzivnim bojama alegorijske neo americane. Da ovo je subverzivan filma, da ovo je alegorija današnjeg života, da ovo je sprdanje zagrobnog života, da ovo je film ceste, da ovo je poprilično dramski eksperimentalan i hrabar film. Film se bavi samoubojicama. Glavna poanta je da postoji zagroban svijet u kojem žive samoubojice. Ako počiniš samoubojstvo i umreš odlaziš u samo sjebaniju verziju svijeta zbog kojeg si se i ubio. Nema posla, sjebana hrana, sjebana cuga, sjebani i depresivni ljudi, nema nikakvih prirodnih ljepota samo prljavština, tuga, zbunjenost i vjećno iščekivanje Godota koji je i sam odavno mrtav. Dukić pokazuje razumjevanje za kadar i solidno režira film, (posebice kad su na cesti) potpomognut izvrsnim Dp-jem također hrvatom Vanjom Černjulom. Film obiluje izvrsnom glazbom: (Gogol Bordello, Tom Waits, Gram Parsons...), hippyjevskom i boemskom poetikom, zanimljivim karakternim glumcima. Nad cijeli film se nadvija i sjena glazbenog i indie gurua, Jarmuschovog favorita - Toma Waitsa koji daje filmu jednu posebnu noto fantazije, mistike i ezoterije.
Poprilično dobar debitantski film beskrajno talentiranog Gorana Dukića (vidi film "Mirta uči statistiku"), koji nije bez mana (najčešće onih produkcijskih, zbog malog buđeta), ali ima hrabrosti, duha i postojanosti da nas odlično reprezentira u svijetu pa makar to za sad bilo i samo na independent svijetskoj sceni. Film je sovojio 9 vrlo bitnih međunaronih nagrada i bio nominiran za glavnu nagradu žirija na Sundance festivalu.

Ocjena: 6.9/10

U nedjelju nastavak kratkih recenzija: The Mist, Incredible Hulk, Battle in Seattle...

Autor: Zujo
dr.loomis @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 15, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0364970/
Ovo je jedan od onih rijetkih filmova od kojih se očekivalo uistinu mnogo, a sve je krenulo krivo, a posebno za redatelja. Naime, ovo je ekranizacija knjige "Babylon Babies" francuskog pisca Mauricea Georgesa Danteca, koja je bila ogroman hit u Francuskoj, a i diljem Europe. Sama tema knjige, koja se bavila genetskim eksperimentima na još nerođenoj djeci, je podigla veliku prašinu i uistinu je vapila za ekranizacijom. I to se konačno dogodilo. Mathieu Kassovitz, pristojan glumac i izvrstan redatelj "Grimiznih rijeka" i "Mržnje", je napisao scenarij zajedno sa Ericom Besnardom, da bi dobili zeleno svjetlo Studio Canala i Foxa. Snimanje je trebalo početi u veljači 2006. godine, a glavnu ulogu je trebao tumačiti Vincent Cassel. Tada, Vin Diesel ulazi u pregovore za glavnu ulogu, a film mijenja ime u Babylon A.D. pa snimanje konačno započinje u lipnju iste godine u Pragu, u studijima Barrandov. Ipak, uskoro su vremenske neprilike umnogome otežali snimanje, pa se cjelokupna produkcija otegla a i budžet je bio znatno premašen. Kako se snimanje odužilo, neki glumci su morali napustiti film zbog konflikta u rasporedu, pa je primjerice Lambert Wilson uskočio na samom kraju filma. Ispalo je na kraju da je samo snimanje bilo lakši dio posla jer su tek u postprodukciji nastali pravi problemi. Naime, film je prema zamisli redatelja trebao trajati 160 minuta, ali su ga producenti iskasapili na manje od 90, na što je Kassovitz poludio i zaprijetio micanjem svog imena sa filma (izgleda da su Fox i Kassovitz trenutno u sudskom sporu). Redatelju je smetalo što se izgubila glavna poanta filma, a riječ je o genetskom inženjeringu i eksperimentima na djeci, dok su producenti željeli da imaju još jedan film na tragu Dieselovog "Planeta tame". Producenti su na kraju i pobijedili i ovo što gledamo u kinima je njihovo djelo.
Bivši vojni veteran, a sada plaćenik, Toorop (Diesel) prihvaća posao praćenja mlade djevojke Aurore (Thierry) iz Rusije u Ameriku, gdje je navodno čeka majka. Iako on u početku misli da je riječ o "običnoj" misiji, Toorop uskoro shvati da Aurora nosi blizance, koji bi trebali postati nove Mesije, a ujedno i svatko ih sada želi za sebe, jer tko ih dobije, dobit će i najveću moć na Zemlji.
Film započinje izvrsnim SF prologom, gdje nam Toorop objašnjava u kojem se neredu Zemlja nalazi. Ta uvodna scena je usitinu jedna od boljih kojih sam vidio, i Kassovitz se tu pametno služi tehnikom da zainteresira gledatelja kada Toorop kaže da je "ovo dan kada je umro". U tom trenutku, ponadao sam se da film uistinu obećava i da ću biti svjedok još jednom remek-djelu. Ali, to nadanje nije dugo potrajalo.

Počevši već s prvom većom akcijskom scenom, postaje jasno na što će se svoditi cijeli film, a to je na neprestano puškaranje i ubijanje negativaca dok se naš junak izvlači iz svake neprilike, na trenutke prkoseći i zakonima gravitacije. Moram priznat, da je jednom skoro i poginuo ali biva spašen na način da mu Aurora izvadi ogroman geler iz tijela.
Tako cijeli film prolazi, u nekakvim neprestanim izmjenama akcijskih s dramskim scenama, a te dramske su sve a samo ne zanimljive. Vizualnost se Kassovitzu ne može poreći, što će se pogotovo vidjeti kod scena na ledu, kada izroni podmornica, ali nije sve u tome. Jedino što ga ovdje može izvući, jest ta mogućnost da film uistinu nije napravljen po njegovim zamislima, već je unakažen producentskim miješanjem.
Ne znam ni sam što da više napišem u vezi ovog filma jer me toliko razočarao, a uistinu sam očekivao mnogo, čak i previše. Najveća pohvala ipak ide kameri Thierryja Arbogasta (koji je odavno dokazao svoje majstorstvo na filmovima Luc Bessona) i glazbi Atli Orvarssona, čije se teme uistinu vješto i nenametljivo protežu kroz cijeli film, pogotovo u nekim pejzažnim prekrasnim scenama, kojih je doduše vrlo malo.

Što se tiče glumaca, Cassel bi bio mnogo bolji odabir, ali ni Diesel nije loš. Tip ima mota za ovakvu vrstu filma i zna nerijetko pojedine scene iznijeti na svojim leđima. Michelle Yeoh je u potpunosti nebitna, jer je njenu ulogu mogla odglumiti bilo koja glumica, dok Melanie Thierry u ulozi Aurore je prekrasna i samo prekrasna. Ostali likovi su skroz sporedni, kao Gerard Dperdieu, Charlotte Rampling i Lambert Wilson i na njih nije uopće potrebno trošiti puno riječi jer su njihove uloge prekratke da bi se i recenzirale.
Sve u svemu, riječ je o filmu koji je mogao biti remek-djelo (nadam se da će izaći uskoro Director's Cut), film koji je imao mogućnost da naslijedi izvrsne filmove kao što su "Blade Runner" i "Djeca čovječanstva", kako po bliskoj tematici tako i po vizualnosti, ali su nažalost se producenti opet upleli i dobili smo jedan prolazan film kojeg ćemo pogeldati ali i vrlo brzo nakon gledanja zaboraviti. Još jednom, jedna velika šteta jer je Kassovitz izvrstan talentirani redatelj, ali je je ovaj put bio onemoguće, a on sam i rijetko režira.

Ocjena: 5.1/10

Autor: Duje

dr.loomis @ 15:34 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 8, 2008
W Delta Z, (2007), r: Tom Shankland

Još jedan mračni thriller o lovu na serijskog ubojicu koji svoje mjesto pod suncem traži kao složenac "Kad jaganjca utihnu" i Fincherove "Sedmice". Film ima vrlo moderan look u kojem žmirkava neonska svjetlja ostaju odlično zabilježena u mračnoj i zamagljenoj vizuri izgubljenog velegrada. Sve je više jasno da filmovi snimani u HDV u izgledaju sve bolje i bolje. Digitalno doba snažno ulazi i u mainstream Hollywood, zbog pionira poput Michael Manna. S radnjom vas neću zamarati, jer je viđena sto puta, iako u ovom filmu motiov osvete poprima krvave konture kad na kraju filma dijabolična kazna za homoseksualnost bude kastriranje. Dorino pazi se!

Imdb: 5.9/10
Zujo: 5.6/10

Walk Hard: The Dewey Cox story, (2007), r: Jake Kasdan

Kad country glazbena parodija dobije dvije nominacije za Zlatni globus, sigurno skrene pažnju na sebe.
Novi hollywoodski guru komedje Judd Apatow ima svoje prste i u ovom naslovu. Za razliku od velike večine parodija koje smo imali prilike gledat zadnjih cca 10 godina, ova ima ispod prednjeg sloja tipičnih neukusnih šala par finih slojeva drame, karaktera, izvrsne glazbe i što je najvažnije odlično razrađenih likova koji bogato profitiraju na simpatičnosti inteligentno se poigravajući s stereotipovima glazbenih "loših dečkiju" poput Johnny Casha, Ray Charlesa i Elvis Preslyja. Naime Walk Hard je parodija koja ismijava glazbene fimove poput (Ray, Walk the line, Elvis, Dreamgirls, La Bamba) i sl. Uz Superbad jedna od najboljih američkih komedija zadnjih par godina, koja svoju kvalitetu najviše duguje izvrsnom John C. reilly-ju, (karakternom glumcu koji svakim danom još tamo od Chicaga sve više pokazuje svoj neosporni glazbeni talent). Moja topla preporuka za film a još više za izvrsni soundtrack.

Imdb: 6.8/10
Zujo: 7.2/10

Control, (2007), r: Anton Corbijn

Dugo sam i nestrpljivo čekao ovaj film još od uspješne premijere u Cannesu. Čekao sam ga zbog 2 razloga: 1. Obožavam Joy Division, a posebice Ian Curtisove tekstove
2. Obožavam Anton Corbijna, jednog od največih živućih fotografa, a sigurno največeg glazbenog fotografa. Anton je skrenuo pažnju na sebe ponajviše dugogodišnjom suradnjom s genijalcima poput Depeche Mode - (radio im je sve fotke, covere albuma, videospotove i live koncerte), te suradnjom na najboljim spotovima za U2, Metallicu i RHCP. Ne znam tko bu drugi mogao bolje izrežirati film od Antona, čiji svaki visokokontrastni crno-bijeli kadar briljantne strukture i kompozicije ocrtava inovatorsku glazbu Joy Divisiona punu kontasta između tradicionalnog i modernog, akustičnog i električnog, krutog i mekog, jasnog i nedorečenog. Baš ta nedorečenost i depresivnost koja izvire iz svake scene kreira savršen setting postindustrijske britanije u koju tako dobro sjedaju likovi poput plahog Ian Curtisa, tragično preminulog frontmana banda, velikog pjesnika kojem je bio samo 23 u trenutku samoubojstva.Film je osvojio Bafte, najbitnije nagrade s British Independent Awardsa, 3 nagrade na festivalu u Cannesu, tj preko 25 vrlo bitnih svjetskih nagrada. Pametnome dosta. Pogledajte ovaj film i zavrtite po 100 put Joy Division na svom ipod-u.

Imdb: 7.9/10
Zujo: 8.0/10

Hancock, (2008), r: Peter Berg

Hancock je ljetni blockbuster o istoimenom super (anti)junaku koji dane provodi ispijajući boce whiskeya i kljucajući na klupama. Iako bi netko poput Dorina Manzina ostao izgubljen u prijevodu (Hancock - "Ruka na kiti") misleći da gleda prvoklasni akcijski spektakl, istina je malo drugačija i nažalost razočaravajuća. Redatelj Peter Berg (Michael Mannov protege i blockbusterski alter ego) kao i kod "Welcome to the jungle" uspjeva u prvoj polovici filma odlično pomiriti pravu dozu macho komedije i zabavne, fluidne akcije. Problemi nastaju kad film ode iz akcije u obiteljsku dramu, kroz niz nespretnih i dramski površnih scena, suptilno sugerirajući da su balans osjećaja i ljubav puno teže discipline od šaketanja i puškaranja. Možda se i slažem s navedenim ali se ne slažem s nespretnim načinom na koji je to prikazano u filmu. Neki lik je cijelu recenziju sročio u genijalnu rečenicu: "Odlična ideja, osrednja egzekucija, te dobre uloge osiromašene prosječnim CGi-om i nedostatkom centralnog negativca. Šteta!

Imdb: 6.7/10
Zujo: 6.2/10

Redbelt, (2008), r: David Mamet

Novi film scenarističkog maga Davida Mameta ubada u pravo mjesto te poput poluga i raznih davljenja nas tjera da se prepustimo redateljevoj volji prije tapkanja i predaje. Naime film se dobrim djelom bavi Jiu Jitsuom, borilačkom vještinom u kojoj je cilj neutralizirati protivnika zahvatima tzv. polugama tzv. submissionima i davljenjima tj. chokeovima koristeči silu i snagu svog tijela kroz sistem anatomskog prebacivanja težine, tjerajuči protivnika da tapka prije nego mu ekstremitet bude slomljen ili karotidna arterija začepljena. Mamet fino koristi koncept časti i ponosa iz borilačkih vještina i snažno ga utjelovljuje u liku "jiu jitsu učitelja - senseia" kojeg odlično igra uvijek pouzdani Chiwetel Ejiofor. Naravno Chiwetel upada u krimi zaplet u kojem ga svi "prijatelji" izigraju, ali Mametova umjetnost je u tome da uz plejadu odličnih likova i napravi jednostavne zaplete kompleksnima zbog svoje zaluđenosti detaljima i odličnom tempiranju scena. U filmu je prisutan i snažan komentar na prostituciju časnih borilačkih v ještina u mainsteram sportu poput MMA - koji je i proslavio diljem svijeta borbu na parteru tj. Ground fighting. Danas kad su svi najbolji majstori Jiu Jitse (Jacare, Galvao, Bj. Penn, Frank Mir, Minotauro) duboko ogrezli u mainstream borbi Mamet nas vrača u vrijeme kad je jedini razlog za borbu bila čast, a ne zeleni papirići.

Imdb: 7.1/10
Zujo: 7.0/10

Umjesto najavljenog Sex in the City, pisao sam o filmu Redbelt koji je puno manji hit, jer mi se stvarno nije dalo pisat o tom površnom filmskom smeću koje je programirano da ga gleda samo jedan spol i modni kritičari koji su nekakvi "međuspolci". Mi na movie makeru pokušavamo biti sveobuhvatniji i pisati o kultnima, hitovima, dokumentarcima, art, kratkim, animiranim i kojim sve ne filmovima. Hvala
dr.loomis @ 13:08 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 1, 2008
Nine Lives (2005), r: Rodrigo Garcia

Trebalo je 3 godine da se ovaj multinagrađivani film došulja do naših videoteka. Je li se čekanje isplatilo? Pa je i nije. Film je sazdan od 9 životnih priča od kojih je svaka snimljena u samo jednom stedycam kadru. Plejada izvrsnih karakternih glumaca (Sissy Spacek, Stephan Dillane, Holly Hunter, Ian McShane, Kathy Bates) pruža snažne uloge, ali problem filma je što priče nisu ujednačene. Tako od 9 priča, samo 4 stimuliraju mozak na najuzvišeniji način. Show krade briljantna druga priča o bivšim ljubavnicima koji se slučajno sretnu u supermarketu. To je vjerojatno najbolje napisanih 10 tak minuta filma koje sam vidio ove godine. NIje ni čudo kad znamo da je redatelj filma sin jednog od najvećih pisaca svih vremena, nobelovca Gabriela Garcie Marqueza. U drugom djelu filma, snaga pada, redatelj gubi busolu, pada i zanimljivost i dolazi do zamora materijala. Nažalost pada i ocjena.
Ocjena: 7.0/10

Shutter (2008), r: Masayuki Ochiai

Još jedna američka obrada j-horrora, još jedno more klišeja, još jedan loš casting glavnih glumaca, još jedan ženski duh u bijeloj spavačici i još jedan flop na box officeu. Mislim da je i nama i amerima već dosta. Ochiaijev vizualni prosede i nije nezanimljiv na trenutke, ali osim intrigantnog zadnjeg kadra i par solidnih scareova, priča je viđena već milijun puta. Duhovi se ovaj put kriju u fotografijama, kako originalno. Podgrijana juha. Hvala, ali ne hvala.
Ocjena: 5.2/10

You don't mess with the Zohan (2008), r: Dennis Duggan

Sandler i Duggan opet jašu. Zohan je pretjerana parodija na bliskoistočnjačke sukobe između izaelaca i palestinaca koja oblije gross out i slapstick humorom. Bledunjav kontrast između macho i gay strane glavnog lika te Sandlerovo kreveljenje u stilu kvazi Borata ne uspjeva ovaj film uzdignuti na razinu "Klika" u kojem je put od komedije prema obiteljskoj drami bio uspješan. Ovdje imamo uspješan put od kretenske komedije prema još kretenskijoj komediji. Mislim da je vrijeme da Sandler izvadi iz naftalina filmove legendarnog Jerry Lewisa i nauči da kreveljenje nekad i može biti u službi suvisle radnje.
Ocjena: 4.8/10

Wanted (2008), r: Timur Bekmambetov

Složenac nihilizma, kaosa, kulerštine i post Matrix akcije je ono što ovaj film čini pravim ljetnim blockbusterom. Naravno svi koji su bacili oko na Bekmambetovu "Noćnu i Dnevnu stražu", znaju da je lik virtuoz akcije, začudnih vizualnih eskapada, vrtoglavih kutova snimanja i coolerskih likova.
James McAvoy je zanimljiv izbor za akcijskog junaka, Angelina Jolie pokazuje svoje golo dupe, a Morgan Freeman pokušava zvučati ozbiljno dok izgovara nihilističke mantre komunicirajući s bogom preko tkalačkog stroja!? Da je scenarij bio razrađeniji, tko zna možda bi i ugledali novu akcijsku franšizu, ali ovako sve što nam ostaje je pasti oči na solidnoj akciji i navedenim Angelininim atributima. Dovoljno? Ne baš.
Ocjena: 6.4/10

The Mummy 3: Tomb of the Dragon Emperor (2008), r: Rob Cohen

Roger Ebert je ovom filmu dao 3 zvjezdice od moguće 4, opisujući ga kao odličnu pop corn ljetnu zabavu. Ja sam ipak mišljenja da su prva dva dijela (mnogo bolja od trećeg, ali svejedno loša) bila ljetna pop corn zabava, dok je ovo tek brzo složeni, stereotipni, loše balansirani američki bullshit koji više ne može izmamiti "wow" za specijalne efekte kod bubuljičastih srednjoškolaca, maničnih masturbatora na comp igrice. U jednoj sceni čak i CGI Bigfoot nabije negativca nogom preko vrata hrama i napravi karakterističan  "Yesssss"!!! pokret rukama, kao da je postigao touchdown s Cuba Goodingom u Jerry Magiureu. Zlobnici će reči da je ovo najbolja uloga ikad Jet Li-ja, naime njegov lik je cijelo vrijeme odglumio kompjuter, tj. CGI napravljen lik Kralja Zmajeva. Više čak ni uobičajeno smješni onelineri Johna Hannaha ne mogu spasiti ovo sranje od brzog zaborava. Umjesto da Rob Cohen po četvrti put uskrsne mumiju, mogao bi umjesto uskrsnuti svoju karijeru. Ako ju je ikad i imao.

Ocjena: 3.2/10

Sutra nastavak ostalih 5 brzopoteznih recenzija (Walk Hard: The Dewey Cox story, Control, Hancock, Sex in the city, WAZ).

Autor: Zujo
dr.loomis @ 14:36 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 19, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0411477/
Najveća greška prvog "Hellboyja" je bila u tome što nije bilo dovoljno filmskog vremena za glavnog junaka, Hellboyja, u izvrsnom tumačenju Rona Perlmana. Možda je to boljka od koje pate svi prvi dijelovi filmova o superjunacima ("X-Men", "Spiderman", "Hulk") pa im se ne posvećuje dovoljno "materijala", ali činjenica jest da je u prvom dijelu bilo previše bitnih likova, poput Rasputina, njegove družice, samoreplicirajućeg mutanta, a i ostalih, koji su tražili što bolju karakterizaciju pa se redatelj del Toro nije mogao dovoljno posvetiti svom glavnom (anti)junaku. Srećom, u nastavku je to ispravio.
Film je fokusiran na Crvenog (to je inače nadimak Hellboyja u filmu) i njegove prijatelje, pa čak je i razrađen mnogo bolje ljubavni odnos između njega i njegove djevojke Liz Sherman (Selma Blair), kao što se i dalo više vremena njegovom kolegi Abeu Sapienu (Doug Jones).
Jedini tko je mogao ovakav film režirat jest Guillermo del Toro, jer je već ostvario izvrstan prelaz sa stripa na film u "Blade II" kao što je i stvorio savršeni svijet mašte u remek-djelu "Panov labirint", tako da je već imao dovoljno iskustva da ta dva svijeta po prvi put spoji u jedan, i ovdje mu je to pošlo izvanredno za rukom. Dizajn stvorenja je naprosto savršen, scenografija njegovog svijeta je briljantna, a svaki kadar je do te mjere precizno snimljen da jednostavno vapi da se slika zamrzne i svaki njegov dijelić izučava, posebno se to vidi u sceni na tržnici trolova.

Ovdje se del Toro okrenuo i Hellboyjevoj situaciji među ljudima, odnosno on se bori za ljude, ali kao takav nikad neće biti prihvaćen među njima, jer je naprosto drukčiji, odnosno on je za njih nakaza. I kao takva nakaza, on vidi nešto dobro u drugim nakazama (njegovim neprijateljima), pogotovo kada se suoči sa mogučnošću da ubije zadnjeg od svoje vrste. I to je tipično za samog redatelja, da od najvećeg čudovišta izmami nešto dobro, odnosno da pokaže da je živo biće, koje ima čak i svoje osjećaje.
To se možda ponajviše odnosi i na glavnog negativca, princa Nuadu (Luke Goss), koji želi opet zaratiti sa ljudima, iako je prije tisuća godina potpisao sporazum između ljudi i vilenjaka. Sada princ Nuada ga želi prekršiti da opet zavlada svijetom, na način da probudi Zlatnu vojsku, koja će mu pomoći u njegovom naumu. Ali tu je naravno Biro za paranormalna istraživanja i obranu, na čelu sa Hellboyjem, koji mu trebaju stati na kraj.
Također, redatelj je proširio ulogu Sapienu, jer je u prvom dijelu bio nepravedno zanemaren zbog romanse između Hellboyja i Liz, pa on ovdje postaje fasciniran Nualom, princezom i sestrom Nuade, koja posjeduje zadnji dio krune koja je potrebna za buđenje Zlatne vojske. Njihova simpatija je obostrana, ali Sapienovo oklijevanje je čini još simpatičnijom i slađom. U međuvremenu, veza između Liz i Hellboyja je preslikana iz stvarnog života, jer njih muče problemi kao i sve mlade parove, ali za to je glavni krivac upravo on, jer joj ne daje niti malo prostora u njihovom zajedničkom "stanu", u kojem se ponaša kao da sam živi.

I naravno, u filmu ima mnogo više akcije nego u prvom dijelu, iako je završni obračun gotovo preslikan iz "Bladea II", gdje je glavnog negativca također glumio Luke Goss. Početak filma je naprosto briljantan i nevjerovatna oda lutkama, gdje Hellboyjev tata (John Hurt) čita svome sinu priču o ratu između ljudi i magičnih stvorenja, kulminirajući pojavom Zlatne vojske i čudovišta, koji izgledaju kao da su izašli iz radionice majstora Jima Hensona. Ipak, nakon tako neobičnog uvoda, akcija u filmu se oslanja na CGI efekte, bez kojih bi i bilo gotovo nemoguće snimit ovakav film.
Što se tiče glumaca, oni su svoj posao odradili besprijekorno, počevši od stalnog del Torovog glumca Rona Perlmana u naslovnoj ulozi koji je jednostavno sam Hellboy (toliko mu je dobro legla uloga), preko Doug Jonesa kao Abe Sapiena i Selme Blair kao njegove životne družice, pa do glavnog negativca Luke Gossa (koji je odradio izvrstan posao ali nema neke bitne razlike od njegove uloge u "Blade II") i Jeffreyja Tambora kao šefa Biroa za paranormalna istraživanja i obranu, koji je komična strana filma i daje mu neku laganu notu, odnosno bar malo ravnotežu mračnom dijelu filma.
Na kraju, činjenica jest da ovaj film mnogo neće pogledati a ako ga i počnu, neće ga završiti jer del Torov svijet mašte i njegovih stanovnika nije za svakoga, dapače nekad zna izazvati i mučninu. Ali redatelj nam svakim svojim filmom pruža neopisivi vizualni prosede u kojem ga nitko nikada neće nadmašiti, i ovim filmom je dokazao da može stvoriti likove veće od života.

Ocjena: 8.3/10 (dao bih mu i veću ali rekli bi mnogi da san popizdija)

Autor: Duje


dr.loomis @ 14:27 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 7, 2008


The Dark Knight na vrhu pijedestala Batman serijala


Redatelj Christopher Nolan je samo od jednog kostimiranog dječjeg idola napravio ozbiljnu filmsku dramu. No niti to nije sve. The Dark Knight nije samo drama o strip junaku, on je ujedno i maestralan balans psihološko-kriminalističkog trilera i akcijskog filma popraćenog humorom. Sjetimo li se njegovih prethodnika, odmah nam je jasno da se radi o nečem potpuno drugačijem,  novijem i inovativinijem. Burtonovi Batman(1989) i Batman Returns(1992) dobro funkcioniraju, no izgledaju kao neozbiljna dječja bajka. Smrt serijalu najavio je Joel Schumacher s Batman Forever(1995), da bi ga potpuno porazio s Batman & Robin(1997). Arnie kao Mr.Freeze? Ha-ha-ha! Srećom, stvari u svoje ruke uzima Chris Nolan koji uspijeva reinkarnirati serijal 2005. Batman Beginsom, a The Dark Knight penje se na vrh pijedestala samog serijala. U filmu vrijedi istaknuti niz dramskih dijaloga koji snažnije od mimike opisuju likove i njihove motive, te briljantne akcijske scene koje su ovog puta u drugom planu. Sve je to samo dokaz redateljske superiornosti, scenarističke nepogrješivosti i ozbiljnog odnosa glumaca prema projektu.

Jack Nicholson je prošlost

Dosta se pričalo o ulozi Jokera nedavno preminulog Heath Ledgera kojega su mnogi, impresionirani, obasipali pohvalama i iskazivali mu divljenje. Ledgerov Joker nema velike poveznice sa svojim prethodnikom, poludjelim šaljivdžijom koji zapravo i ne zna što želi. Ovaj Joker je potpuni psihotični anarhista željan samo kaosa. I baš zbog Ledgerove interpretacije Jokera, Jack Nicholson je prošlost. Ledger je uspio gledatelja obliti hladnim znojem pri svakom svom pojavljivanju, a to i jest zadatak Jokera. Pitam se je li to stvarno onaj dečko iz filmova 10 Things I Hate About You, The Patriot, The Four Feathers, Ned Kelly, itd.

Nolanova vizija zadivljuje

Nolan u sam serijal unosi dašak svježine, unosi nešto novo. Njegova vizija novog Batmana zadivljuje. The Dark Knight ne donosi samo dvoboj Batmana i Jokera, niti su oni najbitniji. Najbitnija je sama borba dobra protiv zla u kojoj su svi sporedni likovi (Harvey Dent (Aaron Eckhart), Alfred (Michael Caine), Gordon (Gary Oldman), Lucius (Morgan Freeman), …)  bitan dio mozaika te borbe, a tako su dobro okarakterizirani da nam se čini da ih poznajemo čitav život. Nolanov Gotham nije više izmišljena i udaljena Batmanova jazbina, Gotham postaje nešto više, simbol današnjeg društvenog poretka. Onaj Batmanov grandiozan svijet strip junaka izumire, a Batman naposljetku postaje samo ranjivi čovjek od krvi i mesa. Na taj način Nolan izvlači svog/našeg junaka iz bajke i spušta ga u svijet realnosti. Nolanova vizija odnosa Batmana i Jokera očarava. On nam jasno daje do znanja da je Joker zapravo Batmanova negativna strana, jednako pametna i sposobna. Batman krši zakon u svrhu dobra, a Joker radi isto iz zabave. Film nam nameće pitanje tko je moralno ispravniji. Nolan zna da dobro mora isplivati na površinu i u odlučujućem trenutku svjetlo ipak obasja tamu, te dobro pobjeđuje.

Nakon Beginsa, The Dark Knight se nameće kao teško nadmašiv broj jedan u serijalu. Možda su jedina zamjerka Nolanovi kružni kadrovi pojedinih scena, no i to možemo smatrati kao dio igre i traženje nečeg dobrog. The Dark Knight je impresivan uradak koji teško da će ostati samo instant klasik.

OCJENA:8.3/10

AUTOR:MARIO

 

dr.loomis @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 2, 2008

http://www.imdb.com/title/tt0800039/       

             Devedesetih godina prošlog stoljeća Kevin Smith okuplja ekipu (Jason Mewes, Jason Lee, Matt Damon i Ben Affleck) koja će otvoriti novo poglavlje hollywoodske komedije. Nizali su se uspješni i manje uspješni naslovi poput Clerks, Mallrats, Chasing Amy, Dogma, Jay and Silent Bob Strike Back, Jersey Girl, Clarks 2. Smithovi filmovi bili su sinonim za ugodnu zabavu i kvalitetan humor. Ipak s vremenom ekipa se lagano razišla i sve je brzo palo u zaborav. No dobili smo nešto novo.  Nakon izvrsnih komedija Knocked Up i Superbad producent Judd Apatow i njegova ekipa preuzimaju primat komi žanra u Hollywoodu. Dokaz tome je urnebesna komedija Forgetting Sarah Marshall. 

            Ukratko: Peter(Jason Segel) je kvazi glazbenik koji radi kao kompozitor glazbe jedne tv-serije. Glavna glumica te serije je Sarah Marshall(Kristen Bell), ujedno i Peterova djevojka koju slijepo voli. Nakon pet godina “sretne” veze Sarah prekida s Peterom. Potpuno shrvan i depresivan na nagovor svog brata Briana(Bill Hader) odlazi na odmor na Hawaii-je gdje, gle čuda, susreće svoju bivšu s njenim novim dečko, ali upoznaje i novu ljubav Rachel(Mila Kunis) koja dodatno komplicira stvari…

            Judd Apatow i ekipa(u ovom slučaju Jason Segel kao glavna uloga ali i scenarist) “uboli” su dobitnu kombinaciju koja pali besprijekorno, odnos iskrenih emocija suprotnih spolova. Za razliku od prijašnjih filmova zanimljivo je da su ovog puta spolovi u obrnutoj situaciji, muškarac slijepo voli, depresivan je i shrvan od prekida, plače od boli, dok žena lako prežali prekid, puna je života i željna je nove akcije. Uvjerljivo najjači adut film ima u balansu romanse, dramskih momenata i iznimno duhovitog humora  utjelovljenog u fizičkim šalama glavnih likova i dijaloškim šalama sporednih likova u kojima prednjači izvrsni popularni debeljko Jonah Hill. Forgetting Sarah Marshall iako ima slijed radnje koji je po svim kriterijima klasične komedije(ljubav, svađa, pa ipak ljubav), sadrži i momente ozbiljne drame popraćene duhovitošću. Najbolji primjer toga je fantastično prikazana petnaestominutna scena zajedničke večere(Petera i njegove nove i Sarah i njenog novog) koja je također radi spomenutog balansa i iznimno duhovita.

            Forgetting Sarah Marshall jedna je od rijetkih romantičnih komedija u poslijednjih nekoliko godina koja ima glavu i rep, u kojoj klasičnim klišeima i nepotrebnoj patetici nema mjesta, u kojoj dominira odličan scenarij i upečatljive i duhovite uloge  izvrsnih glumaca. Film je odličan odabir za ove vruče ljetne dane.  

OCJENA:7.3/10

AUTOR:MARIO

dr.loomis @ 14:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 21, 2008
Nakon spektakularnog trailera novog Emmerichovog filma očekivali smo brda i doline, konačno jedan pravi blockbuster vrijedan pažnje, a dobili smo samo dosadu, podosta istrošenih živaca, ljutnju zbog izgubljenih sat i pol i prije svega loš film, jako loš film. Roland Emmerich je sanjar koji se cijeli život trudi ostvariti jedan vrhunski blockbuster neobične priče iz prošlosti ili bliske budućnosti (s Independence Day je najbolje prošao). Ovog puta s 10000 BC ta zamisao mu apsolutno nije prošla. Što nam to Emmerich nudi? S čime nas želi impresionirati? Koja je bit njegovog filma? Zašto scenarij s kompozitorom Harald Kloserom? Samo su neka pitanja na koje bi volio dobiti odgovor.
 
            Odmah nakon odgledanog filma svaki gledatelj uočio je neke djelove koji su ga asocirali na Gibsonov Apocalypto. 10000 BC i jest Emmerichova blijeda kopija ili loša verzija Apocalypta, daleko natrag u povijest, primitivna nomadska zajednica, robovi, potjere, potrage, junaštvo pojedinca, velika ljubav, proročanstvo... No Gibson kad se već obrukao povijesnim činjenicama u Braveheartu pazio je koliko god može s Apocalyptom te je napravio spoj izmišljenog mita i povijesnih činjenica koji su stvorili jednu sasvim dobru i simpatičnu cjelinu. Emmerich je zasigurno impresioniran ondašnjim životinjama, Egipatskom kulturom, Mojsijem(koji ovog puta ide u obrnutom smjeru), ledenjacima i Saharom te je sve to upotrijebio u filmu zbog čega isti dobija epitet banalnog, nelogičnog i zbrčkanog. Sabljozubi tigrovi, mamuti i proždrljive dino-ptice u kombinaciji s Egiptom i piramidama??? Velika greška Emmericha je i kostimografija i izgled svih protagonista, nomadsko pleme s najmodernijim i  skladnim dreadlocksima, savršeno poštucanim bradama, Max Factor maskarama u borbi protiv osvajača sa perfektno lijevanim oklopima i šljemovima od najfinije metalne legure. E da još spomenem da svi savršeno tečno govore materinji engleski. 10000 BC???
 
            Sam scenarij, a posebno dijalozi i naracijski dio na razini su zadačnice porosječnog osnovnoškolskog trećaša prepun, uz nabrojene nelogičnosti, loše i patetične ljubavne priče i loše okarakteriziranih likova. Brzi kadrovi akcijske potjere koje viđamo na ulicama New Yorka preneseni su u pustinju, na led, u junglu ondašnjeg vremena tako loše da bi ih se posramio i Uwe Boll. Jedina prolazna stvar Emmericha su specijalni efekti zavidne razine i uvjerljiva animacija. Glumačka postava zaista nije vrijedna spomena jer je možda najuvjeljiviji glumac filma sam animirani sabljozubi tigar kojemu su za to bile dovoljne cijele dvije minute. Uz uloženih 75mil. Dolara Emmerich nije ostvario film čak ni za epitet popcorn zabave.
 
OCJENA:3.3/10
 
PREPORUKE:
Death at a Funeral(2007), red.Frank Oz, 7.0/10
Izvrsna tipična komedija engleskog podneblja koja na zaista duhovit način prikazuje kako jedan sprovod iz minute u minute ispada sve kompliciraniji i pretvara se u katastrofu.. Dobro okarakterizirani likovi, brojne nepredvidive situacije i sigurna kontrola redateljskih uzda Franka Oza. Urnebesno smiješno.
 
Margot at the Wedding(2007), red.Noah Baumbach, 6.8/10
Siva depresivna drama koja okuplja jednu obitelj radi nadolazećeg vjenčanja. Dobri i duboki dijalozi, lagani i spori tempo te nekoliko iznenađujućih neočekivanih scena uz pomalo iritantnu glumačku postavu čine jednu dobru cjelinu.
 
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 21, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0449671/

Radnja filma: Šestorica hrvatskih vojnika moraju proniknuti duboko u neprijateljski teritorij i unatoč međusobnim nesuglasicama posmicati sve neprijatelje koje sretnu na putu. Ekspediciju vodi poludjeli, macho preserator - Vijali (drveni Velibor Topić). Njihov krvavi pohod se povezuje kroz vrijeme s pohodom ustaša tijekom drugog svjetskog rata. Poveznica između dviju isprepletenih, paralelnih ali vremenski odvojenih priča je lik Filipa Šovagovića (koji glumi vojnika 1993, ali i svog ustaškog djeda, 50-tak godina prije). Paralelne radnje vode prema istom kraju. Tragičnom kraju koji uz zemlju natropljenu krvlju ne nudi katarzu ni nadu, već samo uzaludnost svih pokušaja da na ukletom prostoru ipak netko ostane "last man standing".

Ajmo prvo s dobrim stvarima: Zanimljivo je vidjeti prvi pravi pokušaj posrnule domicilne kinematografije da prepliva u profesionalnu produkciju jednog akcijskog filma koji je po karakteru svojstveniji zapadnjačkoj kinematografiji. Dobra je činjenica da je jedan mladi redatelj s modernim svjetonazorima i naravno modernim utjecajima (Hill, Stone, Peckinpah) dobio šansu ispred dosadnih i sumornih dinosaurskih redateljskih veličina koji su iscjedili depresivni hrvatski socijalni "spleen" do maksimuma (Tu, Crvena Prašina, Život je čudo, Sami, Fine mrtve djevojke, Blagajnica....).
Pravo je osvježenje vidjeti da i netko u lijepoj našoj pokušava otrgnuti dio kreativnog i fnancijskog kolača od bujajuće recentne uspješne svjetske i europske ratno-epske produkcije. Zadnjih nekoliko godina bili smo svjedoci da i europa i azija imaju muda i znanje baciti rukavicu izazova proračunatim amerima koji su odavno gurui ratnog filma. "9. Satnija", "Zaruke su dugo trajale", "Joeux Noel", "Taegukgi" i slični naslovi su stizali u naša kina i u naše videoteke. I što je najvažnije bili gledani.

Hrana svake kinematografije je raznovrsnost. Hrvatska je dugo godina vapila za "nečim drugačijim", nečim što nije vulgarna balkanska komedija, sumorna socijalna jadikovka ili isprazna intimistička drama natopljena komunističkom nostalgijom. Raznolikost žanrova je ključna za napredak, pa tako samo sljepac ne može primjetiti pluseve koje nam produciranje akcijskog filma donosi. Tehnički napredak je jedna od prvih stvari koje idu naprijed, a to je vidljivo i u ovom filmu. Razvijanje i profesionalnost kod izvedbe specijalnih efekata - što CGI, što animatronika, dizanje produkcijskih i postprodukcijskih vrijednosti, razvoj maske i kostima na europsku razinu, raskošnija uporaba kamere, detaljan i upečatljiv sound design, tretiranje i pridavanje važnosti filmskoj glazbi, drugačiji, fizički pristup glumi, kinetičkiji i aktivniji pristup režiranju prostora, razne vizulane eskapade i moderni montažni pomaci koji nas približavaju vizualnom kodu 21. stoljeća. 

Sve te praktički bitne ali kod nas zapostavljene stvari film "Živi i mrtvi" diže na zavidnu razinu za zemlju koja broji stanovnika koliko i Manhattan. Kinematografija genijalnog Matka Pivčevića i Dragana Markovića se ističe svojom atraktivnošću, odličnom uporabom objektiva (često šafiranje, dubina planova, uporaba izraženog tele objektiva) i dobro usvaja spomenuti vizualni kod recentnih ratnih filmova. Glazba Andrije MIlića je na zavidnoj produkcijskoj i tehničkoj razini, bogata atmosferskim zvukovima i pulsirajućim tehnoidnim basslineovima koji prizivaju napetost i klaustrofobiju svojstvenu za izvrsnu Carpenterovu temu "Assault on 13th Precinct" ili pak raznobojne Moroderovske synth stilizacije. Nekostatak glazbe je što je montaža glazbe iznimno loša te je glazba stavljena u previše prizora, gdje uz atraktivnu vizualnost na trenutke priziva pretjeranost reklama i glazbenih spotova. Hrvati još nisu naučili kako se radi glazba za film. Skladatelj treba imati glavnu temu filma, romansiranu verziju te teme, bržu verziju teme koja se montira u aktivnije djelove radnje, tj. raznolikost uporabe istog glazbenog motiva koji će u svim svojim stilskim instancama zvučati prepoznatljivo i sugestivno. 

Montaža je kod dijaloga i sporijih djelova filma odrađena "nevidljivo" tj, pitko i u službi konstantnog kretanja radnje, dok je u scenama akcije preuzela sve "stylish" spone koje se koriste kod akcijskog filma danas. Jump cutovi, barokni, "Woo-ovski" slow motioni, ispranost boje na grayscale spektar s primjesama tamno zelene, ljubi kadar kao i kod Spašavanja vojnika Ryana, Tanke crvene linije ili ranije Boormanovog "Deliverancea". Sigurno da zbog toga film izgleda "skuplje", likovno izoblikovanije i uravnoteženije ali zar je potrebno uvijek reciklirati tuđe ideje, ako smo sigurni da pale?

E sad dolazimo do loših stvari: Prva i osnovna stvar koja je loša je scenarij. Uvozimo hranu, piće, naftu, plin i tko zna šta sve ne. Zašto ona nebi uvezli i par solidnih scenarista? U Hrvatskoj u novije vrijeme nepostoji kritična masa dobrih scenarista (Sviličič stoji usamljen). Mahom scenarije pišu pisci koji tako adaptiraju svoja literarna djela, bez ikakvog predznanja o scenariju, bez iti jednog scenarističkog semestra ili uopće poznavanja svih strukovnih tehnika i mostova koje čine dobrog scenarista. Dobar dio ovog filma je napisan u maniri scenarija za američke b-produkcija akcijske preseranse i čijim se kadrovima šepuri neka ishlapljela karate zvijezda. Likovi su stereotipni, vulgarni, jednodimenzionalni i nezanimljivi. Ti likovi nisu plod originalnosti i životnosti, ratnog realizma i uvjerljivosti već traljavo napisane nakaze koje se praznogalovo šepire kroz bujice dijeloga prepune loših "onelinera", nepotrebih psovki i imbecilnog humora. Skoro kao da su netalentirani Mlakić i Pavličić preuzeli modele likova iz Hillovog remek djela "Južnjačka utjeha" ili Spielbergovog "Ryana", kopirali ih ali im oduzeli sve ono što ih je činilo posebnima i sposobnima da se povežu s publikom. Tako imamo stereotipnog junačinu, čija se dubina svodi na mrke poglede, repetiranje puške, pljucanje u zemlju, napinjane vratnih žila i urezivanje emo ožiljaka na ruci svojim "Rambo" nožem. Kukavicu i nespretnjakovića (Boro Perić) koji gadljivo krade već postojeći lik iz Ryana, lik "Uphama" - kukavice koja u najbitnijem trenutku zakaže i služi samo da kroz suzne okice pokaže svu brutalnost rata. Ostali likovi su naravno 2 napušena primitivca koji su tu samo zbog ubivanja (malo lopovluka od Stoneovog Pattona i De Palminog "Casulties of war"), te 2 razborita prekaljena ratnika koji imaju velika muda ali i veliko srce (malo lopovluka od Tom Hanksovog lika iz Ryana, malo lopovluka od Band of brothersa, puno lopovluka od Boormana i Hilla) i likovi u scenariju su napisani. 

Dijalozi su posebna priča. Dok je dio radnje koji se događa '93 još koliko toliko izdržljiv, ustaške sekvence su na razini nekakve horror parodije koja demonizira i pojednostavljuje svoje likove do razine postera u prirodnoj veličini iz časopisa "Košarka". Tako u jednoj sceni, Morriconeovski izražajan i facijalno naturalistički lik ustaše zuri u mjesec poput vukodlaka u slow motionu izgovarajući imbecilnu "tough guy" mantru tipa: "Pazite se. Svi ćemo najebati!, Grobno polje krije velike tajne!" Bla, bla, bla. Sekvenca prolaska kroz mine koja je trebala biti jedan od najnapetijih dijelova filma, je predrveno režirana i loše scenaristički potencirana, te tako umjesto grašaka znoja na licu i krupnih kadrova minske žice te tone gornjih rakursa i ekspresivnih filaža imamo sterilno režiranu scenu koja je dostojna napetosti reprize posljednje epizode "Lugarnice" ili "McLoedovih kćeri". Kraj filma zbog loše prostorne režiranosti i preoskudne rasvjete je zbunjujuć jer se malo to ga vidi u kadru, osim sjena koje pucaju jedna na druge, te enormne količine raslinja koja dominira kadrom. Ako je već finale filma trebao biti raskošno i upečatljivo prizivanje stiliziranog "supernatral" horrora, onda jebemu miša nemojte snimat zadnju scenu na prostoru od 5 metara u obraslom žbunju!

Pokosite livadu od kilometra, par tužnih stabala u rubu, mjesečina, groblje, kran koji ledbi poviše s ekstremnim širokokutnim objektivom na kameri i to je to. Ovako je klimaks filma postao antiklimaks.
Ipak sve u svemu, očekujem MIlićev drugi film u kojem će i dalje pokušavati modernizirati hrvatski filma kao temom tako i stilom, ali nadam se da će tad imati muda pokazati sve talente koje je pokazao u svojim izvrsnim kratkim filmovima i "Sigurnoj kući", te dokazati da ipak ima ljeka za dječje bolesti i ego koji nam je i godinama donosio "Serafine-svetioničarev sin" i slične katastrofalne filmove. Solidan pokušaj, ali 8 Zlatnih Arena u Puli više govori koliko su nam ostali filmovi u konkurenciji loši nego što je ovaj film dobar.

Ocjena: 6.0/10
Autor: Zujo
dr.loomis @ 14:01 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 17, 2008
http://www.imdb.com/title/tt1060277/

            Pronađena je kamera mladog snimatelja sa video zapisom velike nemani koja hara  New Yorkom. Takva ideja možda i ne bi imala veliki odaziv gledatelja da J.J.Abrams, producent filma, nije pronašao najinteligentniji način da privuče u kina horde zaintrigiranih ljudi. Prije same premijere čuvao je i najmanju moguću informaciju a u javnost je bacao toliko male "bube" koje budućem gledateljstvu nisu otkrile mnogo, već su ih samo sve više i više rajcale. Scene u traileru koji prikazuju eksplozije, krikove u polu tami, a posebno glavu kipa slobode koja se kotrlja ulicama New Yorka naprosto su izjedali ljudsku znatiželju. Na sličan su način '99. godine producenti The Blair Witch Project filma odradili marketing na način da su reklamama uvjeravali pučanstvo u stvaran događaj i autentične snimke. Pučanstvo je nasjelo, producenti su se nabrali papirnate zelenjave. Šesterostruko veća zarada naspram uloga daje odgovor da je marketing Cloverfielda bio pun pogodak.
 
             Nakon što Rob prihvača poslovnu ponudu iz Japana spreman je na odlazak. Njegov najbolji prijatelj Hud priprema mu iznanađenje u vidu oproštajnog partya na kojoj se skupilo mnoštvo njegovih prijatelja. Hud odlučuje sve zabilježiti kamerom. Ugodan party prekida nestanak struje i neobičan životinjski huk. Ekipa izlazi na ulice na kojoj ih dočekaju ruševine. Panika može početi...
 
            U svijetu postaje sve popularniji filmski format koji prikazuje nekakav ponađeni zastrašujuć materijal sniman običnom dv kamerom nepoznatog i nebitnog snimatelja. Cloverfield je jedan u nizu takovih. Film ima izvrsno dvadesetminutno otvaranje gdje prikazuje mladenačku zabavu kao nekakav nezavisan niskobuđetni film u kojem nas pomalo šturo ali dovoljno upoznaje s ključnim protagonistima i njihovim karakterima. Minutaža otvaranja je odmjerena jer kad smo saznali sve što smo trebali i kad se počinje uvlačiti lagani zamor i monotonija nagli nestanak struje i neobičan zvuk odvodi radnju na ulicu, a film odlazi u sasvim druge vode. Pretvara se monster movie prepun situacija akcijske potjere, trilerske napetosti i horor ambijenta. Da se radnja ne bi svela na bježanje od velike nemani i da bi priča imala nekog smisla i da bi barem malo dobila na snazi, senaristi su se odlučili na pomalo isklišeiziranu soluciju. Rob, Romeo novog doba, odlučuje se na povratak u dio grada gdje hara neman da bi spasio svoju zarobljenu ljubav, a u pomoć mu pristižu najvjernija trojka i kamera. Slijed događaja donosi nam izuzetno uzbudljive scene, veliku količinu perfektnih specijalnih efekata, loše patetične dijaloge i predvidljiv kraj. Ne klasična strana filma je anonimna glumačka postava u kojoj su svi u službi priče, nema tipičnog junaka, samo prestrašena skupina mladih ljudi koji pokušavaju dočekati sutra. Cloverfield nema soundtrack već su upoterbljeni razni zvukovi ambijentale.
 
            Mnogi će otići u duboke detalje i zamjerati postavljajući pitanja, primjerice, tko bi u takvoj situaciji vucarao kameru sa sobom i uz to još i snimao? Ako postoje amaterske snimke rušenja WTC-a(hvala Biksi), znači da ima takvih ljudi i da je sve moguće, s druge strane sve je ovo zapravo samo fikcija. Cloverfield možda ima tisuću mana ali je definitivno iznimno zabavan žanrovski film i zaslučuje epitet dobrog blockbustera. Napomena: Film se ne preporučuje ljudima slabog želuca jer Cloverfield je boli glava, ali doslovno.
 
OCJENA:6.2/10
 
Preporuke:
My Blueberry Nights(2007), red.Kar Wai Wong, 7.3/10
Bosque de sombras/Backwoods(2006), red.Koldo Serra, 4.4/10
 
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 11:28 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 9, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0489099/        

            Filmski otac Jasona Bournea Doug Liman nakon velikog uspjeha s Bourneovom trilogijom ima nešto novo u ponudi. Na red dolazi trilogija Jumper, odnosno njen prvijenac. Jumper je, jednako kao i Bourne, ekranizacija romana i to istoimene uspješnice Steven Goulda iz '92 o mladiću koji otkriva svoj dar skakanja kroz prostor. Zvuči zanimljivo, no da li će Liman uspjeti dostići Bourneov uspjeh pokazat će vrijeme.
 
            David Rice(Hayden Christensen) je školarac koji u jednoj nezgodi otkrije svoj dar skakanja kroz prostor. David kao i svaki teenager svoj dar koristi za pljačku lokalne banke i putovanja diljem svijeta. Problem se javlja kad David shvati da nije jedini s tim darom te da postoji skupina ljudi zvana Paladini na čelu s Rolandom(Samuel L. Jackson) koji Jumpere smatraju suvišnim za ovu planetu...
 
            Simpatična avanturistička sf-akcija u prvom redu je spoj priče o atipičnom ranjivom junaku i brda specijalnih efekata. Otvaranje filma neodoljivo podsjeća na Raimijevog Spider-Mana u kojem golobradi mladić otkriva svoje moći i uživa u njima bez razmišljanja na posljedice. Naš junak David kao svaki pubertetlija pomalo naivno dolazi do "lake love" upuštajući se u pljačku banke ne sluteći da bi mogao postati lovina jer tako velika sposobnost ili dar skoro uvijek donosi velike nevolje. Ono što donosi zanimljiv slijed priče je klasika da svaki junak ima svog neprijatelja, no ovog puta to nije utvara s druge planete ili poludjeli znanstvenik nego sasvim običan čovjek obučen za lov na skakače. No ono što ovaj film čini zanimljivim jest činjenica da zapravo ne znamo tko u ovoj priči jest zapravo pozitivac, a tko negativac. Da li je to simpatični momak koji koristi sposobnost skakanja kroz prostor radi vlastitih interesa ili mrzovoljni paladin koji želi ubiti tog istog momka koji je počinio kazneno djelo i koji svojom sposobnošću može samo nanjeti štetu ljudskoj vrsti.
 
            Solidnom rolom Davida Hayden Christensen(Star Wars Episode II-Attack of the Clones, Star Wars Episode III-Revenge of the Sith) ostavlja nadu kao budući akcijski junak ženskih teen srdaca. Ipak najjača karika je Samuel L. Jackson, dokazana veličina koja je spremna za adekvatnu naknadu u bilo koje vrijeme kvalitetno odraditi bilo kakvu ulogu.  Glumačku postavu još obogaćuju prekaljena Diane Lane, te mladi Jamie Bell(Billy Elliot, King Kong, Flags of Our Father) i Rachel Bilson(The Last Kiss).
 
Jumper je tipičan blockbuster koji će oduševiti mlađe uzraste ali i starije ljubitelje akcija prepunih potjera jer sadrži sve što mu je potrebno, blještavilo efekata u beskompromisnoj akciji, ljepuškastog junaka i egzotična mjesta radnje( koloseum u Rimu, piramide u Egiptu, plaže Sidneya, ulice Tokya). Američka kritika popljuvala je film no komercijalni uspjeh nije izostao. Iako se ipak stjeće dojam nedovoljno razrađene i pomalo zbrčkane priče može se ukratko rezimirati, imamo blockbuster, dobar blockbuster. Ako samo Bog ima pravo na skakačke moći i ako samo On smije biti na dva mjesta istovremeno onda rat Skakača i Paladina ni iz bliza nije završio. Čeka nas Jumper 2.
 
OCJENA:6.4/10
 
PREPORUKE:
Cleaner(2007), red.Renny Harlin, 6.3/10
The Heartbreak Kid(2007), red.Bobby&Peter Farrelly, 5.9/10
 
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 22:27 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 2, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0808357/   

           Ang Lee ponovo diže prašinu. Nakon kontroverznih homoseksualnih kauboja s Planine Brokeback dolazi, za neke osvježenje, no za Kinu novi uradak o kojem će se dugo pričati i to negativno. Samo dvadesetosam stranica snažne priče kineske spisateljice Eileen Chang bilo je dovoljno da tajvanski redatelj snimi 157minutni film prepun neugodnih političkih pitanja i eksplicitnih erotskih scena. Rekcije konzervativne Kine i otvorenog zapada su podjeljene. Najbolji primjer spomenute podjeljenosti nalazi se u degradaciji glavne glumice Wei Tang od strane kineske radiotelevizije i producenata reklamnih spotova radi, kako navode, sramoćenja kineske kulture i vrijeđanja svega što je kinesko. S druge strane Lee je pobjednik Mostre tj nagrađen je Venecijanskim zlatnim lavom.
 
            Sadržaj:Mr.Yee(Tony Leung) moćan je političar, vrlo utjecajan u Šangaju te se za njega sumnja da prodaje informacije Japanskoj vladi. Skupina mladih studenata organizira njegov atentat te šalje mladu studenticu glume Chia Chi(Wei Tong) koja mora odglumiti ljubavnu avanturu te ga naposlijetku ubiti...
 
            Lee je očigledno bio očaran i inspiriran ovom kratkom knjižicom s kojom je htio pokazati djelić "istine" o unutarnjoj Kini u vremenu drugog svijetskog rata. Ističe se patriotizam koji je bio najbitniji i najutjecajniji dio građanske kulture i problem brutalno ponižavajućeg odnosa muškarca prema ženi. Ne mari za cenzuru kontroverznih Kineza, tako u filmu nisu rijetke scene nehumanog ubojstva i nabijačkog seksa koji je u najmanju ruku nelagodan. No kako god te scene izgledale vulgarne ovaj špijunski triler s druge je strane i romantičan. Osim što do izražaja dolazi fizičko nasilje još na uvjeljiviji i očaravajući način prikazano je psihičko nasilje nad glavnom heroinom i to sve pod ironičnom činjenicom da je njena uloga u svemu ujedno i uloga njene karijere pošto je studentica glume. Se, jie je i svojevrsna iscrpna i strpljiva igra mačke i miša u kojoj dominiraju izvrsne glumačke izvedbe glavnog glumačkog dvojca koji su očigledno unjeli sebe do kraja. Jednako tako da se isčitati njihovo povjerenje i prepuštenost iskusnoj ruci vodilji Ang Leea.
 
            Kineska javnost teško će mu oprostiti ovakav kiks(i s izdanjem bez erotskih scena) diranja kulture i moralnih vrijednosti no za zapadnjačku publiku Se, jie je zasigurno žanrovsko osvježenje. Više će mu zamjeriti zbog predetaljnog otvaranja, predugog trajanja i podosta sporog tempa. Ang Lee ponovo diže prašinu, no stara poslovica glasi: "Iza dobrog konja prašina se diže."
 
OCJENA:7.8/10
 
PREPORUKE:
The Darjeeting Limited(2007), red.Wes Anderson, 6.7/10
The Last Winter(2006), red.Larry Fessenden, 5.5/10
Youth Without Youth(2007), red.Francis Ford Coppola, 4.8/10
The Flock(2007), red.Wai-keung Lau, 4.6/10
Pride(2007), red.Sunu Gonera, 3.9/10
Skinwalkers(2006), red.James Isaac, 1.5/10
 
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 22:12 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 31, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0443274/

Thomas Barnes i Kent Taylor su agenti Tajne službe koji čuvaju predsjednika SAD-a Ashtona na summitu o terorizmu u Salamanci, u Španjolskoj. Nenadano, dolazi do atentata, i priča se dalje prepričava kroz kronologiju glavnih 8 sudionika tog događaja, s tim da svatko ima neko svoje iskustvo, koje se dijeli sa jednim od aktera.
Inače, za uvod, nije mi namjera baš recenzirati najnovije filmove, jer to prepuštam Mariju, ali ovaj film me posebno zaintrigirao jer je režiran na neuobičajeni način. Naime, redatelj Pete Travis posuđuje ideju japanskog redatelja Akira Kurosawe iz njegovog filma "Rashomon". Tu je doduše bila riječ o četvero ljudi koji pričaju različite verzije iste priče jednog događaja.
Kronologija svakog aktera se preklapa sa kronologijom drugih sudionika, svaki put dodavajući neke nove informacije, pružajući nam tako pitanja i odgovore, i gradeći jedan vrlo dobar klimaks koji vodi "iznenađujućem" preobratu na kraju filma. Ovdje je bio bitan vrlo kompleksan scenarij, ali najveće zasluge idu izvrsnoj kameri i frenetičnoj montaži, tako da vizualni prosede pomalo nalikuje na "Bourneouv ultimatum", a mislim da je redatelj to i želio postići.
Ovdje nema glavnog junaka, ali ako bi već nekog trebalo izdvojiti onda je to Thomas Barnes (Dennis Quaid) koji ima možda i najbolje razrađen lik (uz onaj Foresta Whitakera). Šteta što se scenarist nije potrudio da malo bolje razjasni  negativce u filmu (izvrsni Said Taghmaoui-on je samo jedan od njih) čiji lik vapi za boljom karakterizacijom, odnosno da nam se objasni koji su njegovi razlozi. Također, očito je da su neki likovi u potpunosti zanemareni, poput producentice Rex Brooks (Sigourney Weaver) koja se pojavljuje samo na početku filma i tu je da pruži neke bitne informacije za lik Dennisa Quaida. Nakon toga je više nema. Razlog tomu vjerovatno leži u činjenici da se redatelj nije htio puno obazirati na dramske elemente već da glavno težište prebaci na akciju. Dok je lik Foresta Whitakera vrlo dobro okarakteriziran, dovoljno da shvatimo u kojim je problemima i što ga najviše muči.



Istina, film nalikuje na jednu od epizoda serije "24" ali Travis je dovoljno svjestan da zna izvući film iz učmalosti, i odvesti ga na jednu "višu" razinu, što se vidi i izvrsno režiranom scenom potjere, koja po ničemu ne zaostaje za onima iz "Bourneovog ultimatuma" i "Ronina".
Film me držao budnim cijelo vrijeme, pa čak i nakon "premotavanja" (vidjet ćete o čemu govorim kad ga pogledate), možda ponajviše zato što sam vidio samo ono što su autori htjeli da vidim, sve do samog kraja. Tu mu i leži najveća preporuka, zato jer ne mijenja svoj stil naracije kao ostali rašmonski filmovi. Završne scene nam samo pružaju detalje i omogućuju nam kontekst u koji da stavimo već viđene scene i pitanja, na koja nismo znali odgovor.
Ovdje nije bitno da gledatelj što prije otkrije misteriju (tko je usitinu glavni krivac), već su autori željeli da gledatelj prati misteriju i da je otkrije slažući bitne dijelove poput puzzli, koje neminovno vode do iznenađujućeg preokreta.  Možda će oni iskusniji filmofili odmah shvatiti o kome je riječ, ali će porsječnom gledatelju biti sve nejasno do samog kraja.
Što se tiče kamere, ona je izvrsna i frenetična (kao i sama montaža), oslanjajući se uvijek na vizualni stil "iz ruke", što pogotovo dolazi do izražaja kod scena potjera, bilo autom ili trčeći. Milsim da je tu i bio najveći redateljev problem, da zadrži vizualnim prosedeom napetost publike cijelo vrijeme svojom izvrsnom akcijom, ne bi li nam zamaglio vid o glavnim negativcima.
Ovaj film neće možda biti hit, ali će zasigurno kroz slijedeći par godina doseći svoj kultni status jer je ovdje riječ o kompleksnom filmu koji je sveden na nivo prosječnog gledatelja, odnosno da svima bude zanimljiv, a to je vrlo teško za postići. Nažalost, nema više ovakvih filmova, ali se nadam da će Pete Travis i njemu slični (kao Paul Greengrass) nastaviti snimati ovakve filmove, nastavljajući tradiciju vrhunskih majstora inteligentnog akcijskog trilera, Johna McTiernana i Rennyja Harlina.

Autor: Duje
Ocjena: 8.7/10

dr.loomis @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 19, 2008
http://www.imdb.com/title/tt0457430/

           Odmah u startu naslovom filma primjetna je jedna mala nelogičnost. Španjolski originalan naziv sadrži Fauna kao "vlasnika" labirinta, dok američki prijevod "vlasništvo" pripisuje Panu. Mnogi su se začudili jer je poznata činjenica da Faun i Pan nisu jedno te isto, zapravo, vrlo su slični ali karakterno različiti. Osnovna misao autora Guillerma del Tora ipak je bio Faun, starorimski bog stada i pastira koji simbolizira prevrtljivog čovjeka, ni dobrog ni zlog. No, del Toro je previdio jednu stvar. Planirao je film distribuirati na američko tržište no nije imao informaciju da Ameri u svom obrazovnom sustavu nisu posvetili ni slova starorimskoj mitologiji i da je Faun kao takav potpuno nepoznat žiteljima američkog tla. Del Torov tim se ipak snašao, pronašli su zamjenu u grčkoj mitologiji po izgledu istim bićem imena Pan, koji je ipak karakterno različit jer je zaštitnik prirode i u suštini pozitivac. Svejedno, bitno je da je Amerikancima poznat, a razliku oni ipak neće primjetiti.
 
            U jeku drugog svijetskog rata u Španjolskoj traje građanski rat. Mlada djevojčica Ofelia(Ivana Baquero) nakon gubitka oca seli s majkom njenom novom suprugu, ozloglašenom sadističkom kapetanu Vidalu(Sergi Lopez). Da bi lakše živjela u ratnim okolnostima i što manje mislila na sve ono što rat donosi, Ofelia otvara novi svijet, svijet mašte...
 
            Guillermo del Toro uveo nas je u svijet fantazije koja za razliku od večine nije ni približno idilična i zanosna. Njegov bajkoviti svijet je mračan a njime vlada krvava sablaznost. Priču smiješta u drugi svijetski rat, točnije 1944.godine u vrijeme fašističke Francove diktature. Kao glavnog lika izabire maldu nevinu djevojčicu Ofeliju kroz koju će na najjednostavniji način izbalansirati ratnu realnost i svijet bajkovite mistike. Ofelia kao i svako drugo dijete željna je igre i dječije radosti no ratna okolnost joj to ne dozvoljava jer situacija u kojoj se nalazi opasna je i nesigurna. Da bi lakše zaboravila situaciju oko sebe otvara svoj imaginaran svijet u kojoj je ona reinkarnacija princeze Moanne, princeze podzemlja. Susreće prevrtljivo mitsko božanstvo Fauna koji zapravo simbolizira odnos dobra i zla na dva različita paralelna polja. Djevojčica ima za cilj ispuniti tri zadatka da bi u svom svijetu došla do prestolja, simbola potpunog oslobođenja i bijega od rata, bijega od omraženog očuha kapetana Vidala, na isti način kako i zemlja prolazi rat da bi u budućnosti došla do stabilnosti.
 
            Nesvakidašnji film za kojeg je zapravo teško odrediti kojoj dobnoj granici pripada. Nemoguće ga je shvatiti ozbiljno zbog velike doze fantazije, no ipak pregršt uznemirujućih elemenata i eksplicitnih scena sasvim ga udaljava od onih najmlađih. Del Toro ipak nije izdržao. Kao svaki "horor redatelj" morao je barem jednom potegnuti nožem po licu i proliti koju kapljicu krvi. Film koji zasigurno širi vidike može se pohvaliti izvrsnim vizualnim efektima, sjajnom atmosferičnom glazbom i izvrsnom glumačkom postavom kojom dominiraju mlada ali uvjerljiva Ivana Baquero te bezobrazno dobar Sergi Lopez.
 
            Zasigurno će mnogi ostati ravnodušni i razočarani nakon 112 minutnog gledanja, no činjenica je da El Laberinto del Fauno nudi puno u trenutcima potpune opuštenosti i pristanka na ulazak u Ofelijin svijet mašte jer možda nam smrt ipak nije granica.
 
OCJENA:8.0/10
 
 
PREPORUKE:
Into the Wild(2007), red.Sean Penn, 8.4/10
Tropa de Elite/Elite Squad(2007), red.Jose Padilha, 8.3/10
Superbad(2007), red. Greg Mottola, 7.4/10
Atonement(2007), red.Joe Wright, 7.3/10
Run Fatboy Run(2007), red.David Schwimmer, 7.1/10
Flawless(2007), red. Michael Radford, 6.1/10
The Bucket List(2007), red.Rob Reiner, 5.3/10
 
AUTOR:MARIO
 
R.I.P. Anthony Minghella
R.I.P. Arthur C. Clarke
dr.loomis @ 17:17 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, ožujak 7, 2008
 http://www.imdb.com/title/tt0478134/          

           Da kojim slučajem Mark Boal nije napisao članak u Playboyu o nestanku jednog mladog američkog vojnika te pokušaju zataškavanja tog slučaja od stane američke vlade, In the Valley of Elah nikada ne bi ugledao svijetlo dana. Nakon članka mnoge filmaše zaintrigirala je činjenica o stradavanju američke mladeži u iračkom ratu i pokušaju da njihovo postojanje zauvijek nestane, a tužnim roditeljima pruže nadu do jednog dana kada će odlučiti reći:"Bio je ponos Amerike no tu se više ništa ne da napraviti. Slučaj završen."
 
            Ratni veteran Hank Deerfield(Tommy Lee Jones) nakon što saznaje vijest da je njegov sin Mike, mladi američki vojnik nestao netom što se vratio iz Iraka, zatraži pomoć vojne policije i vojske SAD-a. No ne nailazi na preveliko zanimanje. Hank se potom upušta u privatnu detektivsku istragu u kojem mu jedinu pomoć pruža Det.Emily Sanders(Charlize Theron). Rezultat njihove istrage dolazi do zapanjujućih otkriča...
 
            In the Valley of Elah nije samo obična drama o detektivskoj istrazi koja u svom finalu dolazi do zapanjujućih i neočekivanih odgovora. Film je to koji govori o mnogočemu i povlači za sobom mnoštvo pitanja. Jednostavno ga je opisati kao realističan prikaz svega što proživljava potrošna roba(američki vojnici) u svrhu boljitka američke budućnosti boreći se za sumljive(ili čak lažne) ideale. Posljedice rata nikog ne zanimaju, a osijeća ga opet ista osoba, običan američki vojnik. Još jedan u nizu pitanja odnosi se na motiv rata, koja je svrha ratovati protiv nepoznatih ljudi, u tuđoj zemlji radi nametnutog slijepog vjerovanja da je rat opravdan radi mira u svijetu i da si radi njega na ponos majčici Americi. No inteligentno je kako zapravo redatelj Paul Haggis priča o tome s distance i pokušava u svemu biti neutralan i nastoji ne pokazati svoje subjektivno mišljenje. Na izvrstan način tokom cijelog filma provlači se i tema hrabrosti, odnosno potrebi prevladavanja straha kao najvećeg čovjekovog neprijatelja poznatom pričom o pobjedi malenog ali hrabrog Davida naspram divu Golijatu. Samoj toj priči produkcijska ekipa odlučila je posvetiti naslov, Valley of Elah(Dolina Elah) mjesto je gdje se održala mitska borba. Bizarnom se čini i činjenica na koju gledanjem raznih američkih ratnih filmova nismo navikli, a ta je potpuna nebriga američke vlade za pojedincem i način na koji američka vlada na naivan način pokušava zataškati svoje pogreške.
 
            Izvrsna uloga Tommy Lee Jonesa koji je na maestralan način utjelovio vojnog veterana koji iz početka iskazuje svoj patriotizam i osijeća ponos radi svoje karijere. No postepeno otkriva svoje psihičko oštećenje ratom i shvača da je njegov život, njegova karijera, možda i jedna velika pogreška što se da isčitati iz njegove mirnoće tokom priznanja jednog vojnika koji otkriva misterij nestanka njegovog sina. In the Valley of Elah ne ističe se velikom detaljnošću, mnogi će osjetiti laganu isforsiranost i zamor podosta dugim trajanjem. Iako nije senzacionalističi nastrojen osjeti se golema doza iskrenosti i želja za interpretiranjem istine. Ono što je najbitnije kod Haggisa je ujednačen tempo bez iti malo patetike. In the Valley of Elah kod mene ima definitivan prolaz, pa možda i više.
 
OCJENA:7.7/10
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 17:45 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 3, 2008
            Zapravo Ratatouille je poznati vegetarijanski specijalitet podrijetlom iz francuske kuhinje prepun raznog povrća i mirisnih začinskih biljaka. Neki ga pripremaju kao svojevrstan sataraš, dok ga drugi pripremaju više kao složenac. Ima istanačan i specifičan...no dobro, dosta. Nije mi bila namjera pisati o jelima, ni davati ikakve recepte, pa ni savjete o količini bosiljka ili komorača, no ipak sam htio pobliže objasniti enigmu imena ovog filma, ili barem onom dijelu koji to nije znao.
 
            Maleni štakor koji se odaziva na ime Remy veliki je obožavatelj slavnog francuskog kuhara Gusteaua, no ubrzo kuhar umire a Remy dobija želju nastaviti gdje je on stao te se spletom okolsnosti nađe u njegovoj kuhinji. Gusteauev sin Linguini, kuharski antitalent, na neki način treba nastaviti očev posao. Sudbina spaja Remyja i Linguinija koji postaju pravi prijatelji i još veći kuharski dvojac...
 
            Kad je riječ o animiranom filmu poznatog proizvođača Pixar (Toy Story, Finding Nemo, Cars) i majstoru animiranih ostvarenja Brad Birdu zabava u ugodnom društvu prepuna maštovitih likova je zagarantirana. Bird kao veliki poznavatelj publike ovog tipa zna kako ih i s čime zadovoljiti. Kao glavnog junaka ovog puta stavlja malenog štakora Remyja i odmah na samom početku stvara odbojan stav gledatelja(štakor u kombinaciji sa hranom i kuhinjom sigurno ne idu zajedno). No Bird tako dobija podlogu pomoću koje će srušiti sve stereotipe na način da će iz personificiranog Remyja tokom cijelog filma izbacivati samo najlijepše ljudske osobine(prijateljstvo, briga, ljubav, marljivost, pozitivan stav), a gledatelju neće ostaviti mogučnost biranja nego će ga natjerati da se jednostavno zaljubi u slatko maleno stvorenje. Možda će mu mnogi zamjeriti na nedostatku originalnosti zbog klasične šablone koja se koristi u animiranim filmovima no baš tu Bird pokazuje znanje i majstorstvo:
-junak je personificirana životinja koja želi ostvariti svoje snove i unatoč nedostatku potpore i preko raznih prepreka postiže krajnji cilj
-klasično približava likove publici na slikovit način gdje su negativci likovi pretežito mali i debeli, neugodnih spljoštenih očiju i ogromnog šiljatog nosa, za razliku od pozitivaca koji su vitki, nasmijani, velikih i suznih okruglih očiju s malim okruglim ili prćastim nosićem
-mjesto radnje(s time i mještani) mora biti kritička sredina istančanog ukusa prema djelatnosti glavnog lika (ovog puta to je Francuska, točnije Pariz, za koje se zna da su što se tiče hrane zahtjevni, drski i puni sebe), a baš zbog te težine glavni lik na efektniji način ostvaruje snove i postaje heroj naših srdaca
 
            Ratatouille se može pohvaliti raznim asocijacijama, izvrsnim detaljima i nizom sjajnih poruka posebice za djecu(pranje ruku prije jela ili obroci puni povrća). Odlično leže i trenutci akcijske potjere koji stvaraju dinamiku i razbijaju nekad pomalo ozbiljnu dramu. No jedini, ali veliki nedostatak stvara kronična nestašica humora bez koje ovakav vid zabave ipak ne može. Veliki plus odnosi se na konačno dobar prijevod naslova (hr. Juhu-hu) koji u filmu simbolizira veliko kulinarsko otkriče(Ratatouille-juhu).
 
OCJENA:7.0/10
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 21:50 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 27, 2008
            Ovogodišnji laureat u kategoriji najboljeg stranog filma(naravno pričamo o Oscaru pošto smo još pod dojmom) pripao je austrijskom filmu iz naslova. Možda očekivano, možda ne, a možda sasvim nebitno s obzirom da mu konkurenciju nisu pravili puno bolji filmovi poput La Mome, Zwartboek ili 4 luni, 3 saptamani si 2 zile. Prisjetimo li se dobitnika kroz povijest kao Kurosawin Rashomon, Fellinijeve La strada ili Amarcord, Bergmanov Through a Glass Darkly, Szabinog Mephistoa, Axelov Babette's Feast, Tornatoreov Cinema Paradiso, Benignijev Life is Beautiful, Ang Leeov Chrouching Tiger, Hidden Dragon ili čak Tanovićev No Man's Land možemo sa sigurnošću utvrditi da je Die Falscher jedan od najlošijih stranih filmova u povijesti nagrađen Oscarom.

            Nakon što je Salomon Sorowitsch, poznati krivotvoritelj židovskog podrijetla, uhvačen poslije uživanja u kockanju u Monte Carlu i Berlinu prebačen je u jedan od njemačkih logora. Prije detektiv, sada nadporučnik Friedrich Herzog stavlja Salomona u poseban odjeljak logora koji će s ostatkom odabranih raditi na operaciji Berhard, tj krivotvorenju funte i dolara u svrhu rušenja britansko-američke ekonomije...

            Film je sniman po stvarnom događaju tj operaciji Berhard koja je počela 1936. i ostala jedan od najvećih krivotvoriteljskih slučaja koja je tokom, a i nakon rata prouzročila znatne štete u svijetskoj ekonomiji. No o ovoj se temi ne govori po prvi put, sličan je prikaz(gotovo isti) imala britanska mini-serija Private Schulz(1981), tako da je ovaj film svojevrstan remake serije.

            Stefan Ruzowitzky, redatelj filma, nastojao je po tko zna koji put prikazati židovska stradanja i patnju pa se zaineresirao za priču u kojoj su bili u bezizlaznoj situaciji, umrijeti odbijajući rad ili radeći odgađati smrt. I tu je pokušao nabijati emocijonalno snažne scene koje se na kraju ispostavljaju neinovativne jer smo brutalno ubojstvo metkom u čelo, bezrazložno udaranje ili nehumano mokrenje po zatvorenikovoj glavi vidjeli bezbroj puta. Njegov najveći adut je solidan odnos triju glavnih likova, pohlepnog egoistu nadporučnika Friedricha, spremnog na suradnju Salomona i Adolfa, još jednog zatvorenika koji sabotira, odnosna bira opciju umrijeti odbijajući rad. Pošto je samo liku Salomona od svih navedenih stalo da sve to donekle funkcijonira suočava se s moralnom dilemom i odlukom koja je od ponuđenih opcija ona prava.

            Die Falscher ne uzdiže neka snažna i upečatljiva scena i nema nešto redateljski spektakularno te zasigurno spada u sasvim solidna ostvarenja europske kinematografije no i ne nešto više. Nažalost ostat će zabilježen kao dobitnik najprestižnije filmske nagrade u svijetu iako to smatram potpuno nezasluženim. Možda je židovski lobi stvarno toliko jak u svijetu koliko se priča. Ako nije, onda se pitam po kojoj osnovi je nagrađen baš ovaj film? Tuga za mojim rumunjskim favoritom trajat će još dugo.
 
OCJENA:6.2/10
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 15:43 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 20, 2008
            Iznimna kvaliteta filma There Will Be Blood stavlja(uz Atonement i No Country for Old Men) ovo ostvarenje u najuži krug favorita za osvajanje ovogodišnjeg oscara u kategoriji najbolji film godine. Uz to glasi kao najveći favorit u kategoriji najbolji glumac, a konkurira u još nekim kategorijama. Pogledavši ovo istinsko djelo uvjerio sam se u njegovu kvalitetu i s radošću mogu reći da ću ove godine dodjelu oscara za razliku od prethodnih pratiti u velikoj dilemi dvaju svojih favorita, There Will Be Blood vs No Country for Old Men, Anderson vs Coenovi.
            Radnja filma temelji se na noveli Upton Sinclairea Oil u kojoj glavni protagonist lokalni rudar Daniel Plainview(Daniel Day-Lewis) uz dojavu namiriše veliko bogatstvo u obliku naftnog nalazišta. Daniel dolazi u Little Boston, maleno mjesto u Kaliforniji te na prijevaru i pravi kapitalistički način, uz što manje uloga isistati maksimum, dolazi do naftom bogatog tla. Najveći problem mu predatavlja lokalni vjerski iscjeljitelj Eli Sunday(Paul Dano) koji od samog početka namiriše njegovu namjeru te postavlja uvjete koji stvaraju probleme...
            Radnja je smiješta u samim početcima dvadesetog stoljeća kada je počeo kalifornijski naftni bum. Prikaz je to začetka današnjeg najokorijelijeg američkog kapitalizma preko dva lika koji se sa različitih strana žele domoći novca i moći pa čak i po cijenu tuđe smrti ne razmišljajući na poslijedice. I baš zato je izuzetno dojmljiv način na koji je redatelj Paul T. Anderson(Boogie Nights, Magnolia, Punch-Drunk Love) preko samo dva lika prezentirao sve najgore ljudske negativne osobine kao što su mržnja, ljubomora, dvoličnost, pohlepa, egoizam, sitničavost i nehumanost. Koliko su spremni ići do kraja u svom naumu dokaz je njihovo lažno prihvačanje jedan drugog u javnosti.
            Anderson, majstor ovakovih dubokoumnih filmova s jasnom porukom, nije bez veze u konkurenciji ovogodišnjih oscar nominenata. U filmu se ističu duge sporo tempirane scene u kojoj svaka ima glavu i rep. Baš zbog tog sporog tempa Anderson učestalo pušta napete i nenametljive glazbene tonove Jonny Greenwooda(glazbenog umjetnika i gitarista Radioheada) s čijom glazbom drži gledatelja u napetosti i pretvara ga u gladnog gutača željnog svake iduće scene.
            Trostruki oscar nominent i jednom osvajač istog Daniel Day-Lewis ulogom Daniela Plainviewa natjerao je akademiju da ga nominiraju i po četvrti put. Izgleda da se Daniel specijalizirao za ovakove uloge nihilističkog "smrada" mesarskog izgleda koji svojom neizrecivom uvjerljivošću proždire ekran. Sam film nebi imao toliku snagu da se svodi na Lewisa, jer veliku bitnost ima i lik Eli Sundaya kojeg odlično igra mlada nada Paul Dano(treći movie-makerov izbor na ljestvici budućih glumačkih nada). Dano u pojedinim situacijama odaje koliko je snažno ušao u sam lik Elia te s scenama iscjeljivanja stvara gledateljevo oduševljenje, nevjericu i lagani strah, te uvjerava da je odabir baš njega bio pravi potez.
 
OCJENA:8.5/10
AUROR:MARIO
dr.loomis @ 17:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 13, 2008


http://www.imdb.com/title/tt0472062/
Opće je poznata činjenica da je Ronald Reaganova administracija riješila pitanje ruske okupacije Afganistana tijekom hladnog rata, sponzorirajući afganistance ruskim oružjem koje je zapljenjeno u Iranu, Iraku i Palestini. Proamerički svijet je pljeskao u čuđenju, pridavajući hrabrim, siromašnim afganistancima nadnaravne moći i odlučnost u borbi. Dok se Reagan kitio lovorovim vjencem i skupljao pohvale zbog snažnog udara omrženom sovjetskom savezu, poznavanje politike nam je sugeriralo da se kao i uvijek iza svake pobjede krije tisuću malih kotačića koji su napravili svoj ključni zaokret. Kongresmen Charlie Wilson je lokomotiva koja je u ovom slučaju pogurnula sve ostale kotačiće. Pa šta ima veze da kotačić Charlie Wilsona s vremena na vrijeme želi biti pomazan dobrim whiskeyem i lajnom najvećeg kolumbijskog izvoznog prozvoda. Svi kotačići trebaju neko mazilo.

Radnja filma: Kongresmen Charlie Wilson (raspoloženi, šarmantni i opušteni Tom Hanks) je političar koji svoje vrijeme rađe provodi u jacuzziju s playboyevim zečicama, čašom whiskeya i lajnom kokaina u nosu nego na poslovim sastancima i glasanjima zakona. Ima sve u životu: sex, žene, skupi alkohol, utjecaj, veze, novce i šarm zbog kojeg često ispliva na pravu stranu zakona.
Ipak Charlie Wilsonu u životu nedostaje nešto što se zove supstanca, pravi plemeniti razlog za život, razlog zbog kojeg će povijest pamtiti njegovo ime s divljenjem. Kako Charlie voli izazove, odluči financijskim sredstvima pomoći borbu afganistanaca protiv ruske okupacije duboko uvjeren u njihov sveti cilj. Nakon što primjeti da Reaganovoj administraciji puca k.... za Afganistan, Charlie brzo nađe saveznike u teksaškoj financijskoj eliti na čelu s bogatom, tvrdoglavom, ultradesničarkom Joanne Herring (jedna od zrelijih i zanimljivijih uloga Julie Roberts). Kako se priliv novaca u "Afganistanski cilj" povečava, dvojac sreče pažnju oronulog, depresivnog, paranoičnog CIA agenta Gusta Avrakotosa (izvrsni Phillip S. Hoffman zasluženo nominiran za sp. ulogu) koji ima problema s samopouzdanjem i alkoholom. Karakterno dijamentralno suprotni trojac počinje svoju nemoguću misiju pomoći afganistanskom narodu.

Izvrsni redatelj Mike Nichols (Who's afraid of Wirginia Wolf, Diplomac, Silkwood, Catch-22, Working girl, Primary colours, Closer) je uvijek predstvljao dežurnog Hollywoodksog kritičara koji je maestralno balansirao satiru, dramu i komediju posebnim senzibilitetom koji mu nije dopuštao da skrene u politički isključive i sugestivne ideologije. Iako se uvijek borio s raznim tabuima, npr. seksualanim (Diplomac, Closer), poslovno feminističkim (Working girl), ratnim (Bilioxi blues, Catch-22) ili političkim (Primary Colours), to mu ipak nije donijelo mjesto u prvom redu Hollywoodskih buntovnika poput Robert Altmana, Sidney Lumeta i Barry Levinsona. Kako nas je veliki Altman napustio, Sindney Lumet snima na kraju snaga (84 su mu godine), a Barry Levinson potonuo s par zadnjih filmova u komercijalnu ljigu (Envy, Man of the year), Mike Nichols uz Alexander Payne opet postaje najzanimljivije ime koje je poznato po britkoj kritici, oštrom jeziku i istančanom sluhu za dramediju (drama + komedija).

Isto je primjetio i genijalni scenarist Aaron Sorkin (Zapadno krilo, A few good men), koji slovi za najboljeg političkog insidera, svojstvenog po iznimno bogatimi kvalitetnim političkim scenarijima prepunim svježih dijaloga i multidimenzionalnih likova. Sorkin zna da će njegovi karakterni scenaristički produkti imati dostojnu filmsku snagu u Mike Nicholosovim iskusnim redateljskim rukama. Nichols tako režira film s iznimnim senzibilitetom za poletnost i eleganciju dijaloga, sklapajući zanimljiva režijska rješenja mizanscene (obratiti pozornost na odlično režiranje prostora u sekvenci gala večere kod Joane Herring) s relativno brzim montažnim tempom za ovakav stil filma. Svi glumci su na visokoj razini, što je i razumljivo kad u glumačkoj postavi imate tri oskarovca. Tom Hanks i Julia Roberts su uvijek pouzdani kao A - headalineri, posebice Julia Roberts koje je napokon nakon Erin Brockovich prevazišla epitet "kraljice romantičnih komedija" i duboko zakoračila u stabilno dramsko tlo. Ipak uz ova velika imena pravi dragulj filma je vječni "karakterni glumac" Phillip S. Hoffman, novopečeni oskarovac. Hoffman pristupa svom liku s potupnom predanošću talenta i donosi jednu od najboljih i najšarmantnijih sporednih uloga u novijoj budućnosti. 

Njegov Gust Avrakotos je poput malenog depresivnog CIA čovječuljka prepunog cinizma, ironije, humora, paranoje koji svoje alkoholne probleme i manjak samopouzdanja liječi dominantnom inteligencijom i pronicljivom lukavošću.  Iznimna gluma spomenutog trojca pada na plodno tlo u Nicholsovim rukama, koji uzdiže kvalitetu njihovih izvedbi zahvalnim screen timeom i svakom od likova daje par snažnih dramskih ili humornih scena da pokažu raskoš svog talenta. Izdavajam odlične scene upoznavanja Gusta i Charliea i slapstick eskapadicu u uredu koje se nebi posramio ni Chaplin, te izvrsnu scenu dijaloga između Gusta i Joanne u kojoj zajedljive replike i sarkastični komentari pljušte kroz dijalog prepun političkih dominacija i zakulisnih igrica.

Zanimljivo je i vidjeti da mnoge drame i komedije danas koriste CGI efekte, koji su do nedavno bili rezervirani isključivo za Hollywoodske visokooktanske spektakle. Za razliku od nedavno pogledanog Bucket Lista, ovdje CGI efekti ne izgledaju umjetno već daju poseban vizulani ukus i dramsku snagu rijetkim ratnim scenama u filmu. Iako Charlie Wilson's waru fail pokoja snažna antologijska dramska scena da bude na razini remek djela političke satire “Wag the Dog/Predsjedničke laži” Barry-ja Levinsona, bez sumnje Charlie ima sve adute (vješta i umješna režija, bogat i dijaloški spretan i kompetentan  scenarij, uspjele i svježe role glumaca) da  nakon određenog vremena ostane zapamćen u društvu Hollywoodskih satiričnih teškaša. U par scena me Nicholsov stil razvijanja scena s više  dijaloških likova podsjetio na najbolje dane Roberta Altmana u M.A.S.H-u i ingeniozne redateljske ansambl cast scene iz Gosford Parka, a to ne može biti loša stvar. Dapače, od mene Charlie Wilson’s war dobija 2 palca gore.


 

Autor: Zujo
Ocjena: 7.4/10

 TRAILER

dr.loomis @ 19:06 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 11, 2008
            S trudnoćom kao glavnim problemom mnogi bi očekivali depresivnu dramu prepunu problema i klošarskih likova, sumornu dramu s adolescenticom na rubu egzistencije. No Juno je čista suprotnost, Juno je vedra, topla i oku ugodna komi-drama o odlučnosti i brzom odrastanju, drama o ljubavi i prijateljstvu, drama o velikom problemu u idealnom(nerealnom) okruženju u kojoj glavni lik Juno u svom kriznom razdoblju(trudnoći) ne nailazi na prevelike poteškoće. Njen najveći problem jest ona sama, njena neozbiljnost, njen još dječiji pogled na svijet i njena nezrelot da sama donosi važne odluke. No njeno najjače oružje su inteligencija i odlučnost koji u konačnici biva ključan.
            Šesnaestogodišnjakinja imena Juno(Ellen Page) ulazi u suksualni svijet s prijateljem Pauliem(Michael Cera). No njihova avanturica završava neslavno te Juno zatrudni. Suočena se s velikom odgovornošću uz pomoć roditelja i prijateljice Leah odlučuje roditi dijete i dati ga na posvajanje mladom paru Loring(Jason Bateman i Jennifer Garner)...
            Najjači adut samog filma je scenaristička raznolikost briljantnih sporednih i epizodnih uloga u kojoj se ističu Paulie(nezreli i smušeni dječarac na krivom mjestu u krivom vremenu), Mr.MacGuff(zabrinuti i tolerantni otac sa iznimno duhovitim sarkastičnim stavovima kakva je i sama Juno, očito jabuka ne pada daleko od stabla), Mark Loring(tipičan primjer muškarca koji i nakon tridestete neuspjeva odrasti), Vanessa Loring(obrnuta od supruga, žena kojoj već u tridesetoj život svodi samo na relaciju dom-posao), Leah(vjerna prijateljica, tipiča glupasta trendi cura). Juno je idealan spoj blage teenagerske drame, izvrsnih uloga, zanimljivog scenarija i dobrog dijalga popraćenog crnim i ciničnim humorom. Idealno okruženje škole i ulice je pomalo naivno i nerealno i čini jedinu veću zamjerku.
            Zapravo dvadestogodišnja Ellen Page izuzetno dobro prezentira lik trudne teenagerice i uvjerljivo i samopouzdano vodi kolo plejade izvanrednih glumačkih uloga u filmu. Svojom otvorenošću, sarkastičnim humorom i razdraganim djetinjarijama oduševila je(oduševit će) cijeli ženski dio publike, a ni muški dio publike nije(neće) ostao imun- naravno mislim na njen simpatičan lik Juno. Koliko je uvjerljiva dovoljan je dokaz natjecanje za ovogodišnjeg zlatnog kipića.
            Juno je film koji s vedre strane gleda na svijet prepun problema, Juno je film koji će svojom nenameljivošću, iskrenošću i nepatetičnošću osvojiti mnoga srca(posebice ženska). Iako je Juno zaista predivan film ugodne atmosfere, njegov najveći domet je ipak nominacija jer iskreno, (pre)daleko je to od Oscara.
 
OCJENA:7.2/10
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, veljača 8, 2008
            Dvije mlade studentice, ujedno cimerice pokušavaju riješiti veliki problem. Gabita(Laura Vasiliu) je trudna te se odličuje na pobačaj. U pomoć joj priskače prijateljica Otilia(Anamaria Marinca) koja preplašenoj Gabiti organizira novac, najam hotelske sobe i ilegalnog doktora(Vlad Ivanov) koji će napraviti abortus...
            Redatelj Cristian Mungiu predstavio je izrazito sumornu i depresivnu dramu rumunjske svakodnevnice 80-tih godina, u vremenu vladavine ozloglašenog Nicolae Ceaucescua, u vremenu za kojeg je abortus bio zabranjen i stogo kažnjiv. Cijela priča događa se u tajnosti triju spomenutih osoba briljantno karakterno opisanih.
1.Ženska heroina - sve prisutna Otilia s čijeg se lica u svakom trenu da očitati tisuću emocija(tuga, zabrinutost, bijes, strah, sjeta...) i iz čijih se postupaka reflektira spektar njenih sposobnosti(pregovaranje, organiziranost, odlučnost za rješavanje problema, inteligentno razmišljanje...)
2.Klasična tennagerica - trudna Gabita, pomalo priglupa i nesposobna djevojka koja jedinu odlučnost ima kad je širenje nogu u pitanju. Dolaskom problema njeno jedino oružje je panično plakanje.
3.Koristoljubljivac – doktor koji zna da je najbitnija osoba trenutnog problema te izvlači maksimum, diže svoju cijenu iz sekunde u sekundu. Prikupljeni novac i sex sa Otiliom njegov je konačni saldo.
            Film je sniman na svega nekoliko lokacija u kojoj prevladava skučeni interijer hotelske sobe te daje još veći osjećaj depresivne atmosfere kao i spori dugi statični kadrovi dokumentranog prizvuka, slabo svijetlo ili čak mrak, uvjerljivi prirodni šumovi bez ikakvih glazbenih tema. Iznimno je interesantno redateljsko miksanje prikazivanja kontroverznih scena. Tokom doktorovog i Otilijinog sexa prati Gabitin boravak u toaletu i pojačanin puštanjem vode iz slavine prekriva njihov zvuk. S druge strane krupno prikazuje motiv filma, odbačeni neželjeni Gabitin plod koji kod gledatelja stvara zgražanje i nevjericu.
            4 luni, 3 saptamani si 2 zile/4 Months, 3 Weeks and 2 Days ostvarenje je koje zasigurno treba pridodati u zbirku odgledanih filmova u kojem se ističe redateljski stil, izuzetna nehollywoodska produkcija i briljantno uvjeljiva glumačka ostvarenja. Saznajte zašto je ovaj film oduševio movie-maker dvojac i zasjeo na tron ljestvice najboljih prošlogodišnjih filmskih ostvarenja i gledanjem zaključite što zapravo znači naslov spomenutog. Uživajte!!!
 
OCJENA:8.2/10
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 16:22 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 4, 2008
            Sve je počelo '79 kada je Ridley Scott prepoznao fantastičan scenarij Dan O'Bannona(tvorca Carpenterovog filma Dark Star). Nisu ni slutili da će rođenje ljigave i krvoločne životinje vanzemaljskog podrijetla odjeknuti tako snažno i da će njegova pojava trajati evo skoro 30 godina. Taj uspješan horor-sf nastavio je 7 godina poslije James Cameron bezkompromisnom akcijom koja je trebala označiti konačnu bitku u kojoj će ljudska inteligencija zauvjek istrijebiti aliensku vrstu. No producenti su htjeli ići dalje, te su od O'Bannona uzvukli i treći scenarij, kojeg je finalizirao David Fincher. Glad za novcima iznjedrila je novi nastavak i potpuni promašaj '97, nakon čega su dva najbitnija lika serijala O'Bannon i S.Weaver rekli- dosta!!! Deset godina prije alienovog završnog udarca rodio se njegov sunarodnjak Predator. Anonimna braća Thomas ponudili su akcijskom magu John McTiernanu zanimljivu priču s vanzemaljskim likom, po vrsti bliži čovjeku i daleko inteligentnijim, naprednijim i jačim od Aliena. Predatorova mističnost osvojila je ljubitelje filma na drugčiji način, te je samo tri godine poslije iznjedrila nastavak Stephen Hopkinsa. No braća Thomas su već nakon drugog označili kraj predatorova zemaljskog pohoda, no scenom iz Predatora 2 u kojoj je alienova lubanja prikazana kao predatorov trofej stvorila je novu ideju spajanja ta dva, jedinstvena vanzemaljska lika. Najbrži su bili proizvođači video igara koji su ih sjedinili '93, kasnije je izašao i legendarni nastavak. Novo pojavljivanje, po prvi put na filmu u zajedničkom paketu prikazan je '04 u izvedbi Paul W.S. Andersona koji je doživio kritički debakl ali nam je utažio glad dugo očekivanom predstavom u kojoj alienovi udovi lete na sve strane i u kojoj ljigavo predatorovo lice probija alienova glava unutar njegovih usta. 28 years later od prvog rođenja dolazi nam i drugi u nizu sukoba nazvan AVPR:Aliens vs Predator – Requiem.
            Nastavak se radnjom nastavlja na prethodnika. U predatorovoj letjelici rađa se nova vrsta Aliena nazvana PredAlien. U kratkoj pomutnji letjelica se ruši na Zemlju usred šume iz koje izlaze PredAlien i laboratorijski primjerci rasplodnih alien "beštija". U kartkom vremenu Alieni se razmnože i započinju krvavi pohod na ljude. No u među vremenu stiže preprezentativan primjerak predatorskog Ramba koji za cilj ima istrijebiti novonastale Aliene i spriječiti njihovo daljnje širenje...
            Ostvarenje braće Strause(zapaženiji po djelovanju s vizualnim efektima) odiše vidljivim napretkom u odnosu na Andersonovog prethodnika, no u konačnici smo dobili premalo. Anderson nema nikakav ključ radnje, cijeli film se svodi na neobjašnjivu koljačinu Aliena i Predatora plus pokoju ljudsku žrtvu, dok su Strausei pokušali ispričati nekakvu logičnu priču. Ipak rade veliku grešku zbog pridodavanja veće bitnosti ljudima. U početku grade njihove karaktere i odnose koji u konačnici uopče nisu bitni, a zbog njih gubi fokus na naslovljene protagoniste. Svoje udvaranje gledateljstvu željnom krvi i brutalnosti ističu uplitanjem dječijih i trudničkih žrtava slijedom ljudske hijerarhije spašavanja – "Prvo žene i djeca." Izgleda da Strausei smatraju da se običnom gledatelju nije urezao u pamčenje predatorov termalni vid koji je stvarao veliku mistiku u predatorovom filmskom prvijencu, pa ga upotrebljavaju gotovo svakih 10 sekundi kad se predator pokaže na ekranu. Izrazito iritantno. Nakon spoznaje da je stvoren PredAlien očekivano je njegovo kompletno pokazivanaje barem u final fightu, no to nije dočekano. U dočekanom final fightu Predator Ramba i PredAliena i njihovom jedva minutnom okršaju jedan od USA aviona ispušta nuklearnu bombu i razara cijelo područje s jasnom porukom:"Na kraju svakog okršaja pobjednik je USA Army!!!" Također, glupa očekivana besmislica odnosi se na ideju kiše i mraka koja mora biti popratni dio svake avp bitke, kao i brzo i krupno kadriranje njihovih likova gdje na kraju ne znaš tko koga mlati.
            Samom idejom spajanja Aliena i Predatora jasno je da se očekuje međusobna koljačina, ali koljačina sa stilom. Nakon Aliena i Predatora, Freddya i Jasona, who's next?
 
OCJENA:3.9/10
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 15:39 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 30, 2008
            Mnogi su autori pokušali ostvariti plagijatorske projekte na način da njihov bude neprimjetan spoj brojnih scena i likova drugih filmova satkan u jednu cjelinu. No zamislite nevjerojatnu ideju uzimanja najlošijih segmenata iz najlošijih horor trilera u svrhu sastavljanja novog.
            Na badnju većer Angela(Rachel Nichols) se sprema napustiti kompleks svog poduzeća i krenuti u posjet svojoj obitelji. Kvar na njenom automobilu dovede je do dežurne osobe osiguranja Thomasa(Wes Bentley). Usamljeni i nezadovoljni Thomas nasilno prisiljava Angelu da s njim provede Božić...
            Ne znam zašto ali imam osjećaj da sam ovaj film gledao prije 10 godina. Možda zato jer godinama izlaze filmovi s osnovom u kojoj bolesni manijak iz samo njemu objašnjivih razloga maltretira nedužnu djevojku. Jedina razlika odnosi se na mjesto radnje. Nakon uvodnog ispipavanja terena nižu se asocijacije na negativan slijed radnje. Zatim žrtva biva prevarena i zarobljena. U tijeku njenog zarobljeničkog statusa mučenik iskazuje svoje bolesne frustracije i nakane, nakon kojeg slijedi žrtvin bijeg. Ostatak se svodi na potjeru, skrivanje, instikte i final fight u kojem žrtvina želja za životom prelazi granice njenih mogučnosti te svladava mučitelja, nakon kojeg uzdahnemo i shvatimo: "Iza nje je još jedno veliko životno iskustvo, Ah..." Zvuči poznato?
            Film koji je očigledno sniman zbog samo jednog razloga, pokupiti lovu, a fanova ovih smeća uvijek ima i uvijek će biti. Ovo je najgori primjer šablonskog i plagijatorskog načina rada. Jeftino, da je jeftinije ne može biti. Veliku podršku u ovoj općoj katastrofi doprinjeo je i glumački par(Nichols-Bentley) koji su strašno neuvjerljivi. Nicholsina uloga svodi se na vikanje i uzdisanje plus dvije do tri prolivene suze, dok Bentley djeluje potpuno nezainteresirano i retardirano, te je potpuno van fokusa lika koji bi trebao predstavljati sablaznog psihičkog bolesnika. U trenutcima najveće napetosti film je popraćen sound temama koji začudo podsijećaju na njegove žanrovski slične(ili iste) prethodnike.
            Zanimljivost, originalnost, brutalnost, intriga, inovativnost, kvalitetan dijalog, čvrsta priča, napetost, nepredvidivost, uvjerljivost, dinamika...sve su to segmenti koje ovaj film nema. A zašto se zove P2? Ako vas toliko interesira smognite snage i pogledajte film, iako će te odgovor dobiti u 90 sekundi filma.
 
OCJENA:2.5/10
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 16:05 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, siječanj 25, 2008
            Zasigurno će mnogi s velikom skepsom pristupiti gledanju ovog filma. Razlog je jasan. Njegov redatelj je mnogima omražena ličnost, Ben Affleck, loš i jednodimezionalan glumac s katastrofalnim ostavrenjima iza sebe kao Pearl Harbor, Daredevil, Gigli, Paycheck i tako dalje i tako bliže. Jedina svijetla točka njegove karijere je scenarij(zajedno s Matt Damonom) filma Good Will Hunting(1997). U izgubljenim glumačkim godinma, u godinama svog traženja Afflecka je oduševila novela Dennis Lehanea s kojom se htio okušati i kao redatelj, potaknut Lehaneovom uspješnicom Mystic River, novelom istoimenog filma.
            Iako ju je Affleck zajedno s Aaron Stockardom malko preradio za scenarij osnovna ideja prenesena je na filmsku traku. Bostonska policija u potrazi je za otetom djevojčicom Amandom, kćerkom lokalne narkomanke Helene(Amy Ryan),na čelu s Capt.Jack Doyleom(Morgan Freeman) i detektivom Remyem(Ed Harris). Helenina sestra Bea nije zadovoljna uloženim trudom policije te plaća privatni detektivski par Patricka(Casey Affleck) i Angie(Michelle Monaghan). Iako je Patrick mlad i neiskusan u svom poslu ubrzo počinje otkrivati tragove i rasplitati priču iza koje se krije velika namještaljka...
            Zaista dojmljiv kriminalistički triler u debitantskoj izvedbi Ben Afflecka. Možda nije stvoren za glumca ali činjenica je da Affleck poznaje film, njeguje njegovu tehničku vrijednost i zna utažiti gledateljevu glad za speltakularnošću, te pokazuje razumjevanje triler žanra u kojem prevladava napetost, zamršeni zaplet i neočekivani kraj. Izvrsno otvaranje filma sa jasnim prikazivanjem kvartovske svakodnevnice gdje prevladava sex, droga, glad i ostale negativnosti. Nakon bacanja sumnje na glavne likove ubacuje mnoštvo sporednih likova(čudna narkomanska obitelj Trett, likovi u baru, dileri droge) s kojima zbunjuje gledatelja i odvlači prvoosnovanu sumnju. Spoznajom da se nakon 90 minuta ne zna tko pije, a tko plaća Affleck donosi potpuno neočekivani kraj, možda malo prenaivan, ali način na koji dolazi do njega naprosto je briljantan. Odnos između likova također izvrsno funkcionira. Tisuću puta hvala nebesima što nije upotrebljavao današnju modernu režiju brzog kadriranja, nego laganim tempom izvlači scenu, praćenu uzbudljivim i napetim sound scoreovima Harry Gregson-Williamsa. Affleckov debi sadrži i pomalo pretjeranih preseratorskih segmenata no nastavi li ovako dalje ima potencijal da ostvari sve ono što glumom nije uspio.
            Većina će za Casey Afflecka(mlađen redateljevog brata) reći da je njegova pojava iritantna. No na ovakav siguran način nositi film pored glumačkih veličina poput Morgan Freemana i Ed Harrisa(briljira u ovom filmu) nije mala stvar. Naspram bratu talent je neosporno vidljiv. Amy Ryan je priča za sebe, izvrsna, preuvjerljiva i presigurna. Teško ju je opisati u nekoliko riječi, zaslužena Oscar niminacija, pogledajte i uvjerite se u spomenutu izvedbu.
            Našao sam na nekolicini foruma, blogova i stranica osvrt o ovom filmu. Shvatio sam da oni koji su ga pogledali nemaju pozitivno mišljenje o njmu. No svaki argument odnosio se na netrpeljivost prema Ben Afflecku i iritantnost Casey Afflecka. Detaljno obrazloženje nisam našao ni u jednoj rečenici. Za sve one koji se priklanjaju njihovom mišljenju molim da me argumentirano demantiraju, možda sam u krivu, ako jesam, volio bi znati gdje griješim.
 
OCJENA:7.8/10
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 21:07 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 22, 2008
            Sidney Lumet uveseljavao nas je 70tih svojim filmovima Serpico(1973), Dog Day Afternoon(1975) i Network(1976) i nije odustao od filma, nego se i danas, točno 50 godina nakon svog ponajvećeg ostvarenja 12 Angry Men, upustio u novi projekt. Iako je već 83godišnji djedica, mnogi bi rekli na izkmaku snaga, Sidney prkosi vremenu i pokazuje veličinu, prilagodljivost modernom i oduševljava fanove. Dokaz tome je i Before the Devil Knows You're Dead.
            Andy Hanson(Philip Seymour Hoffman) nezadovoljan je svojim poslom trgovca nekretninama, te nagovara mlađeg brata klošara Hank Hansona(Etan Hawke) na pljačku draguljarnice i to vlastitih roditelja. Lukavi Andy sam čin prepušta bojažljivom Hanku koji u pljačku uvlači treću osobu. No pljačka se izjalovi i braća se panično pokušavaju oprati krivnje. Njihov otac Charles Henson(Albert Finney) odlučno krene u privatnu detektivsku istagu za počiniteljima...
            Da je Sidney Lumet krenuo u klasično prepričavanje priče prezentirao bi jedan sasvim običan film, ne jako dojmljiv. No Sidney to zna, pa je malo intrigantno zakomplicirao stavri. Priču je prikazao kao pojedinačan pogled iz perspektive svakog obiteljskog lika. Jedan segmet je pogled Hanka, drugi Andya, treći oca, četvri majke, pa opet Hanka itd. Njihovo prepričavanje priče prati vremenski period od četiri dana prije pljačke do nekoliko dana poslije pljačke. Da se stvar ne bi previše zakompicirala u svakom otkriva ključne detalje lika koji je trenutno u središtu, te ih povezuje s drugim bitnim likom(primjer s Andyeovom vizit kartom u konkurentskoj draguljarnci). Uvedene su i stare poznate metode u scenarij, kada je sve pošlo po zlu, iz minute u minutu postaje još sve gore i gore. U tu shemu vlači se i Andyeva supruga Gina(Marisa Tomei) koja uspjeva zavaditi braču jer ima intiman odnos s obojicom.
            Film je iznimno nabijen negativnošću u kojoj dominira depresivnost i egoizam. U velikom dijelu za to se pobrinula i glumačka ekipa. Naprosto savršeni Philip Seymour Hoffman koji pokazuje iz minute u minutu tisuću različitih pozitivnih i negativnih lica. Uvijek upotrebljivi Etan Hawke kvalitetno je odigrao odlučnog klošara, a potom plašljivu i plahu dušicu. Albert Finny također dominira ekranom, u kojem izuzetno prenosi osjećaje tuge, a potom mržnje u potrazi za gospođom osvetom. Sporedna uloga Marise Tomei uvijek tužnog i uplašenog lica potkrijepila je golišavošću i briljantnom i podosta šokantnom doggy style scenom.
            Izuzetno kvalitetno ostvarenje Sidney Lumeta, no zasigurno nije za široke mase. Mnogi željni klasičnog trilera uvuči će se u monotoniju otvaranja filma te će kao i sama radnja sve krenuti po zlu. Dojam svakog pojedinca ovisit će u mnogome o samom raspoloženju, jer ovo nije klasičan triler koji usiše gledatelja, nego je film kojem se treba podrediti i sa strpljenjem i razumijevanjem zapažati briljantan arsenal detalja.
 
OCJENA:7.4/10
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 10:43 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 16, 2008
            Azijskoj produkciji Europa(također i Hrvatska) postaje sve češća stanica. Uz to što uzima sve više maha, postaje sve gledanija i sve omiljenija. Nisu bez razloga mnoge internet stranice u Europi koje se bave filmom neka od svojih mjesta na ljesticama najboljih filmova popunjavali baš proizvodima koji su proizašli iz radionica stacioniranih u Aziji. Mnogi blogeri i surferi u Hrvatskoj nerijetko nalete na Azijate i na našim internet stranicama i blogovima, a također nije rijetkost i da im razna kina u Hrvatskoj posvećuju tjedne nazvane "Dani azijskog filma". Gotovo šest mjeseci držala me groznica zvana Gwoemul/the Host. Groznica je napokon prestala, ali sada je počela nova zvana Moon to/Protege. Vjerujem da će se nastaviti i s novim azijskim uratcima jer me fascinira njihov filmski talent koji prkosi Hollywoodskom novcu.
            Nick(velika nada Hong Konga Daniel Wu) mladi je undercover agent ubačen u narko mafiju čijim carstvom vlada Lin Quin(zvijezda Honga Konga Andy Lau). Nickova uloga u mafiji raste, od sitnog dilera do velikog organizatora što u mafijaškoj hijerarhiji znači da zadobiva sve veće povjerenje i dolazi sve bliže "bogu". Svoje slobodno vrijme Nick popunjava druženjem sa susjedom Jane, samohranom majkom i heroinskom ovisnicom kojoj pokušava pomoći riješiti se ovisnosti...
            Najjednostavnije je ovaj mračan krimi triler približiti običnom gledatelju kao Donnie Brasco na Hong Kongški način, iako je za mene Protege dublji, kompaktniji, siroviji i ostavlja puno, puno snažniji dojam. Najveći dojam filma ostavlja izvrsna isprepletenost dviju različitih priča, indirektno povezanih, Nickovog poslovnog(mafijaškog) dana i njegovog samilosnog ali i čudnog odnosa sa svojom susjedom i njenom malodobnom kćerkom. Autor Derek Yee igra otvorenih karata, nije mu strano kad se već dotakao heroina pokazati i mućne, jezive i zgrožavajuće scene kao ubadanje igle u venu, heroinsku halucinogenost, kriminalčevo otkidanje ruke policajcu i kratku antologijsku scenu skoka s petog kata iz pričije perspektive, toliko uvjerljivu da se čovjek strese i zamisli da li je scena stvarna. Zanimljivo je kako Yee iskreno i otvoreno priča o statistici konzumacije droga u svijetu, na način na koji majstori statistike u svijetu pričaju o konzumaciji McDonald's hamburgera ili Milka čokolada te kako potaći tržište na rast. Yee kroz likove priča o još mnogim temama i šalje mnoštvo jasnih poruka i film prerasta u nešto više od samog filma i to na način da sve savršeno funkcionira. Film pripada plejadi modernih aziskih mafijaških filmova kao što su poznati Mon gaan don/Infernal Affairs(2002), preteći američkog oscarovca The Departed ili Hak se wui/Election(2005).
            Glumačka postava izvrsno iznosi karaktere likova, Andy Lau savršeno funkcionira kao mafijaški boss i kao obiteljski čovjek, mladi Daniel Wu samo svojom pojavom unosi gledatelju nedoumicu, mafijaš ili agent, pozitivac ili negativac. Sudeći po ovoj ulozi čeka ga blistava karijera, možda i veća od njegovog poznatijeg sunarodnjaka Jackie Chana. Briljantan je i niz fantastičnih sporednih uloga. Vrijedne su spomena i izvrsne glazbene teme koje idu u korak s modernim krimi-triler soundtrackovima, a bazirane su na drevnim azijskim instrumentima i šumovima.
            Protege je izuzetno dojmljivo djelo koje bi preporučio svakome, iznajmite ga, pornađite ga, iskopajte ga, snađite se i pogledajte ga pod svaku cijenu. Apelirao bi na blogere koji pružaju mogućnost downloadiranja raznih hollywoodskih drekova da običnom puku približe i ovaj film jer iskustvo koje Protege pruža spada pod ono, neke se stvari ne mogu kupiti novcem...
 
OCJENA:8.2/10
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 19:38 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 13, 2008
            U valu nezadovoljstva policijskim istragama i pravosudnim riješenjima mnogi su barem promislili uzeti stvar u svoje ruke i kazniti nepravdnu po principu oko za oko, zub za zub. Baš nedavno bili smo svjedoci medijskih izvještavanja o brutalno ubijenoj mladoj djevojci. Njen ubojica se predao policiji i slijedi mu dugogodišnja zatvorska kazna koja nikad neće u potpunosti opravdati gubitak nevinog života.
            Erica Bain(Jodie Foster) sretna je i ispunjena osoba na poslovnom i ljubavnom planu. Nakon svoje uobičajne radijske emisije odlazi u šetnju sa svojim dečkom u kojoj bivaju brutalno prebijeni od strane kiminalnog trojca. Dečko podlegne ozljedama, a ona se nakon određenog vremena budi s velikim traumatskim poslijedicama. Uvidjevši da policija na čelu s detektivom Mercerom(Terrence Howard) ne ulaže veliki trud u pronalazak počinitelja uzima stavar u svoje ruke...
            Solidna kriminalistična triler drama koja u osnovi ima tematiku osvete. Redatelj Neil Jordan(oscarom nagrađen za scenarij filma The Crying Game(1992)) ulazi u priču s razumijevanjem problema, a kao glavni lik stavlja atipičnu hollywoodsku heroinu, ženu srednjih godina, krhkog i neatraktivnog izgleda koja ne pridodaje tuđu pažnju na sebe. Kroz njen tragičan i traumatičan događaj i nepravedan odnos zakona prema njoj postavlja pitanja o ljudskom moralu, svijetu u kojem živimo i tuđoj nebrizi. Kao jedino riješenje osobi koja se ne može pomiriti sa svojim gubitcima ostavlja osobni obračun s kriminalom na njihov način, na njihovom terenu. Radnju klasične drame u kojoj glavna protagonistica vodi normalan život te prati policijsku kvazi istragu stavlja u dnevne sate, a dolaskom tame i noćnih sati radnju naglo pretvara u krimi triler s dozom akcije i nizom realističkih scena ubojstava. Kroz Ericin lik pokazuje lakoću s kojom čovjek postaje rob oružju, njen strah i drhtave ruke primjetne su prije prvog ubojstva. Svakim slijedećim mržnja je sve veća, strah sve manji, jednostavnost ubijanja postaje rutina što donosi jednostavan zaključak, ubiti je lako.
            Jodie Foster (dvostruka oscarovka) je glumica koja je već dokazana na području žena heroina(The Accused, The Silence of the Lambs) iako po prvi put slučaj riješava bez ičije pomoći, na ženski nesvojstven način. Baš iz tog razloga Jodie pokazuje svoj beskompromisan talent i veliku glumačku kvalitetu. Na njenom licu tako realistički se osjeti strah, mržnja, nemoć, spremnost i odlučnost. Mnogi kritičari je već spominju kao jednu od kandidatkinja za ovogodišnjeg oscara, no za to će trebati pričekati još malo vremena. Terrence Howard, glumac koji nikad ne zakaže, upotrebljivo i sigurno odrađena uloga.
            Film ima izvrsna vizualna riješenja u ključnim triler trenutcima, klasičan redateljski tempo i fantastičnu sound atmosferu. Iako nije nekakvo veliko djelo, nego klasičan triler bez puno inovacija poslužit će svrsi u trenutcima kad se odlučite ne izlaziti iz kuće, nego vrijeme posvetiti dvosatnom buljenju u tv ekran. Posebna preporuka odnosi se na parove koji vole u noćnu šetnju sa svojim psom.
 
OCJENA:6.7/10
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 18:41 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 9, 2008
            Oduševljeni briljantnom novelom Cormac McCarthya braća Coen, Ethan i Joel, zajedničkim snagama odlučno su krenuli u misiju ekranizacije. I što smo dobili? Mnogi bi s oduševljenjem nakon dvosatnog gledanja stavili ruku u vatru kuneći se da su napravili najveći film svojih karijera. Bez velikog otezanja prikolit ću se takovom razmišljanju jer ono što No Country for Old Men pruža zapravo je inventura svih njihovih filmova, beskompromisan kao Blood Simple(1984), bogat kao Fargo(1996), zabavan kao Big Lebowski(1998), te snažan kao The Man Who Wasn't There(2001).
            Radnja filma zapravo stane u svega tri rečenice. Llewelyn Moss(Josh Brolin) sasvim slučajno nađe se na mjestu narko primopredaje pune leševa te pronalazi heroin i dva milijuna dolara koje ljudski pohlepno želi zadržati, ne razmišljajući da će postati lovina. Anton Chigurh(Javier Bardem) serijski je ubojica koji se dade u potragu za Llewelynom, a u bijegu je od lokalne policije na čelu sa šerifom Ed Tom Bell(Tommy Lee Jones). Ubrzo će lovci i lovine u međusobnom hvatanju prouzročiti lavinu zločina.
            Po nekakvom žanru film spada u triler-dramu, iako to zapravo i nije ili jest, ali potpuno neuobičajan triler koji je van svake triler sheme a funkcionira besprijekorno što ga čini originalnim i fascinantnim. Ističu se autorske nevjerojatno inteligentne ideje.
1.Priča ne teće iz perspektive jednog lika, nego iz triju likova i to na način da svak priča priču na svoj način. To donosi situaciju u kojoj gledatelj ne donosi samostalne zaključke, nego mu zaključke otkriva pojedini lik.
2.Originalnost najviše izlazi na vidjelo kada nam braća Coen na očigled zamjene uloge u filmu, lovac posatje lovina i obratno.
3.Interesantna i inovativna stvar je i ta da su izmješali i redoslijed filmskog slijeda na način da film završava kao da je na sredini, a na sredini sadrži final fight glavnih likova.
4.Izuzetna stvar je i zbunjujuća pogibija jednog od likova, što bi rekli, off-screen, tako da idućih pet minuta gledatelj razmišlja da li je lik zapravo mrtav ili nije.
5.Svi pritagonisti zapravo su indirektno u srži loši momci, od šerifa, običnog pohlepnog teksašanina do serijskog ubojice.
6.Odlično komponiran cijeli sukob Llewelyna i Antona u kojem se kose samopouzdanje prvog i psihotičnost potonjeg, čekajući međusoban pogrešan korak.
            Ono što će zasigurno ovom filmu podići ocjenu su i glumačka ostvarenja uvjerljivo nonšalantnog Tommy Lee Jonesa i nikad boljeg i konkretnijeg Josh Brolina. Javier Bardem kojeg svi poznaju kao kvalitetnog glumca kojeg bi mnogi ironično ismijali na spomen moguće uloge serijskog ubojice odigrao je ulogu koja će zasigurno ostati urezana zlatnim slovima, kako u filmskim analima, tako i u srcu svakog filmofila. Hladnokrvan kao Hannibal Lecter i snažan kao Conan, sablaznog izgleda unosi nelagodu svakim prikazivanjem na ekranu. Zaista briljantno. Uz vrhunsku medium tempiranu režiju, izvrstan, bogat i detaljan scenarij i fantastičnu atmosferu bez ikakvog sound scorea izuzetan primjer originalnog i nadahnjujućeg filmskog ostvarenja.
            No zasigurno No Country for Old Men odmah će zauzeti mjesto u kategoriji filmova kojeg će jedna skupina proglasiti istinskim remek djelom, dok će ga druga pljuvajući osporavati zbog ne klasičnog hollywoodskog filmskog slijeda.

OCJENA:8.6/10
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 6, 2008
            David CROnenberg is back. Eastern Promises je najbolji dokaz za to. Raskoš ideja, detalja i zadivljujućih scena uvjerljivog fighta i trash ubojstava zasluženo svrstava ovaj beskompromisan komad filmskog ostvarenja u cjelini među nominente za osvajanje Golden Globea u kategoriji najbolji film(drama).
            Semyon(Armin Mueller-Stahl) je boss ruske mafije stacionirane u Londonu. Prepun svojih kontroverznih radnji i policojom za vratom suočava se s novim velikim problemima. Bolnička babica Anna(Naomi Watts) pronalazi dnevnik preminule maloljetne djevojke koja je silovana od strane Seymona te ostavlja njegovog potomka i dnevnik kao čvrst dokaz protiv njega. Usput njegov sin Kirill(Vincent Cassel) povlači nepromišljeni potez preko vrata članu suparničke mafije koja sad traži njegovu glavu. Njegov vozač Nikolai(Viggo Mortensen), ambiciozan mladić ruskog podrijetla ulazi u dubinu spomenute mafije, te sve više zadobiva provjerenje Semyona koji ga lukavo koristi kao pijuna za rješavanje svojih problema...
            Intrigantna kriminalistička triler-drama s finim Cronenbergovin potpisom. Savršno sporo otvaranje filma u kojem nam Cronenberg ostavlja dovoljno vremena da upoznamo likove, njihove karaktere i motive. Nakon otvaranja imamo dojam da su likovi preudaljeni(motiv Anne potpuno je van priče u odnosu na pojavu Nikolaia) no sitnim detaljima izvrsno tajmiranim motivi likova i karakteri isprepleču se u savršeno povezanu cjelinu. Tokom cijelog filma iz scene u scenu Cronenberg nam otkriva nešto novo, što nam na "prvu" izgleda nelogično, pogrešno i patetično(što mu i je cilj), no otkrivanjem novog detalja shvaćamo zapravo izvrsnu povezanost i oduševljeno se zapanjimo s vrhunskom raznolikošću idejnih detalja koji svakim novim detaljem samu priču čine kompaktnijom.
Primjeri:
1.Scena Nikolaievog pokušaja odbijanja seksa s prostitutkom i sažaljenje nakon seksa izgleda nelogično, no zapravo je sasvim logično.
2.Nikolai, mafijaški vozač koji bi trebao obavljti raznorazne prljave poslove, te nema previše morala, ne ubija Anninog strica nego ga seli, također izgleda nelogično ali zapravo je logično.
3.Zbližavanje Semyona i Nikolaia te degradiranje sina Kirilla, što je mafijaškom svijetu nemoguće još je jedan primjer nelogičnosti, što u konačnici ispada jako logično.
            Izvrsne trash scene ubojstava i odlične maske savršeno se uklapaju u sumornu mafijašku atmosferu. Također briljantna dugopamtljiva i prerealna fight scena Nikolaia i krvničkog dvojca u kojoj im se pod klizavim podom tuš prostora Nikolai uspjeva oduprijeti i smaknuti ih na brutalnan način. Izvrstan scenaristički detalj Kirilla, sina mafijaškog bossa, ponosa mafije, koji u jednoj sceni otkriva svoje prikrivene homoseksualne sklonosti tjerajući Nikolaia da mu na njegove oči dokaže svoju heteroseksualnost seksom s prostitutkom. Primjeti se Kirillova oduševljenost prizorom.
            Stominutna mafijaška priča odiše iznimno kvalitetnim glumačim ostvarenjima Vigga Mortensena, Vincenta Cassela i Armin Mueller-Stahla koji interpretiraju odličnu mafijašku skupinu te zapanjujuće tećno govore ruski i ruski engleski. Jedina veća zamjerka odnosi se na ulogu Naomi Watts koja djeluje pomalo neuvjerljivo i neiskorišteno s lošim britanskim naglaskom i lošim britanskim bljedunjavim izgledom.

OCJENA:7.5/10
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 19:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 3, 2008
            Evo i nas natrag u blogerski svijet s novim, uskoro predstavljenim idejama i starim najstojanjima da zajedno s vama međusobno dijelimo filmsko znanje i iskustvo, te da naznačimo bitnost filmske umjetnosti kao važan dio kulture obrazovanja a ne samo kao popratni segment zabave. Jedan mali dio ovog posta iskoristit ću da vam zaželim sretnu i uspješnu 2008. godinu, kako na području vaše djelatnosti ili školovanja tako i na području shvaćanja svega onoga što nam sedma umjetnost pruža. No vratimo se osnovnoj ideji ovog posta, recenziji. Čast prvog pripala je filmu I Am Legend, pa krenimo.
            Izgleda da je tematika postapokaliptičnog razdoblja našeg planeta popraćena uvijek gladnom ljudskog mesa, zombi vrstom, sve draža tematika hollywoodskih scenarista poslijednjih godina. Da li je to nekakav međusobni natječaj ili pokušaj stvaranja nečeg uvjerljivijeg nego što G.A.Romero nudi, ne znam. No sve u svemu, nakog plejade Romerovih "living dead" filmova, Andersonovog Resident Evil, Boyleovog 28 Days Later, Rodriguezovog Planet Terror i sličnih nam naslova stigao je još jedan.
            Robert Neville(Will Smith) bivši je New Yorkški plavac jedan je od rijetkih koji ima urođena virusna antitijela. Uz pomoć svog vjernog vučjaka Sama pokušava u postapokaliptičnom New Yorku prepunom noćnih zombija pronaći potencijalne preživjele osobe. Uz to njegova dnevna zanimacija sastoji se od eksperimntiranja oko pronalska mogućeg lijeka protiv zaraze, te pronalska hrane koje je sve manje. Iako dobro organiziran s uvijek korakom ispred potencijalne opasnosti jedan kiks uvaljuje ga u velike neprilike u kojem izgubi Sama, te otkrije noćnim lovcima(zombijima) svoje prebivalište...
            Osnovna misao samog filma koju nam prenosi redatelj Francis Lawrence(još jedan videospotaš) je problem ljudske samouništavačke sklonosti. Na tome se temelji interesantna i duboka ali ne široka priča,odnosno dobra ideja siromašna detaljima. Ne rijetko se viđaju neke ne inovativne scene s plagijatskim detljima kao agresivni zombiji nadljudske snage sa banalnim problemima(ne podnose svijetlo) ili Robinson Crusoe scene u kojima plastične lutke postaju žive u Nevilleovoj glavi te s njima ima nekakav imaginaran kontakt(primjer s Tom Hanksom i Wilsonovom loptom u filmu Cast Away). Vrlo dobra strana odnosi se na spomenutu ideju koja u osnovi nema isrebljenje neprijatelja kao u drugim tzv zombi filmovima nego težnja za pronalaskom lijeka za njihovo ozdravljenje. No nedostatak detalja donosi pomalo dosadnu i monotonu svaku slijedeću scenu kojima nije previše pomoglo ni kombiniranje sa scenama Nevilleovih sijećanja na događaje vezane uz početak apokalipse u kojima gubi svoju suprugu i kćer.
            Sasvim solidna rola Bel-Airškog princa Will Smith. Respektiram svaku 80%tnu solo ulogu. Smith glumi pomalo prestrašenog i opreznog New Yorkškog jedinca koji ne pokazuje klasična crnačka preseravanja i lupanja šakom o ponosna i neprikosnovena američka prsa i iz čijih usta konstantno izlaze:"come on bitch...I'll kick your ass motherfucker..." No priča se kako su producenti samog filma ponudili guverneru Arnoldu Schwarzeneggeru bianco ček i plačenu kampanju njegovog hollywoodskog povratka, no na žalost on je ipak odbio.
            Iako je ovo ništa više od solidnog ostvarenja dajem mu pola ocjene više zbog ubacivanja životnih ideala Bob Marleya i njegovih pjesama Stir It Up, Three Little Birds i kao end temu Redemption Song. Marleya naprosto obožavam i možda nije korektno prema nadolazećim filmovima ali to je jače od mene.
OCJENA:6.4/10
AUTOR:MARIO
dr.loomis @ 18:46 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, prosinac 29, 2007

            Producent Michael Bay nastavlja svoju neobičnu avanturu remakanja poznatih i slavnih horor klasika. Nakon odrađenog The Texas Chainsaw Massacre i The Amityville na red je došao i The Hitcher. Svrha njegove zamisli nije natjecanje s prethodnikom ili pokušaj snimanja vastite poboljšane verzije. Smisao njegovih remakea je podsjećanje na nekad slavna vremena horor žanra i horor ostvarenja koje prilagođava današnjim vizualima i načinu rada. Ono što je za mene pozitivna stvar Bayeva rada je nedopuštanje da ondašnji horor kao žanr polako ali sigurno izumre(odgledani remake Hitchera natjerao me da odmah pogledam i original), iako način i tematika koja danas silazi s hollywoodske trake ne daje prevelike nade. Kao što punkeri žive u nadi s parolama punk is not dead, živijet ću i ja, horor is not dead.

            Grace(Sophia Bush) i Jim(Zachary Knighton) mladi su školski par koji kreće na daleku vožnju k prijateljima provesti ljetne praznike. Na putu pokupe autostopera John Rydera(Sean Bean) iz čijih se verbalnih reakcija da naslutiti da ima namjeru ubiti ih. Spretnom reakcijom izbacuju ga iz auta. Misleći da su ga se riješili nastavljaju miran put. No sustretnu ga u automobilu jedne obitelji koju nedugo zatim ubije. Pokušavajući pomoći jedinom preživjelom navlače na sebe sumnju policije i čudljivu sadističku Ryderovu igricu...

            Osnovna razlika Robert Harmonovog originala i ovog remakea je pristup u prilagodbi scenarija. Redatelj Dave Meyers(znan u glazbenim krugovima kao mag videospotova) iako bez velikih samoinicijativnih mogućnosti priču prilagođava današnjoj publici. Klasičnog trash junaka 80tih kakav je u originalu mijenja teen golubćićima. Ženskom dijelu publike nameće glumca Zacharya Knightona, tipičnog američkog backstreet boy ljepotana, visokog, zgodnog i trendi poluduge plave kosice, dok muški dio zadovoljava Sophiom Bush, zvijezdom serije One Tree Hill, zavodljivog pogleda i privlačno odjevenom u uskoj majici i kratkoj jeans haljinici. Za iznašanje filma herojski lik mijenja iz muškarca u ženu što je osnova današnjeg horora u kojem na kraju negativca ili spodobu uvijek ubije slabiji spol. Dobitna kombinacija današnjih teen horora. Zamjerka se odnosi na atmosferu koja je bazirana na situacijama potjere i iritantnim scare momentima, dok je original počivao na strahu nemoćnog i uplašenog glavnog junaka i jezivom izgledu Rutger Hauera.

            Veliko bravo Seanu Beanu za interpretaciju John Rydera. Iako je uloga Rutger Hauera neponovljiva i unikatna, Bean je uvjerljivo odradio ulogu na drugačiji način. Pošto Hauer igra na fizionomiju lica, a posebno na sablazno strašne oči, Bean igra na mimiku, prikazuje krvoločnost, brutalnost i hladnoću.

            The Hitcher(2007) nije veliko djelo, niti će biti dugopamtljivo, i daleko je od kvalitete originala, ali film je koji pruža 80 minuta klasične horor zabave prilagođene današnjoj publici i pažnju posvećuje dobrim starim hororima. Zanimljivo je spomenuti da u jednoj sceni filma Sophia Bush gleda televiziju na kojoj se prikazuju Hitchcockove Ptice. Simbolična je to poruka o slijedećem Bayevom projektu. Znači slijedi remake Ptica, potom Friday the 13th. Živio Bay, živjeli horor originali.

OCJENA:5.5/10
AUTOR:MARIO

dr.loomis @ 19:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 27, 2007

            Akcijski trileri '80tih i '90tih godina bazirani na mračnim osvetničkim pričama u kojima se macho frajeri suprostavlju ozloglašenoj razbijačkoj bandi ili bijegom pred policijskim trupama u dokazivanju nevinosti oduševljavali su fanove koji su gutali naslov po naslov zadovoljeni količinom razbijenih auta, fantastičnim unikatnim primjercima vatrenog oružja, spektakularnim ubojstvima negativaca, uzbudljivim neočekivanim inovacijama ili kanonadom završnih nadmudrivačkih i instiktivnih fight scena. Kao najfinije čokoladne primjerke proždirali su se naslovi poput Die Hard, Alien, Terminator, Fugitive, Leon i sl. Death Sentence novi je primjerak slične plejade koji u osnovi ima namjeru podsijetiti nas na najzlatnije doba spomenutog žanra.

            Po svemu sudeći vrlo sretna obitelj Hume živi u skladu i obiteljskoj idili. No jedne večeri otac Nick(Kevin Bacon) i sin Brendan staju na benzinsku postaju u koju upada ozloglašena banda Billy Darleya(Garrett Hedlund) i ubije nedužnog Brendana. Egzekutor završava na sudu, ali Nick uzima stvar u svoje ruke te se odriče ruke suda i u tihoj noći ga ubija. Saznavši počinitelja Billy Darley kreće u novi osvetnički pohod na Nickov ostatak obitelji. Postaje jasno da će se saga o obostranim osvetama završiti jedino istrebljenjem jedne strane...

            Iako žanrovski solidan filmić, osjećaji koji se javljaju po završetku nisu oduševljavajući, ni ispunjavajući i pomalo su razočaravajući s obzirom na veća očekivanja od Jamesa Wana, autora briljantnih Saw i Dead Silence. Otvaranje filma uz uvodna slova dobar je opis sretne obitelji koja je po svemu sasvim obična i po ničem se ne razlikuje od drugih. Wan nastavlja na kvalitetan način s dramatrugijom jednog od sinova koji gaji velike hokejaške ambicije i pretvara početak filma u dramu u kojoj nema asocijacije za ono što slijedi i to traje sve do slučaja na sudu. A onda nagli obrat u kojem upoznajemo bandu i shvaćamo da Nick uzima stvari u svoje ruke. No pogrešno i šturo opisan karakter lika Nicka nimalo nam ne daje nade u ono što slijedi i stvara osjećaj pretjerivanja i ulazak u dramaturšku fazu Mission:Impossible(i to 3). Izgubljeni Wan pokušava i s potjerom u kojoj Nick bježi, te se banda razilazi. Ostavljena je naivna mogučnost u kojoj Nick upada u jedan na jedan scenu iz koje njegov protivnik izvlači kraću slamku. Nakon banalnih scena bandinog upozorenja s dostavljačem paketa, loše policijske straže, ubijenog Nicka i ostatka obitelji, njegovog ponovnog buđenja u bolnici i nagle odluke za finalnom bitkom, zadnjih pola sata pretvara se u lošu parodiju Arnieovog Commandoa s tim da je ovdje "Jenny" davno nastradala.

            Kao i obično, loša scenaristička i redateljska izvedba pokriva se izvrsnom vizualnom kvalitetom, make-upom i kostimografijom. Današnji majstori make-upa izrađuju takve maske da vidjevši modrice i rane na Nickovoj glavi i tijelu i mene samog zaboli. Izgled njegovog finalnog kostimografskog odabira pobudi mi osjećaj da sam ušao u virtualni svijet Max Paynea ili Hitmana. Sound izbor glazbenih tema u scenama potjere i očekivanja napetosti naprosto su briljantne, ali u dramaturški snažnim neobjašnjivo bljutave, kao da su izvađene iz nekih loših teen komedija što ne priliči ovakovom žanru.

            Kevin Bacon dobio je zadatak iznjeti praktički cijeli film. Nekad velika nada, danas osporavan i podcjenjen glumac vrhunskih mimičkih i naracijskih sposobnosti najsvijetlija je točka cijelog projekta. Fantastičan kao obiteljski čovjek, izuzetan kao poslovna jedinka i izniman kao "Max Payne". Vizualno uvjerljiv Garrett Hedlund, glumački nedorečen, ne posebno dojmljiva figura Kelly Preston kao majke i supruge Hunt i simpatična rola, uvijek dojmljivog sporednog lika, zahvalnog John Goodmana.

OCJENA:5.9/10
AUTOR:MARIO

dr.loomis @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 23, 2007

Vrijeme je kada mozak prizemljuje sve stanice predodređene za veliko razmišljanje te posebnu pažnju pridodaje stanicama koje djeluju instiktivno kako na sveopće društvo tako i na poruku sedme umjetnosti. Zato i televizije diljem svijeta u ovo vrijeme koncipiraju programsku shemu sa emisijama i filmovima božićnog duha i sadržaja koji pružaju dobro raspoloženje, sretne i zadovoljne svršetke i mnoštvo humorističkih situacija. Baš zato pošto smo u tom vremenu božićnih blagdana i kad se većina ljudi pretvara u hedonistički nastrojene statue većinom prolivene u svoje naslonjače s daljincem u jednoj ruci i poslasticom ili omiljenom tekućinom u drugoj ruci prilagodit će mo se tom tonusu. Na "prvi balun" mnogi će pomisliti da je film Knocked Up samo jedan u nizu ostvarenja kojeg svrastavamo u žanr komedija i koji pruža beskompromisnu zabavu bez snažne poruke. Greška. Knocked Up jest film koji u primarnoj ideji želi pružiti dva sata zabave i humora ali na fantastičan indirektan način postavlja i staro mnogoputa postavljeno pitanje:"Zamisli se u takvoj situaciji?"

Radnja teće vrlo jednostavno. Nakon upoznavanja glavnih protagonista Ben Stonea(Seth Rogen) i njegovog neobičnog cimerskog društva i Alison Scott(Katherine Heigl), mlade karijeristice i tv-voditeljice kreće njihov prvi susret. Ben kao i obično nakon porcije dobrog udimljavanja dolazi u omiljeni bar gdje susreće Alison koja u opijenom raspoloženju slavi svoje poslovno promaknuće. Njihovo druženje u hektolitrima alkohola i nerazumijevanja stvarnosti završava nestrastvenim seksom. No jutro je pametnije od večeri, te Alison uvidjevši da zapravo ima posla s totalnom suprotnošću vješto izbjegava ponovni susret. Problem nastaje nakon četiri tjedna kada se trudnoća javlja kao retultat njihove neoprezne noći...

            Više nego dobar komad dramske priče s obilje mimičkih i dijaloških humorističkih momenata koji stvaraju dobro raspoloženje i zaintrigirajući stav svake slijedeće scene. Debitantski uradak autora Judd Apatowa, ako izuzmemo gostovanje u nekim serijskim nastavcima. Njegovo studiozno i dobro interpretirano shvaćanje realno prikazuje lako moguć problem bilo koje osobe. Likovi Bena i Alison odlično su karakterno opisani, Ben kao reprezentativan primjer klošarskog besposličara, bez planski izgrađene budućnosti, člana bezglavog i neideološkog društva obožavatelja opijata, a Alison kao totalnu suprotnost, osobu s isplaniranom poslovnom budućnošću, dobro potkovanom na području naobrazbe, članom materijalnog društva. Apatow shvaća da dobra komedija počiva na količini različitih i specifičnih likova tako da je u priču ubacio i Alisoninu stariju udanu i nezadovoljnu sestru u kojoj vidi svog idola, njenog supruga, zarobljene duše nesigurnog braka kojemu je želja jedan trenutak proživjeti kao Ben, Benovo mnogobrojno društvo u kojemu jedan lik vegetira, jedan je glup kao stup, treći zavodnik bez pokrića, četvrti zadrti debeljko koji mrzi društveni status ljudi u koji spada Alison ali odobrava Benov izbor, i još mnogobrojne popratne likove u stilu, doktora trećih svjetonazora, Alisonine egoistične majke i skromnog Benovog oca.

            No Apatow izvrsno kombinira ozbiljna sociološka pitanja u samoj komičnosti. Ponavljam, zamislite se u takvoj situaciji? Žena ste kakva je Alison, napravivši neopreznu glupost dolazite u situaciju da uz zadržavanje djeteta morate prihvatiti oca kakav je da je, njegove navike i njegovo društvo. Muškarac ste kao Ben, koji sav svoj hedonistički i klošarski život mora promijeniti iz tolerancije prema djetetu i situacije zbog koje je sam kriv. No pošto ovaj film teži sklanjanju u žanr komedija, za kraj naravno ostavlja ipak sretan završetak te u njihov karakter ugrađuje neke ipak zajedničke i ključne osobine, veliku dozu tolerancije, mogučnost prihvačanja suprotne strane i narav u kojoj prevladava dobrota.

            Glumački kadar sasvim solidno iznio je dotične karakterne osobine likova, dobro nam poznata Katherine Heigl, zanosna plavuša s privlačnim oblinama, dobro se nosi u scenama hormonskih izljeva bijesa trudne žene, Seth Rogen, kanadska nada, dobar je pick jer zbog svoje fizionomije zaista vjerno prikazuje klošarsku populaciju. Vrlodobra sporedna postava, dijaloški solidno i komično briljantna mimika. Posudite, skinite, pronađite ovaj interesantan i komičan uradak koji će u ove hladne božićne dane nadopuniti ionako dobro rapoloženje.

OCJENA:6.4/10
AUTOR.:MARIO

dr.loomis @ 18:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, prosinac 21, 2007

            Đihad se i dalje nastavlja i nikad neće prestati. Uvjereni u svoju snagu i mišljenje da je ekstramno muslimanstvo jedako terorizam, Amerikanci ne staju u nastojanju da ga pokore. S druge strane uvjereni u svoj vjerski odgoj muslimani smatraju moderni kapitalistički katolicizam najvećim svijetskim uzurpatorom te im je jedini način da ga pobjede rat s eksremističkim djelovanjem u kojem je neprijateljeva smrt bitnija čak i od vlastitog života. Na obe strane srvara se subjektivno mišljenje, a tko je u pravu, samo nebo zna.

            Nakon napada bombaša samoubojica u Saudijskom gradu Riyadu u kojem pogiba mnoštvo nedužnih ljudi, FBI šalje tim stručnjaka koji će s lokalnom vojskom istražiti slučaj u vremenskom roku od 5 dana. Na čelu tima nalazi se Ronald Fleury(Jamie Foxx) zajedno sa suradnicima Grant Sykesom(Chris Cooper) i Janet Mayes(Jennifer Garner) kojima se pridružuje lokalni borac protiv ekstremista poručnik Faris Al Ghazi. Istražni dokazi polako približavaju tim srcu ekstremističkog djelovanja koji počinje organizirati slijedeću metu napada. Ispostavlja se da je slijedeća meta trenutno najopasniji neprijatelj sami FBI-ev tim i njihovi lokalni pristaše, te FBI-eva akcija prerasta u borbu za vlastiti život...

            Impresivna tematska akcijska drama inspirirana surovim realističkim događajima na bliskom istoku. Prikaz je to obostranih uvjerenja u nastojanju da svoju stranu prikažu kao pozitivu, američko nastojanje oslobođanja svijeta od terorizma i muslimanskog opiranja američkom uzurpiranočću i kapitalističkoj iskortivosti muslimanskog bogatog podneblja. To se najbolje očituje u ključnoj rečenici filma: "Nećemo stati dok ih sve ne pobijemo.", koja je izgovorena s obje strane i vjerno prikazuje obostrana uvjerenja. Zanimljivo je uklapanje poznatih nam detalja u pozadinu priče kao što su prikazivanje muslimanskog sklapanja bombi ručne izrade, sumnjiva djeca na ulici kojima je od malih nogu ispran mozak i usađena bitnost đihada u glavu, omražena prisutnost Amerike kod lokalnog pojedinca ili strah svakog nemuslimana u mogući iznenađujući bombaški napad.

            Veliki promašaj je redateljska odluka u tempu kadriranja. Iako bez velikih ostvarenja iz sebe, relativno mladi redatelj Peter Berg svojim brzim tempom kadriranja ponekad stvara nepotrebnu napetost i isticanje nebitnih stvari. Neshvatljiv odabir, kao da je u njemu proradila nekakva Parkinsonova bolest. Debitantski uradak izgrađen na solidnoj priči brižno građenoj detaljima, scenarista Matthew Michael Carnahana, otkriva da se radi o iznimno nadarenom scenaristu punom razumijevanja i težnjom za realnošću.

            Jamie Foxx sa svim svojim dosadašnjim ulogama, tako i ovom, izgleda toliko uvjerljivo da bi me i u najobičnijoj reklami za zubnu pastu uvjerio da je najbolja. To ga s pravom svrstava u najuži krug najboljih glumce njegovog naraštaja. Iznenađujuće dobro iznesena uloga od strane Jennnifer Garner, a sama fizionomija Chris Coopera odluka je da se ide na sigurno. U konačnici The Kingdom je djelo koje odlično prikazuje stvarno stanje(mišljenje) jedne i druge sukobljene strane, ali ne odaje opredjeljenje na ičiju, te spada u ona koja ne bi smjeli propustiti.

OCJENA:7.0/10
AUTOR:MARIO

dr.loomis @ 19:16 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 19, 2007

            Vijetnamski uz Drugi svijetski najviše od svih ostalih ratova uvukao se u pore osoba koje s ponosom izjavljuju ljubav domovini Americi. Iako je spomenuti rat 30-40 godina za nama i dan danas ekraniziraju se raznorazne pričice i pripovjetke zapisane u zaltnim knjigama američke hrabrosti. Novu takvu biografsku priču donosi nam velikan njemačkog filma Warner Herzog, koji je u američkim analima pronašao velikog epskog heroja njemačkih korijena.

            Biografska drama Rescue Dawn još je jedna u nizu spomenutih priča na čijem tronu ponosno stoji poručnik američkog ratnog zrakoplovstva Dieter Dengler(Christian Bale). Dieter u jednoj od učestalih operacija biva srušen i prepušten bespučima vijetnamske đungle. Nedugo zatim hvataju ga lokalni vojnici koji ga nakon traumatskog mučenja odvode u zatvor pod nadzorom nekolicine čudljivih vijetnamskih fanatika. U zatvoru nailazi na zarobljene izgladnjele i polumrtve sunarodnjake kojima daje nadu i razrađen plan za bijeg...

            Vijtnamski vojnici iskorišteni su kao jednoličan, sirovi i ateističan scenaristički materijal u odnosu na američki, raskošan i inteligentan temperament vođen životinjskim instiktom preživljavanja i potrebom slobode. Pa zar su američki vojnici najelitniji dio u hijerarhiji najinteligentnijih stvorenja ovog planeta? Prenaivno. Možda bi uvjerljiviji dojam ostavila skrivena priča s asocijativnim detaljima, odnosno servirati gledateljstvu subjektivnan vijetnamski pogled ionako loše instikivne situacije preokupirane vlastitim problemima. Da, ali u takvoj situaciji nemoguće bi bilo interpretirati američko junaštvo i herojskog pojedinca što dovodi do zaključka da se ovo ostvarenje temelji na lošoj ideji i bezglavoj tematici koja u svakom pogledu podjeća na priče mnogo puta ispričane do sada. Dakako da biografija mora počivati na autentičnosti, ali jednako tako nije svaka biografija za filmsko platno.

            Dojmljiv je zato scenaristički detalj popratnih osobina sporednih vijetnamskih likova koji imaju nazive po svojim najnegativnijim osobinama. Tako imamo likove s imenima Little Hitler, Crazy Horse, Jumbo, Walkie Talkie ili Nook the Rock. Christian Bale uz toliki broj snimljenih filmova prošlih godina dobro da drži fokus na trenutnoj ulozi. Partner u nevolji Steve Zahn uz primjetan trud ne djeluje previše uvjerljivo, čak ni u situacijama kad je redateljski nametnut detalj njihove halucinacije uzrokovane glađu i iscrpljenošću.

            Rescue Dawn najjednostavnije bi opisao kao još jedna podosta neuvjerljiva ratna biografija koja će se brzo zaboraviti kao ratni filmovi tipa Windtalkers(2002) ili We Were Soldiers(2002)

OCJENA:5.5/10
AUTOR:MARIO

dr.loomis @ 19:19 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 17, 2007

            Nakon briljantnog Hustle & Flow(2005) Craig Brewer donosi nam novo, sviježe i neobično ostvarenje pod nazivom Black Snake Moan. Izgleda da se ovom mladom scenaristu i redatelju svidjela socijalna tematika s likovima prepunih phihičkih problema, neimaštine i upitnog morala koji uza sve nailaze na vrlo slične ali ipak trezvene likove koji su tim osoba sposobni pronaći izlaz iz ponora. Poruka je jasna, tisuće i tisuće ljudi svoj problem sami sebi ne želi priznati, ali uz veliki trud i snažnu volju svaki problem se da riješiti, posebno ako još dobije iskrenu ruku pomoći.

            Black Snake Moan je na trenutke topla, na trenutke sadistička priča o problemima nesvakidašnjih osoba koji svakim trenom padaju sve dublje. Njihov problem baziran je samo na psihičkim osnovama, odnosno snazi volje i želje za odupiranjem od tog poriva ili problema. Lazarus(Samuel L. Jackson) je stari bluesman kojeg ostavlja supruga te se odaje svom najvećem poroku alkoholizmu. Jednog mamurnog jutra ispred kuća, na ulici nalazi onesviještenu i polugolu djevojku Rae(Christina Ricci). Pruži joj njegu i toplinu doma, ali ubrzo saznaje da ima velike poteškoće s kontroliranjem ponašanja i nimfomanijom. Lazarus se nađe u velikom iskušenju, ali uz pomoć vjere i najbližih prijatelja pokušava pomoći mladoj djevojci, ali i sebi...

            Na otvaranju samog filma osjeti se da je to scenarij baziran na razradi likova a ne na širokoj radnji ili kompliciranoj priči. Izvrsno izbalansiran timeing scena koje zasebno opisuju karaktere spomenutih likova Lazarusa i Rae kao i njihove probleme. Dok u jednoj sceni vidimo Raeino nekontrolirano ponašanje ili potrebu za sexom u drugoj gledamo Lazarusove sukobe sa suprugom, njegovu samoću i alkoholiziranje. Preokret u radnji događa se spomenutim pronalaskom Rae, te počinje drama dvojca koji zapravo spontano trebaju pomoći jedan drugom.

            Craig Brewer, iako je mlad, manirom iskusnog scenarista i redatelja mjesto radnje stavlja u tuđini, izvan grada, na mirnoj seoskoj lokaciji kako bi se lakše razvio logičano zbližavanje likova u odnos otac-kći, bez mogučnosti kolanja prevelikog broja nepozvanih gostiju. U samu pozadinu ideje filma stavlja katoličku vjeru scenama u kojima Lazarus smatra Raein slučajan dolazak Božijim djelom u kojemu je dužan kao katolik pomoći bližnjemu u nevolji ili scenom vražijeg iskušenja u kojoj u Lazarusovoj odsutnosti mladi susjed Lincoln dolazi u kuću u kojoj Raeina nimfomanska sklonost doživi eksploziju i neuspije se obuzdati te poklekne iskušenju.

            Samuel L. Jackson u svoj standarno dobroj ulozi dominantnog govornika i upečatljivog karaktera. Njegov vizualni izgled Lazarusa, naboranog starca u godinama s pročelavom sijedom glavom staje uz bok ulogama iz filmovima poput Pilp Fiction ili The 51st State. Christina Ricci briljantno i uvjerljivo odigrala je zahtjevnu ulogu, usudio bi se reći ponajbolju u karijeri. Ova malecka mršavica nije se libila nepokazati uvjerljive scene seksualnih poriva, erotske nadraženosti, strastvenog seksa, sadističkog silovanja, mukotrpnih opiranja nimfomaniji ili halucinacijskoj opijenosti.

            Iako je Black Snake Moan već duže vrijeme u videotekama/dvetekama, a čak sam ga vidio i u slobodnoj prodaji u specijaliziranim trgovinama i knjižarama i možda sam malo zakasnio sa recenzijom, za sve one koji su ga iz nekog razloga preskočili apelirao bi da ga naknadno pogledaju. Daleko od toga da film spada u velika ili čak kultna ostvarenja, ali jedan je od onih koji su u ovoj, siromšnoj 2007. godini ipak zaslužili biti vrijedni spomena.

OCJENA:6.6/10
AUROR:MARIO

dr.loomis @ 20:09 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, prosinac 15, 2007

            Prije nekoliko mjeseci žute štampe uzburkale su atmosferu u javnosti vješću da u Zagreb, pa dalje u Sarajevo dolazi veliki hollywoodski dvojac Richard Gere i Terrence Howard. Razlog njihovog dolaska bilo je snimanje filma The Hunting Party. Zbog raznih "Špica" i "Crvenih Tepiha" i tobože njihovih velikih novinara i poznavatelja filma sve što smo saznali o temi filma je da spomenuti dvojac hvata poznatog srpskog ratnog zločinca, te da su se filmu pridružili neki hrvatski, srpski i bošnjački glumci. Njihova potraga za pričom nije se bavila samim filmom, odnosno njegovom kvalitetom ili namjenom. Cilj njihovih priča krenuo je potpuno u drugom smijeru, pripovjedajući javnosti o tračevima i raznoraznim dogodovštinama sa snimanja i van njih. Tako smo svakog dana dobijali odgovore od stranih i domaćih glumaca na pitanja. Kako vam se sviđa Zagreb? Da li su vam hrvatske žene lijepe? Kako se nosite s popularnošću? Nisam mogao vjerovati u što su potrošili dobijeno vrijeme, a samo sam čekao pitanje tipa koliko ste do sada, od kada ste u Hrvatskoj, bili puta na Wc-u. Razlog poražavajućeg hr. novinarstva vidim u svijesti Hrvata i činjenici da se film stavlja u kategoriju zabave, a ne umjetnosti.

            No dobro, ajmo se sada posvetiti ovom ostvarenju. Radnja ovog filma započinje devedesetih, kratkim predstavljanjem ratnog izvjestitelja Simona(Richard Gere) i njegovog snimatelja Ducka(Terrence Howard). Nekoliko godina poslije nalaze se u Sarajevu  na istom mjestu odakle su nekoć izvještavali. Nakon razgovora o nekadašnjem vremenu Simon otkriva Ducku informaciju o skrivenoj lokaciji Radovana Bogdanovića(čitaj Karadžića) The Foxa(Ljubomir Kerekeš), informaciju o najtraženijem ratnom zločincu na ovim prostorima. Cijena njegove glave vrijedna je 5 milijuna dolara, što je dovoljan razlog da se njih dvojica odluče na lov u Bosni.

            Prvi utisak nakon odgledanog filma bio je iznenađujuće pozitivan, zbog pomalo negativnog stava prije početka filma. Nekoliko je razloga. Najbitniji je taj što je u mom filmskom svijetu naomraženija osoba baš Richard Gere, jako loše popračena reklamna kampanja koja mi nije otkrila ni jedan kvalitetan detalj, tematika filma koja mi nije uljevala nadu, preveliko isticanje Kristine Krepele i Aleksandre Grdić(na poslijetku nije ni ušla u montažu) u hr. medijima kao velike zvijezde i klasično neinformirano i bezobrazno nepotrebno miješanje Američkih producenata u probleme i istinu rata na ovim prostorima.

            No moje insinuacije nisu se obistinile. Samo otvaranje je zapravo odlično s vjerno prikazanim scenama trke dvojice novinara po ratnoj zoni s pregršt treskavih kadrova snimanih iz ruke. Nastavak se pretvara u dramsku priču dvojice prijatelja s ciljem da uhvate neprijatelja iz ratnih dana, scenama koje obiluju povjesnim detaljima domaćeg prostora i vjernim prikazivanjem karaktera domaćeg stanovništva. Redatelj Richard Shepard iako se dobro informirao o kompletnoj trenutnoj situaciji napisao je skroman scenarij kojeg je pretvorio u simpatičan bućkuriš.

            Lomitelj ženskih srdaca Richard Gere usudio bi se reći, nakon mnogobrojnih katastrofalnih uloga fatalnog zavodnika, odigrao je ulogu karijere. Jako uvjerljiv i neobično drugčiji. Fantastično je odradio dijalog od 2-3 minute u kojem poprilično tečno govori komplicirane rečenice na hrvatskom jeziku. Uz uvijek dobrog Terrence Howarda upečatljiv je svojm fizionomijom i Ljubomir Kerekeš, za kojeg je prava šteta što nije dobio prostor za jedan kratki monolog jer sam uvjeren da je u stanju i jednog i drugog stranca "pojesti za doručak".

            The Hunting Party film je koji bi u dogledno vrijeme trebao postati pravi hit i osvježenje na ovim prostorima jer obiluje humorističnim i simpatičnim scenama ovdašnjeg podneblja. Iako se već spominje da film u Americi nije ostvario dobre rezultate niti mislim da hoće, zadnja šansa se nalazi ovde. Zamislite film koji vjerno prikazuje događaje i navike ljudi na Filipinima, mislim da to nikog ne bi zanimalo osim samih Filipinaca. Hoću reći da sigurno neće polučiti velike svijetske uspjehe, ali The Hunting Party je proizvod koji bi trebao zadovoljiti filmoljubce u Hrvatskoj, a možda i malo šire.

OCJENA:6.4/10
AUTOR:MARIO


dr.loomis @ 18:32 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 13, 2007

            Kako su se u današnje vrijeme gotovo sve ideje iscrpile ili se nikome ne da puno razmišljati dosjetke o remakeovima postale su uobičajna i komercijalno idealna stvar. Nakon brojnih akcija, horora i komedija na red je došao i western. S velikom dozom strahopoštovanja prema spomenutom žanru ideja o njihovom remakanju nije mi sjela zbog raznih nemogućnosti. Nisam mogao zamisliti western u današnji vizualni filmski prikaz, brzopotezno kadriranje današnjih netalentiranih redatelja, glumci koji ni iz bliza nemaju karakter ondašnjih western zvijezda i današnje učestalo podvaljivanje konzumerizma. No, nakon odgledanog 3:10 to Yuma, na sreću shvačam da moje sumnje ipak nisu imale dobre osnove.

            Nakon što ozloglašeni pljačkaš Ben Wade(Russell Crowe) biva uhvačen tim ljudi sastavljen od raznih gradskih guzonja ima za cilj Wadea poslati na vlak za zatvor Yumu. Zbog loše financijske situacije i šanse za bolje sutra Dan Evans(Christian Bale) pridružuje se timu. Wadeova banda napravit će sve da spriječi njihovu namjeru i oslobodi svog vođu Wadea. Evansu je stavljanje Wadea na vlak poslijednja šansa te će poduzeti sve da uspije u svom naumu...

            Nakon točno 50 godina od originala izašao je ovaj modernistički remake koji se osim današnjom tehnologijom trudi biti što bliži nakadašnjim velikim western ostvarenjima. U tome je i uspio. Lijepo se ovim filmom sjetiti nekadašnjih briljantnih totala pustinje i malenog kauboja koji jaše na konju, nekadašnjih inovativnih glazbenih tema, crveno-narančaste nijanse koja dominira ekranom, prenemaganja oko smrti s metkom u prsima bez kapi krvi i savršenih njemih ali karakternih uloga. Sve to stvaralo je dobar western, a ovaj film sve navedeno i sadržava.

            Zadivljen sam što se James Mangold(Identity, Walk the Line) nije upustio u ovaj uradak bez prethodno dobre pripreme, razumijevanja projekta kojeg namjerava napraviti i pomno odabranih glumaca. Inspiriran Delmer Davesovim djelom nije pokušavao stvoriti nekakav svoj novitet, kao primjerice Rob Zombie sa Halloweenom, nego napraviti dostojan remake, odnosno mlađoj publici servirati novi-stari film, jer stari sigurno neće htjeti pogledati vodivši se stereotipom fosilnog filma bez specijalnih efekata.

            Sve pohvale Russell Croweu koji nije nastojao oponašati Glenn Forda nego je u svom stilu interpretirao beščutnog i hladnokrvnog Wadea. Laićki bi se reklo, pun ga je ekran. Solidna izvedba Christiana Balea, a posebnu pozornost obratite na mladu nadu Ben Fostera koji je naprosto briljantan.

OCJENA:7.1/10

AUTOR:MARIO

dr.loomis @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 11, 2007

            "Pet godina na igli starci ne znaju ništa, špric i dop skrivan na krovu lifta...kako je to počelo to je duga priča, navuka san se priko trave i pića." Popularnim stihovima započinjem recenziju ovog dugoiščekivanog megahita svestranog umjetnika i jednog od najpopularnijih hollywoodskih redatelja poslijednjih 25 godina Ridley Scotta.

            Radnja filma bavi se istinitim događajem u kojemu glavnu riječ ima Frank Lucas(Denzel Washington), tamnoputi "biznismen" kojemu je 70-tih godina prošlog stoljeća sinula ideja o uvozu heroina iz jugoistočne Azije u Ameriku. Da bi posao uspio zadovoljava sve kriterije, zapošljava mnošto ljudi radi lakše distribucije, plaća danak mafiji i korumpira policiju, ali kako to uvijek biva zaboravlja da postoji netko tko mu želi stati na žulj.Njegov najveći protivnik je Det. Richie Roberts(Russell Crowe) jedan je od onih koji policijski posao nisu izabrali radi položaja u društvu nego spriječavanja stope kriminala...

            Kada su krenule glasine da Ridley Scott snima biografiju o Frank Lucasu svi su smatrali da će po dobrom Scottovom običaju isti snimiti akcijski spektakl s mnoštvom pucnjave, duhovitih scena glavnih protagonista, spektakularnih vožnji i razbijenih auta i dokazivanjem Amerike koja uza sve probleme korumpiranosti ima junake koji ipak žele promijeniti svijet. No Scott je imao drugu zamisao, vratiti se mislima i načinom rada u 70-te i napraviti istinsku kriminalističnu dramu. Moram priznati da je u mnogočemu uspio, ali i neke pojedinosti pogriješio.

Vizualni prikaz toga vremena izvrsno je prikazan i ispričan, početak postkapitalističkog vremena koji nagovješćuje dominaciju McDonaldsa, nametanje trgovačkih centara kao bitnih i ulicu koja pruža malom čovjeku mjesto gdje može naći sve što mu je potrebno. Inteligentna stvar također je ta da se od samog početka droga nameće kao najbitnija stvar filma, njen dolazak i njena distribucija, a bitnost karaktera likova poput Lucasa i Robertsa padaju u sporedni plan. Najbolja stvar samog filma su mirne završnice svake scene, od scene do scene tempo ostaje isti, a ne raste napetost što je najbolji način interpretiranja stvarnog događaja, naravno žanrovski. Nedostatak su loši zvučni efekati, upečatljivi šumovi, neodgovarajuća glazbena tema i predugi, dosadni i monotoni dijalozi.

            Redateljskom miljeniku Russellu Crowu pridružuje se Denzel Washington, a ni jedan ni drugi nemaju prezahtjevan posao. Ipak Denzel svojim karakterom i jako dobro poznatim konverzaciskim sposobnostima djeluje uvjerljivo kao veliki boss.

            Odmah je jasno da će American Gangster naići na nerazumijevanje i nezadovoljstvo od strane obožavatelja akcijskih spektakla. Mnogi su očekivali klasičan kino blockbuster koji ovo zapravi nije, American Gamgster je film s jednostavno ispričanom biografijom, American Gangster je film za probranu skupinu ljudi koji ne teže spektakularnošću, American Gangster je film koji pravi ljubitelji drama nebi smjeli propustiti.

OCJENA:6.7/10

AUTOR:MARIO

dr.loomis @ 20:02 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, prosinac 8, 2007

            Po namjeni, izvedbi, kvaliteti, uloženim sredstvima i broju nastavaka mnogi ga vole nazivati morski LOTR. Pošto sam čovik s mora, više vilim more nego planine i zelene brege, pa tako i ovu trilogiju. Šalu na stranu. Konačno, završena je i ova saga, saga o piratima, potrazi za blagom, putovanjima na rub svijeta i ljubavnim igricama.

            U najkraćim crtama sadržaj ovog poslijednjeg nastavka kreće, naravno od kraja prethodnog. Barbossa, Will i Elizabeth kreću na putovanje u drugi svijet osloboditi Jack Sparrowa. Svaki od navedenih ima različite interese na spomenutom putovanju. S druge strane Davy Jones za cilj ima osvetiti se Sparrowu. Nakon mnogobrojnih dogovora, rošada i varki svi se nalaze na poslijednjem okršaju.

            Pirates of the Caribbean:At World's End(hr. Pirati s Kariba:Na Kraju Svijeta) kao što rekoh poslijednji je nastavak Disneyeve trilogije. Kao i u prethodna dva, film je to koji cilja na one najmlađe i obožavatelje fantastike i pustolovnih avantura. Ono što mi se ne sviđa u odnosu na prethodna dva je scenarij. Opčenito svaka trilogija ima onaj najjednostavniji nastavak s najbržim tempom, a to je uvijek onaj zadnji. Nakon dvije više nego jednostavne priče kreće treča komplicirana, tj. tek nakon pet sati pustolovine počinju dva sata bespotrebnog zapleta, da bi se sve rasplelo u zadnjih 40 minuta.

Gore Verbinski(The Mexican, The Ring) uzima palicu i u poslijednjem nastavku. Za njegovu režiju nema se što puno reći. Samih redateljskih bravura nema. Klasično odrađeno, iako uz takve uvjete i ekipu posao ne možeš napraviti loše. Cijelih 168 minuta film prati već dobro poznata glazbena tema Hans Zimmera. Briljanti vizualni i specijalni efekti dostojni su pravog kino spektakla. Kao i do sada, film krasi dobro nam poznata glumačka ekipa Geoffrey Rush, Orlando Bloom, Keira Knightley, Bill Nighy i kapetan Johnny Depp.

            Trilogija je ostvarila veliku financijsu dobit, a američka industrija kvalitetan trenutni proizvod koji će se po mom mišljenju ipak potpuno zaboraviti već nakon 5-6 godina. Sumnjam da će ostati dugogodišnji omiljena i rado gledana trilogija kao primjerice vječni Back to the Future.

OCJENA:5.0/10

AUTOR:MARIO

dr.loomis @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, prosinac 7, 2007

            Hrvatski distributeri filmova prisiljeni su iz svoje uvozne palete filmova videotekama i devedetekama plasirati blockbustere i ostrala komercijalna sranja hollywoodske produkcije. Zašto? Odgovor je jednostavan. Hrvatski "filmofili" povode se za američkom kvazi umjetnišću i nasjedaju na snažne reklamne poruke američke industrije. Sjećam se kada je u kinima igrao film imena Hills Have Eyes(remake Alexandre Aje), u najjadnijem kinu, u jednom i jedinom terminu u srijedu u 17.30 na kojem se skupilo vjerovali ili ne, čak 3 osobe(Zujo, ja i još jedan stariji gospodin). Njegovog protivnika u susjednom kinu, sramotno lošeg The Da Vinci Code, iz dana u dan gledale su mase ljudi koji su nakon odgledanog filma bez pravog argumenta, začarane reklamnom kampanjom ovog filma istog proglasili filmom godine. I onda kako u videoteci/devedeteci pronaći primjerice francuski film rumunjske koprodukcije nazvan Ils.

            Nove francuske snage najbolje prepoznajemo u Luc Bessonu, a pamtimo i neobično dobre friške filmove poput Vidocq(2001) ili Haute Tension(2003). Rumunjima sam se nedavno oduševio interesantnim i duhovitim filmom California Dreamin' (Nesfarsit)(2007). Stoga mi se nije bilo teško odlučiti na kombinaciju francuska-rumunjska.

            Radnja filma Ils(hr. Oni) više je nego jednostavna. Nakon svakog školskog petka dolazi vikend. Mlada učiteljica Clementine odlazi u šumsku divljinu do svog dečka, pisca Lucasa. Namjeru u uživanju i ljubavi prekinu neobični zvukovi i krađa njihovog automobila. Tokom noći manijakalni napadač(i) nastavlja(ju) žeščim prijetnjama koji prerastaju u potjeru po kući i okolici...

            Nakon odgledanog filma koliko sam bio šokiran viđenim toliko sam bio prezadovoljan kvalitetom. Otvaranje, u prvih 15 minuta je monotono i sporo, rekao bi klasično europski, ali taktički. Takvo otvaranje nam ostavlja prostor da se smirimo i počnemo gledati običan dramaturški početak, a onda s jednim telefonskim pozivom naglo se prekida spomenuta monotonija i kreće nagli obrat. Ono što ovaj film čini odličnim su briljantna redateljska interpretacija skromnog scenarija s nedostatkom detalja, savršena atmosfera popraćena neartikuliranim zvukovima slikovito opisanim u poslijednjoj sceni filma, nevjerojatno uvjerljivo odglumljen prikazani strah od strane glumačkog dvojca i izostavljanje klasičnih scareova u ranoj fazi filma što ga ujedno čini neobičnim i drugčijim od drugih.

            Zaboravite na besmislene horore kao Cabin Fever(2002), Wrong Turn(2003), House of the 1000 Corpses(2003) ili Saw IV(2007) koji se natjeću u količini prolivene krvi. Ils pruža nešto drugčije, uz samo kap-dvije krvi, 77 minuta besprijekorne napetosti i iznenađenja. I najvažnije je da zapamtite jednu stvar, ne dopustite da se i na vas odnosi rečenica: "Oni se nisu htjeli igrati s nama."

OCJENA:7.7/10

AUTOR:MARIO

dr.loomis @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare